ANTE VRBAN O GUBITKU BRATA, KARIJERI I ŠEIKU KOJI MU JE DAO PRVU PRILIKU: 'Zbog svog se Tome uvijek trudim'

Znaš, najviše volim doći u Jadriju i naspavati se. To je jedina nekretnina koju nikad neću prodati, iako sam se često selio. Uvijek želim imati svoj dom u Hrvatskoj - govori mi Ante Vrban, svjetski nagrađivani arhitekt kojeg novac i status nisu iskvarili.

Popili smo kavu u kvartovskom kafiću i razgovarali o novim priznanjima u Londonu, počecima i trenucima.

U ekskluzivnoj intimnoj ispovijesti samo za Story govori i o ljubavi te svemu važnom što je shvatio... Nakon dva sata druženja ljubazno me pozdravio i s mamom požurio na misu zadušnicu za voljenog brata Tomu Vrbana.

Osvojili ste mnogo svjetskih nagrada, dovoljno je spomenuti tri priznanja u Dubaiju prošle godine, gdje ste osmislili izgled hrvatskog paviljona na EXPO-u, ili ono za crkvu u Kninu, a najnovije nosite iz Londona. Ondje ste trijumfirali na International Property Awardsu - nagrađeno je uređenje vašeg stana u Šibeniku, riječ je o palači Šižgorić iz 1871. ,a za uređenje Poliklinike Rotim dobili ste priznanje u kategoriji Public Service Interior.

Da mi je netko prije deset godina rekao da ću otići u London po 22. nagradu, rekao bih mu da nije normalan. Ali ne smije se mis­liti o tome. Ne radim za nagrade, nego imam prirodnu potrebu graditi i stvarati. Svat­ko od nas ima neki talent, ali kako ćeš ga kapitalizirati, ovisi samo o tome koliko radiš. Ne mogu reći, velika je čast kad si u svečanoj dvorani među najboljima u Europi, svi s crnim kravatama, a onda te prozovu. A ti si iz jedne Hrvatske koja je najljepša na svijetu i popneš se na pozornicu.

To vam prolazi glavom u tim trenucima?

Ne razmišljam ni o čemu konkretnom, samo sam siguran da znaju odakle sam. Mislim da je to jako važno. Čovjek bez korijena ne može imati krila. Pitaju me zašto ne živim u inozemstvu. Adresa mi je uvijek u Hrvatskoj, kao i sve što volim. Ovdje pripadam. Bez obzira na to radim li u Hong Kongu šest mjeseci, jedva čekam doći kod mame na juhu i kod tetke na njoke.

Emocija se ne može kupiti?

Kada sam počeo raditi, bio sam uplašen i preispitivao se jesam li dovoljno dobar. Ljudi kažu da sam jako siguran u sebe, a emocija me stvarno pokreće. Imam taj filter u sebi. Sve u životu ima dvije strane koje moraš shvatiti kako bi bio spreman za bilo koji trenutak. Svaka noć ima dan i svaki šećer svoju sol. Dosta sam rano shvatio da imam sreće što više radim.

To vam je i u odgoju usađeno?

Mama nas je odgajala, iako je i tata bio tu. Razveli su se kad sam imao tri godine. Zapravo, većinom su brata i mene odgojile žene - mama, baka, tetka, ali i djed koji je bio arhitekt.

Od djeda dolazi talent?

Zanimljivo da je preskočio generaciju. Trenutačno sam jedini arhitekt u obitelji. Bio sam klinac koji se izražavao crtežima.

Uvijek ste znali da je arhitektura za vas?

Da, iako imam više od sto svojih slika i skulptura.

Gdje čuvate to blago?

Sve je u mojoj arhivi, eventualno poklonim klijentima. I obitelji, mama čuva nekoliko radova.

Gdje pronalazite inspiraciju za umjetnički rad?

Jednom godišnje idem na odmor, i to jako daleko, uvijek zimi.

Gdje daleko?

