TEREZA O GUBITKU MAJKE I BRATA, UNUCI I POSEBNOJ OSOBI: 'Snažna sam ostala upravo zbog njih'

Premda je nesumnjivo najveća hrvatska glazbena diva svih vremena, Tereza Kesovija na tragu svoje skromnosti i jednostavnosti, ali i istinske veličine osobnosti, nije nikada voljela da je se zove divom.

Upravo ste proslavili 84. rođendan. Kakve su vas misli i emocije pratile ovih dana?

Trenutačno sam dosta umorna jer sam se upravo vratila s puta. Ali sam i sretna. Održala sam dva koncerta, dan za danom. Prvi u rodnom Dubrovniku i drugi u samostanu Sv. Vlaha u Pridvorju, u mojim Konavlima. Bilo je naporno, ali nosim u sebi puno radosti i lijepih sjećanja. Ne pridajem veliku važnost svojim rođendanima. Slavim ga kod kuće sa svojim najbližima i to je više prilika za lijepo druženje nego proslava rođendana u klasičnom smislu. Ugodni razgovori, puno smijeha, torta i to je to. Svjećice ne pušem.

Nedostaju li vam Konavle i Dubrovnik?

Što vrijeme više prolazi, nedostaju mi sve više.

Prožimaju li vas s odmakom neke drukčije emocije kada dođete u rodni kraj?

Mene moji dragi ljudi uvijek čekaju raširenih ruku, bilo da je riječ o Du­brovniku ili Konavlima. Samo što ih je svake godine sve manje.

Kada prošećete Stradunom, je li to isti onaj osjećaj kao nekada ili se nešto ipak promijenilo?

Za mene su Stradun i Gundulićeva poljana oduvijek bili svetinja, ali u današnje vrijeme oduzeta mi je radost šetanja Stradunom jer od gomile turista ne može se nikamo. Od svih tih pustih nogu ne mogu vidjeti ni taj stoljetni izlizani kamen na njemu. Zato mi je najdraže proći Stra­dunom kada pada kiša ili puše bura, svi se tada sakriju, a Stradun zablista.

Koju ste najljepšu uspomenu ponijeli iz svog nekadašnjeg doma u Konavlima?

Sve najljepše stvari, pa tako i uspomene, samo su srcu vidljive. Materijalno mi nikada nije bilo na prvome mjestu. Moj dom su Konavle i uvijek imam isti osjećaj pravog doma kada se vratim tamo.

Rođendani su možda i prigode za rezime prijašnjih godina, ali i neke buduće planove. Kakvi su vaši daljnji profesionalni planovi?

Cijelo vrijeme radim. Nastupam, snimam... Glazba je moj život. Upravo radim remiks starijih pjesama. Moji mlađi prijatelji čim čuju prve taktove, doduše, još u demo-verziji, odmah počnu cupkati u ritmu. Pjesmama smo dali malo infuzije i prilagodili ih današnjem vremenu. Uskoro više o tome. Ne možemo danas ispucati baš sve teme.

Imate li možda još nekih neostvarenih želja?

Iskreno? Nemam!

Koliko ste uistinu prava horoskopska Vaga?

Ne znam. U meni prevladava osjećaj privrženosti i vjernosti, kao i želja pomagati ljudima kojima je pomoć potrebna. To je nešto što me prati cijeli život i mislim da je to znak jednog, kako bih rekla, posebnog karaktera. Nekad brzo planem, ali još se brže smirim. No iza svega stoji ljubav prema ljudima.

Što vas zaista čini sretnom?

Dobri ljudi oko mene koji razmišljaju pozitivno i kreativno.

Iza vas su 64 godine briljantne glazbene karijere. Postoji li neko profesionalno razdoblje koje vam je posebno drago i neke najljepše godine?

Mislim da moja karijera još postoji prije svega voljom moje vjerne publike, mojom vojskom obožavatelja koji me slijede na koncertima i dolaze na njih sa svih strana svijeta. Najljepši trenuci moje karijere bili su kada sam surađivala s velikim ljudima iz svijeta glazbe, od Vangelisa do Michela Legranda.

