MARTINA TOMČIĆ O OBITELJI I SLAVI: 'Snimaju me dok sa suprugom šetam trgovačkim centrom. To je nekulturno'

Vidimo se u utorak u deset ujutro, veselim se - rekla nam je 47-godišnja Martina Tomčić Moskaljov, operna diva, pedagoginja i članica žirija u showu ‘Supertalent’.

Naravno, a što u životu ne proleti? Gledajte samo klince kako odrastaju, živimo u iznimno turbulentnom vremenu. Zapravo, nezdravo brzo. Jer posao ne smije i ne može biti život. Lijepo je kad te ispunjava, ali život postoji izvan posla. Uvijek se referiram na djetinjstvo, osamdesete godine kad se radilo do 15 sati pa se imalo dio dana za privatnost. To se vrijeme kreiralo prema osobnim afinitetima, ambicijama, sklonostima, ovisno o okruženju u kojem smo odrastali. Nekom je to bio odlazak na grunt, drugom u crkvu i sportske aktivnosti, a događalo se i da zgrada zamiriši po kuhanim škampima koje je rodbina donijela iz Istre.

To su sekvence vašeg djetinjstva?

Tako je. Kao i spontanog druženja sa susjedima ili odlaska baki na selo pa vraćanja s punim košarama svježih piceka, jabuka, krumpira. Moje djetinjstvo su mirisi, a toga danas nema. Svojoj djeci to ne mogu priuštiti jer jednostavno živimo drukčije. Stoga vrijeme kad sam slobodna vrlo ljubomorno, rekla bih i agresivno čuvam. Prije sam puno telefonirala, sve je to bila neka potreba. I poslovna, a i kad se s dragim ljudima nisam uspjela vidjeti. Bilo je to razdoblje koje nisam priželjkivala. Zbog toga sad telefon stavljam na stranu, a naglasak je na obitelji i prijateljima. A to je jako malo ljudi. Tu sam malo isključiva.

Zašto ste isključivi s ljudima?

Ne znam. Oduvijek sam takva. I u vrtiću i u osnovnoj školi. Nisam imala deset prijateljica, nego jednu, dvije.

Niste se trudili svidjeti?

U djetinjstvu je to bilo manje izraženo jer sam se još oblikovala, bilo mi je važno što prijateljice misle, ali sa sazrijevanjem i odrastanjem ta crta - boli me briga što drugi misle - postala je snažno izražena. Važno mi je što će moji reći, ali potpuno mi je svejedno što kažu tamo neki ljudi. Ne mogu se načuditi koliko se ljudi bave tuđim sudbinama. Je li moguće da nemaš svoj život, interese i da su ti svi drugi važniji?!

Što mora imati vaš prijatelj?

Osjetiš ga i imaš, prijatelja ne stvaraš. To nije kalkuliranje i ispunjavanje tablice u Excelu. Prijateljstvo je i partnerski odnos, događa se po principu kemije i međusobne želje za podrškom, razmjenom sličnih ili istih interesa. Zapravo, ne razmišljam o tome. Ili se dajem ili ne.

Vodite li se intuicijom kad govorimo o odnosima?

Zna prevariti. Dugo sam živjela u uvjerenju da sam intuitivna, ali su mi se znale dogoditi situacije u kojima bih nekoga na prvu procijenila: ‘Makni se od mene’, a poslije bismo se strahovito zbližili. Dakako, bilo je suprotnih primjera. Tako da u međuljudskim odnosima nisam intuitivna, ne znam zašto, ali jesam u poslovnim procjenama i praktičnim situacijama.

Da se vratimo ‘Supertalentu’. Rekli ste da vam je zadatak educirati publiku. Je li to moguće na takav način?

Apsolutno, ali je tragično što smo kao društvo odustali od te ideje. Imam 47 godina i svakodnevno se educiram. Zapravo, moja djeca su zaslužna za to. Moji roditelji napravili su fantastičan posao, odgojili me u finu, mladu damu, dok su me Noa, Rebeka i suprug naučili strpljenju, mirnoći, neisključivosti, različitom mišljenju. Prema njima imam bezuvjetnu ljubav, oni su u centru, a ne ja. I tu se lakše editirati nego kad si egocentrično dijete, što je normalna razvojna faza u djetinjstvu. U zrelijim godinama nastavljaš ‘rasti’, ne kako tebi odgovara nego tvojim ukućanima. Onaj tko u bilo kojem trenutku prestane osobno rasti, duhovno je mrtav čovjek. Volim reći da su mediji kreatori atmosfere društva, a danas su to i društvene mreže, što je kud i kamo opasnije. Ako klincima ponudimo gole grudi i stražnjice, to postaje moralna vertikala društva. S druge strane imamo, primjerice, talentiranu djecu u sportu, matematici, znanstvenike ili osobe s invaliditetom koje prkose svim zakonima života. Ako društvo okružimo takvim senzacijama, potpuno se drukčije razvija nego kada nudimo niske strasti. Društvene mreže utjecale su i na to da ljudi bez pokrića, znanja i talenta kreiraju javno mišljenje. Pa nemojte me zezati?!

Kad već spominjete društvene mreže, jeste li i vi njihova žrtva?

Ne bih rekla. Istina, pogledam TikTok jer ga moja kći prati, dok je moj profil na Facebooku zatvoren. Pomaže mi zaviriti u prozorčić prijateljskih profila, upravo zato što je tempo takav i ne stignem se družiti sa svima. Imam prijatelje po cijelom svijetu. Događalo se da odradim opernu produkciju, s ekipom se intenzivno družim nekoliko mjeseci, a poslije se ne bismo više vidjeli. Neki dan mi se javio kolega s kojim sam devedeset i neke pjevala u operi u Grazu. Baš smo se lijepo dopisivali. I to je prednost društvenih mreža, ne možemo živjeti u prošlosti, pisati pisma i pečatiti ih s voskom. Ali ja određujem pravila.