Bio sam u Francuskoj Polineziji, Filipinima, Indiji, Havajima, Kambodži, Vijetnamu, Laosu, obišao obje Amerike, Kinu. Nakon što nam je Tomo otišao mama i ja smo se dogovorili da ćemo jednom godišnje otputovati obiteljski. Da to bude vrijeme samo za nas. A to ponekad budu i neki zabačeni krajevi u kojima imam elementarni mir. S obzirom na dinamiku mog posla i putovanja, trebam se resetirati.

Da se vratimo na vaš umjetnički rad.

S tih putovanja uvijek se vratim s nečim od čega napravim sliku. Recimo, sa Sejšela sam donio suhu palmu koju sam pretvorio u boju i nacrtao palmu tom bojom. Imam raznih kamenčića, pijeska, ali uvijek je baza ta moja olovka kojom radim prvu skicu na koju apliciram ‘suvenire’. A skulp­ture? U principu lijepim stvari. S gradilišta znam uzeti neke ostatke i napraviti nešto. Riječ je o apliciranju na platno što izgleda kao reljef. Kad netko dođe kod mene, često pita odakle je neka slika ili skulptura. Bude mi i neugodno reći da sam to izradio.

Je li ih netko htio kupiti?

Za jednu sliku dobio sam enormnu ponudu kad sam se vratio s Barbadosa. Od­bio sam. Nije suština života prodati stvari. To je dio mene i onih sekundi koje sam proveo tamo negdje. Riječ je o izražavanju na takav način. Većina je radova kod mene i na zidovima najbližih prijatelja.

Vaš je put počeo u ranim dvadesetima kad ste bili pozvani u Dubai. Legenda kaže da tamošnji šeik nije bio zadovoljan tadašnjim arhitektonskim rješenjima pa ste tada preko prijateljice dobili priliku raditi upravo za tog šeika.

Sletio sam u Dubai koji je izgledao potpuno drukčije nego danas. Aerodrom je bio u mrkloj pustinji, a u daljini me čekao Mercedes. Tu scenu nikad neću zaboraviti. Govorila mi je: ili zakorači u život koji ti pripada ili se vrati kući i budi prosječan. I zakoračio sam u potpuno nepoznat svijet druge kulture, klime, vremena, vjere, načina ophođenja. Za šeika sam radio penthouse Al Murooj, u zgradi odmah do Burj Khalife, i vilu No.1 na plaži Jumeirah.

I?

Dvije kuće do mene radila je Zaha Hadid, a nekoliko kuća dalje Jacques Garcia, autor hotela Costes u Parizu.

I to se sve događalo kad ste imali samo 22 godine?

Zvuči nestvarno. Taj visoko rangiran šeik mi je rekao: “Ante, samo radi.” I to sam napravio. Odletjeli smo u Milano gdje smo zajedno odabrali namještaj, završili stan i kuću, nakon čega je priredio party. Tada je počeo moj poslovni život. Zapravo, ljudi iz Emirata se preko ljeta sele u Lon­don ili na jug Francuske. Tako da sam se automatizmom prebacio u Europu. No cijeli radni vijek jednom godišnje radim nešto kod nas. U Dalmaciji, Istri ili Zagrebu, sve kako bih bio malo kod kuće.

Zapravo, šeik s početka intervjua preporučio vas je i europskim prijateljima?

Tako je. U jednom trenutku postaneš prepoznatljiv u struci, a s druge strane si prisutan i u javnosti. I tako najbolje daješ informaciju o sebi. A s druge sam čovjek koji dođe u Jadriju i najviše volim Jordine fritule. Nedavno sam obilježio svoj 500. projekt. Ne mogu to ignorirati. To je nekakva ostavština o kojoj ne mogu razmišljati jer i dalje smatram da sam na početku. Moram preplivati još puno mora i prošetati preko puno mostova. Čeka me još prekrasnih, ali i teških dana.

Koji su to teški dani?

To je posao s jako konkretnim rezultatom. Vidiš kad se nešto izgradi. A da bi to postigao, moraš imati tim koji te prati. Bez svog tima sam - ništa. Mi smo postali obitelj na najispravniji mogući način. Jako mi je stalo do njih.

A tim su?

Građevinari, arhitekti, kooperanti, knauferi, kamenari, moj Blaž staklar koji je sa mnom od moje 18. godine. Dubravko za svjetlo...

Pijete li kavu s njima?

Naravno, svaki dan.