Vole vas slušati sve generacije. Jedan od razloga za to je i što, osim vašeg sjajnog i vrhunskog vokala, iz svake vaše izvedbe i pjesme pršti emocija, nezaustavljiva energija, ne skrivate ni radost ni tugu.

Sve to proizlazi iz činjenice što volim ljude i svaki put dajem sve od sebe da nitko od njih ne ode razočaran. I još je nešto važno. U tekstovima koje interpretiram pronalazim sebe pa se u tim pričama vjerojatno prepoznaju i drugi ljudi. Tu nema tajne, tajna je u ljubavi.

U Francuskoj ste ostvarili iznimnu karijeru. Posjećujete li sada često Francusku, barem kao turist?

Moja veza s Francuskom traje i danas, iako nisam bila ondje u posljednje vrijeme. Možda zato što vidim da se događaju transformacije u svim velikim gradovima svijeta, pa tako i u Parizu. Nisam zaboravila Francusku niti je Francuska zaboravila mene. Od francuskog ministarstva kulture dobila sam dvije medalje za doprinos francuskoj kulturi (Vitez i Časnik op. a). Često me pozivaju da dam intervju za radiopostaje ili dođu na snimanja u Hrvatsku kako bi me intervjuirali. Prije dvije godine je izdavačka kuća u Francuskoj izdala dvostruki CD, kompilaciju mojih najvećih uspjeha na francuskom jeziku.

Danas je malo hrvatskih pop glazbenika koji su uspjeli ostvariti i nastaviti karijeru izvan granica regije. Što je to što nedostaje novim generacijama glazbenika da postanu slavni u drugim zemljama i na drugim jezicima, a što ste vi i vaša generacija još u davnim i ne tako idealnim vremenima uspjeli ostvariti s velikim uspjehom?

Rekla bih da je pitanje prilično kompleksno pa zahtijeva i ozbiljan odgovor. Nedavno sam na TV-u gledala emisiju u kojoj je Ivan Hetrich intervjuirao Ivu Robića. Bila sam iskreno dirnuta i oduševljena skromnim načinom na koji je Ivo Robić ukratko opisao svoju inozemnu karijeru, pogotovo u Njemačkoj s pjesmom ‘Morgen’. U toj je pjesmi bilo nešto što je zainteresiralo svjetsku javnost. Dakle, imali smo mi našeg velikana Ivu Robića, a o drugima ne znam što bih rekla... Koncerte koji su ti drugi izvodili u svijetu više su bili za dijasporu nego za lokalno stanovništvo, što je i razumljivo. Ja nisam imala puno takvih nastupa jer sam u to vrijeme nastupala po frankofonskim zemljama i drugdje gdje me moj francuski menadžer vodio.

Često ističete kako je vaša karijera lijepa, ali i teška. Koji su trenuci bili iznimno teški?

Najteže mi je bilo u prvim mjesecima u Parizu. Nisam znala jezik, išla sam uporno u školu Berlitz kako bih ga što prije savladala i naučila. Sjećam se muka kada sam morala odgovarati na pitanja koja uopće nisam razumjela. Osim toga, to kratko vrijeme bila sam razdvojena od sina Alana koji je bio mali pa sam očajno željela da mi se što prije pridruži u Parizu. Čim sam osigurala osnovne uvjete boravka za nas dvoje, Alan je došao k meni. Bila sam rastrgana između nastupa, snimanja za velike diskografske kuće s kojima sam imala ugovore, koncertnih turneja po frankofonskim zemljama...

Postoje li neke vaše pjesme koje iz vas uvijek izvuku najdublje emocije?

