Klinička psihologinja i autorica dr. Samantha Rodman Whiten upozorava da odrastanje u obitelji obilježenoj negativnim obrascima, osjećajem beznađa i uvjerenjem da se promjene ne mogu dogoditi, može imati dugoročne posljedice na mentalno zdravlje i životne izbore u odrasloj dobi.
U svojoj praksi, kako navodi, često susreće klijente koji osjećaju da ne mogu ništa promijeniti u svom životu. Taj osjećaj, ističe, često potječe iz djetinjstva u kojem su promjene bile prikazane kao nemoguće ili uzaludne, piše Your Tango.
Disfunkcionalni obrasci u obitelji
Prema njezinim riječima, u takvim obiteljima često su prisutni roditelji koji se bore s:
- depresijom
- anksioznošću
- ovisnostima (npr. alkohol)
- poremećajima osobnosti
- nerazriješenim traumama
U takvim sustavima, objašnjava psihologinja, često postoji dinamika u kojoj je:
- jedan roditelj “problematičan”
- drugi roditelj u ulozi onoga koji omogućuje ili održava takvo stanje
Djeca u takvim obiteljima, dodaje, ne promatraju samo “problematičnog” roditelja, nego i pasivnost drugog roditelja, što dodatno pojačava osjećaj zarobljenosti i beznađa.
Poruke koje djeca usvajaju
U takvom okruženju djeca često internaliziraju poruke poput:
- “Promjena nije moguća.”
- “Sve se na kraju uvijek vrati na staro.”
- “Ako se promijenim, izdajem obitelj.”
- “Život je težak i tako mora biti.”
Psihologinja upozorava da se takva uvjerenja duboko ukorjenjuju i mogu oblikovati način na koji osoba kasnije donosi odluke i doživljava vlastite mogućnosti.
Dugoročne posljedice u odrasloj dobi
Odrastanje u takvom okruženju, ističe, može se kasnije odraziti na više životnih područja:
- ostajanje u emocionalno štetnim ili nasilnim odnosima
- kronično nezadovoljstvo poslom i karijerom
- strah ili ambivalenciju prema roditeljstvu
- narušene odnose s vlastitim roditeljima u odrasloj dobi
- nepovjerenje prema drugima, osobito “zadovoljnim” ljudima
Takvi obrasci, upozorava, mogu trajati i kada osoba napusti obiteljski dom ili prekine kontakt s roditeljima.
'Promjena je moguća, ali zahtijeva rad'
Iako posljedice mogu biti dugotrajne, psihologinja naglašava da promjena u odrasloj dobi nije nemoguća.
Ključnim smatra:
- prepoznavanje obrazaca iz djetinjstva
- rad na uvjerenjima o sebi i životu
- po potrebi psihoterapiju i stručnu podršku
“Život je prekratak da bi se proveo u osjećaju zarobljenosti i nemogućnosti promjene”, poručuje.
'Ponovno učenje kako živjeti'
Proces oporavka, dodaje, često uključuje i tzv. “samoroditeljstvo” - učenje novih obrazaca razmišljanja i emocionalnog reagiranja kako bi osoba sama sebi pružila ono što nije dobila u djetinjstvu.
Zaključno ističe kako već samo prepoznavanje ovih obrazaca može biti prvi korak prema većoj slobodi, stabilnosti i osjećaju kontrole u odrasloj dobi.