Koje šale padaju?

Najviše one na moj račun. Izađe intervju sa mnom u AD-u u Londonu, onda me zezaju kako sam se uredio za to. A dok ga listaju, jedemo sendvič na gradilištu.

Ali i na ovaj razgovor došli ste u savršeno skrojenom odijelu.

Zbog svog se Tome uvijek trudim. Jako je važno izgledati kao svoj posao. Realno, ja nudim usluge, stvaram prostore u kojima se ljudi ljube, žene, razvode, plaču, smiju se i vole. Velika je to odgovornost. Uvijek sam volio red, dok je Tomo bio pjesnička duša. Primjerice, nestane struje, Tomo upali voštanicu i govori kako je romantično, a ja zovem HEP.

Možete li nam nešto više reći o Tomi?

Govorio mi je da zastanem i doživim svijet oko sebe. Sjetim ga se svaki dan. Osjetim ga. Sjećam mu se glasa. Mi nemamo neizgovorenih riječi, rekli smo si da se volimo. Sve smo faze prošli zajedno. Zaista smo bili najbolji prijatelji. A odgajala nas je žena kod koje nije bilo guranja pod tepih. Nas troje smo tri potpuna individualca koje povezuje zajedništvo. Živjeli smo vrlo iskreno. Dobivali smo ljubav na lopate, iako je mama bila jako stroga. “Vaš posao je škola, a moj da imate sve što vam treba”, govorila nam je. I to smo doslovno shvatili. Morali smo zaslužiti igračku.

Odrasli ste u Zagrebu?

Da, ali svaki smo slobodan trenutak išli u Jadriju.

Dalmatinski gen vas je determinirao?

Daje mi snagu. Ne mogu vam objasniti koje me veselje i uzbuđenje uhvati kad sam u avionu i znam da se na Jadriju idem naspavati. Novac je sporedni dio mog rada. Sjećam se kad sam s djedom išao u Dolac (u Šibeniku, op. a.) gdje je imao brod, a prije toga bi mi kupio kolač u Bobisu. A cijelo vrijeme sam gledao taj jedan balkon na putu prema Dolcu gdje je bio usidren djedov brod. I obećao sam si - kad budem velik, kupit ću taj balkon, odnosno stan. Prije četiri godine to sam i učinio. To mi je šibenski dom. Zapravo, predstavlja i šetnju s mojim djedom. U našoj obitelji su jaki individualci. Posebno ta šibenska strana; obrazovana, načitana, vatrena, neizmjerno duhovita. Ali taj moj uspjeh koji jest ili će tek biti krije se u tim osnovnim stvarima, a ne u automobilu koji ide 300 kilometara na sat ili šopingu u Tom Fordu. Sve te materijalne stvari koristim kao prezentaciju onog što radim.

Oni koji vas prate preko medija primjećuju vaš besprijekoran modni stil, držanje, eleganciju. Kao da ste izašli iz filmova o Jamesu Bondu. Ne mogu vas ne pitati o omiljenim dizajnerima i brendovima, luksuzu s kojim se susrećete.

Volim lijepe stvari i uvijek sam ih volio. Ljudi koji se bave modom, dizajnom i arhitekturom moraju osvijestiti da je kreativna industrija postala jedno tijelo. Kad je o mom stilu riječ, ne ulazim uvijek u skupe dućane. Svoj stil definiram sam, on se s vremenom mijenja, prilagođava trenutku u kojem živim i kako se osjećam. Puno učim u hodu, a ono što mi se svidi implementiram. U principu su najbogatiji i najuspješniji ljudi apsolutno jednostavni. Naučiti kulturu odijevanja koja pokazuje neko znanje. A to nam je mama usadila. Za svaki smo Badnjak bili u odijelu. Ponekad nas je to živciralo, ali naučilo nas je nečem jako važnom - biti primjereno odjeven u svakoj situaciji, prostoru i društvu u kojem se nalazimo.

A kad konkretno pričamo o brendovima?

Volim modne kuće kao što su Tom Ford, Dior i Saint Laurent. No imam i komade iz H&M-a i Zare. Zapravo, jednako dobro sam izgledao i u H&M-u kad sam počeo raditi.