Za mene je to pjesma ‘La Chanson de Lara’, odnosno tema koja je napisana za film ‘Doktor Živago’. Imala sam tu sreću što sam prva u svijetu dobila mogućnost snimiti ‘Larinu pjesmu’. Svaki put se čudim kako publika, nije važno u kojoj državi svijeta ili gradu nastupam, kada im dam priliku da otpjevaju dio pjesme sami, to naprave besprijekorno. Iako je to bila u potpunosti strana pjesma i ne tako popularizirana, ona živi i u mladoj publici jer, koliko vidim, baš sve generacije zapjevaju taj refren snagom i voljom koji me oduševljavaju.

Oduvijek imate jako izraženu humanu crtu. Rado pomažete ljudima u nevolji. Nakon potresa odmah ste otišli pomoći ljudima na Banovini, a i danas to često činite.

Da, bila sam na Banovini, a često i sada tamo odlazim obići ljude koje sam tada upoznala, a neki od njih su mi postali i prijatelji. Nastojim i danas pomoći koliko mogu, ali mi to nekada tamo izgleda kao da solim more. Ništa se ondje nije promijenilo od potresa i svaki put apeliram na institucije da se pokrenu. Mladi ljudi odlaze, čujem da se sve više razbolijevaju i umiru, a stari su prepušteni sami sebi.

Imali ste teško djetinjstvo. Koliko su vas ti ožiljci iz najranijeg djetinjstva, odnosno odrastanje bez majke, ali i kasnije neki životni gubici, poput gubitka brata, učinili snažnijom osobom koja nikad ne posustaje?

Snažna sam ostala upravo zbog njih. Znala sam koliko su bili i koliko bi bili ponosni na mene, ali i koliko bi bili tužni da sam posustala. U životu uvijek nađem nekoga tko mi daje energiju i to mi je važno.

S unukom Milom imate poseban, prijateljski odnos.

S mojom Milom vodim razgovore kao s nekim sebi ravnim po tumačenju i shvaćanju. Preda mnom je odrasla osoba s kojom mi je uvijek lijepo razgovarati.

Tko je još jako važan u vašem životu?

To je osoba koja meni znači više od mnoštva ljudi koji bi mi možda željeli pomoći kada mi je teško, ali su daleko, a ona je uvijek tu kada je najviše trebam. Jako mi je važan i moj mali i nestašni cavalier king charles španijel koji, bez obzira na svoje plemenito podrijetlo, nosi jedno tipično konavosko ime - Nike. Ne smijem zaboraviti spomenuti ni prave prijatelje, dovoljne da stanu na prst jedne ruke.

Jako volite kuhati. Koja su vam jela najdraža i za koga najradije kuhate?

Kuham s radošću i prijateljima i obitelji. Na meniju je sve, od domaćih do francuskih pa i iranskih specijaliteta.

Aktivni ste na društvenim mrežama, no imali ste i nekih negativnih iskustava jer su se pojavili lažni profili s vašim imenom. Što vas najviše može razljutiti kad je riječ o ljudskoj zlobi, pa i u tom primjeru krađe i zloupotrebe tuđeg identiteta?

Tu sigurno nisam iznimka, jer u cijelom svijetu postoje pojedinci koji doživljavaju iste ili još teže situacije od krađe identiteta na društvenim mrežama. Srećom, ta je situacija riješena u kratkom roku.

Zbog čega najviše volite društvene mreže?

Od svih društvenih mreža imam samo svoju službenu stranicu na Instagramu. I to mi se sviđa. Nema mjesta za rasprave, samo fotografije.

Izgledate sjajno i u devetom desetljeću života. U čemu je tajna vašeg lijepog izgleda i vitalnosti?

Danas mi dodatni razlog da izgledam sjajno (smijeh) daje i ovaj lijepi privjesak oko vrata, a riječ je o rođendanskom poklonu moje Gabrijele, Gabi Novak. Ima jedna moja pjesma, ‘Tajna života’, a stihovi idu ovako: “Tajna života, tajna života, samo u ljubavi se krije... tajna života, tajna života, samo onima koji se vole, tajna nije...” Dakle, samo u ljubavi, jer ljubav je jedina stvar koja se dijeljenjem i davanjem množi.