Na društvenim mrežama ima komentara na neke vaše retuširane fotografije.

Tako je, objavljujem retuširane fotke, kao i hrpu neobrađenih. I vi i ja smo privatno nenašminkane, imamo prilično ležeran lifestyle. Ali ako idemo na nekakav svečani prijam, dotjerat ćemo se. Tako iskazujemo poštovanje. Kad dolazim na televiziju, nisam ona privatna Martina nego sam u ulozi članice žirija. Upravo ta uloga ima svoje karakteristike, ondje je cijeli tim koji se brine o meni. Kao i u kazalištu, oni me pretvaraju u razne likove. Moj profil na Instagramu nešto je što ulazi u tuđe domove i želja mi je da ima određenu estetiku iz poštovanja prema svim ljudima. Apsolutno me veseli kad me Marko Grubnić malo obradi!

Ima li u tome i taštine?

Postoji li osoba bez taštine?! Možda budistički svećenik koji obitava na tri tisuće metara cijeli život u narančastoj togi. Svatko drugi ima taštinu pa naravno da je imam i ja. Opet u onoj mjeri koju sama odredim. Kome se ne sviđa, doviđenja.

Imate fantastičan ten, netko će reći da u tom slučaju ne trebate uređivati fotke. U čemu je tajna vaše kože?

Oduvijek sam imala svijest, u krevet se ne ide sa šminkom. Ne idem na tretmane, ali imam zavidnu kolekciju prirodne preparativne kozmetike.

Niste pobornica botoksa i filera?

To mi je tako grozno. S druge strane, ne treba suditi jer čovjek nikad ne zna što koga pokreće i motivira. Dolazimo i do paradoksa, nekoj bi zbilja naboranoj ženi to donijelo dašak svježine i popravilo ten, ali često pretjeruju lijepe žene. Da budem poštena do kraja, ako bih počela gubiti kosu, sigurno bih otišla na transplantaciju. Mislim da žene imaju jednak problem s ćelavosti kao i muškarci. To je dosta stig­matizirano. Priznajem i da sam podlegla estetskim tretmanima. Napravila sam nekoliko ljuskica na donjim zubima. Dogodilo se da sam ih s godinama ‘pojela’, a shvatila sam i da sam počela malo fufljati dok govorim. Tada mi je prijateljica, stomatologinja Tamara Miličić predložila ljuskice. Zadovoljna sam. S druge strane, botoks mi je sad neprihvatljiv, ali ne znam što će biti za 15 godina.

Što mislite o ugradnji silikona?

Ista mi je kategorija kao i botoks. Tko voli, neka izvoli. Dok ću se ja ‘popraviti’ šminkom, frizurom i Photoshopom na Instagramu, netko će nampupati usta i grudi. Stvar osobnog izbora i estetike.

Ni ove godine u ‘Supertalentu’ ne nedostaje neobičnih, da ne kažem bizarnih kandidata. Ima li glume kad se čudite, divite ili zgražavate?

Daj Bože da glumim! ‘Supertalent’ je kao forma otvoren za svakog pojedinca i svaku vrstu talenta. Dolazimo do onog trenutka da pojedinci mogu imati sebi svoj stven, ali generalno društveno neprihvatljiv stav o vlastitom talentu. Jer netko tko ispušta vjetrove na ritam i intonaciju ‘Na lijepom plavom Dunavu’ - živi u uvjerenju da je to supertalent. Kao članica žirija imam slobodu i moć reći što je meni prihvatljivo, a što ne. To nije moj show, niti sam ultimativna moralna vertikala da određujem, samo sam četvrtina žirija.

Zaplačete li na glazbene kandidate?

Glazba je moj medij i kanal, ali... Samo ću vam reći da će moj zlatni gumb biti jako zanimljiv ove sezone.

Koliko vam je imidž ‘najstrože članice žirija’ donio nepoznatih ljudi koji vam prilaze i žele vas upoznati? Ili imate osjećaj da vas se malo boje?

Voljela bih da me se više boje. Prim­jerice, snimaju me mobitelom dok sa suprugom šetam trgovačkim centrom. To je strašna razina nekulture, da ne govorim o pravnom kršenju jer nisam dala privolu za to. Zastrašujuće je to ulaženje u osobni prostor, ali smatram to dijelom posla. Posložila sam si: nakon koncerta i predstave možemo se fotkati do besvijesti, u školi pjevanja ili na snimanju emisije. Ali kad sam privatno s obitelj, apsolutno si dajem pravo reći - ne. Nisam u jednoj od uloga kroz koje me se doživljava, privatno me poznaje malo ljudi. Nedavno smo obiteljski bili u Parizu i sjedili na terasi dok je nedaleko od nas Rebeka pravila zvijezdu. Suprug i ja zezali smo se da bismo i mi to mogli. Rebeka je na to rekla: “Mama, idemo se preseliti u Pariz.” Odgovorila sam: “Zašto, prljav je grad, ne sviđa mi se.” “Ali tu si potpuno drukčija nego u Zagrebu”, dodala je. Porazno je što je to i dijete primijetilo.

Prilaze li vam ljudi?

Da, ali nisam pristupačna. To je moj izbor. Ljubazno kažem, primjerice: “Ne želim se fotkati jer sam u trgovini i kupujem jabuke.”