Satovi, automobili?

Volim dobre satove, ali ne digitalne. Moraju biti otporni i apsolutno točni. Pogotovo kad imate pet gradilišta na različitim mjestima u svijetu. Možda netko pomisli kako je super biti u mojoj koži. No vjerujem da bi mnogi kad bi vidjeli moj radni dan - odustali. Automobil? Trenu­tačno vozim novi Mercedes S klasu jer sam puno na cesti, uglavnom s vozačem pa da mogu raditi na stražnjem sjedalu. Prošli su me oni bijesni auti kad sam bio klinac. Vozio sam Porsche, Ferrari, Aston Martin, Bentley...

Na čemu ste zahvalni?

Starijim i iskusnijim ljudima koji su mi dali priliku. Sigurno ima i talentiranijih i vrednijih od mene, ali čovjek mora biti zahvalan na prilici. S time ustajem i liježem. A život je spoj svakakvih okolnosti. Ne može se moja formula primijeniti na svakog. Veliki je blagoslov moći raditi ono što voliš.

Kad se ustajete?

U šest, prirodno. U sedam sjedam za stol, gradilišta obilazim do 12, onda slijede sastanci u uredu. Navečer su večere s klijentima ili druženja s prijateljima, trening. Ali znam koji mi je limit.

Koji?

Kad mi je tijelo umornije od glave. A moj mozak je luđak koji može stvarati 24 sata. No u jednom trenutku stane. To je alarm za odmor. Uostalom, mama i ja smo si dali obećanje - zdravlje na prvome mjestu. Puno se toga iskristaliziralo Tominim odlaskom.

Što?

Što je pravi problem, ali i rješenje. Svaki dan se treba truditi biti malo bolji čovjek nego dan prije. Svako jutro kad se pogledamo u ogledalo znamo točno što smo zeznuli, a što ne. Pitanje je imamo li volje to ispraviti. Ja nisam senzacionalan, samo znam tko sam. Kad je Tomo otišao, shvatio sam da su sve one trivije potpune gluposti. Kad izgubiš nekoga koga najviše voliš, a ne možeš mu pomoći - to je problem. A ljude koje volim ne uvlačim u svoj radoholičarski svijet, nego im dajem paž­nju i vrijeme kad me trebaju. Bez obzira na to gdje sam. A svijet je zbog aviona i tehnologije nikad manji. Zahvalan sam na tome što moji prijatelji i obitelj razumiju moj modus operandi. I moju potrebu da stalno radim i gradim.

A što tražite u ljubavi, vezi?

Uvijek sam govorio da ću znati kad vidim tu osobu. A još je nisam vidio. Nisam čovjek koji pristaje na polovično. Možda ću je čekati 50 godina pa ću je poslati u neku stvar koliko je čekam. Ne mogu živjeti tako samo da bih zadovoljio okruženje oko sebe, oženio se i dobio dijete, odnosno biti s nekim da bih se razveo. Prošlo je djevojaka kroz moj život, ali ova... Čeka se. Ako i ne dođe, i to je u redu. To mi onda nije bilo namijenjeno u ovom životu. I nije drama. Ako živim pošteno i ne smetam nikome, onda je to minimum koji očekujem i od ljudi oko sebe.

Zaljubljive ste prirode?

Jesam i nisam, zaljubio sam se sto puta i odljubio. I trčao po kiši... A kad se i ako dogodi ta osoba, svi će znati. Dotad ću davati sve od sebe da pokušam barem malo svojim radom uljepšati svijet u kojem živimo.

Što vas je Tomo naučio?

Biti slobodan. A mene moja sloboda definira. Tomo mi je rekao: “Možeš sve, nemoj dopustiti da te ljudi maltretiraju jer im se previše daješ u procesu.” A moj posao jako ulazi u privatno i ljudi se na mene naviknu, kao i na moju energiju. Nosim im lijepe stvari, izgradim njihove kuće, prostore i onda odem... Moram ići dalje. S vremenom sam naučio ne miješati privatno i poslovno.

Što biste rekli o sebi kao šefu, svjetski poznatom arhitektu i prijatelju?

Radio sam možda s najbogatijim ljudima na svijetu, ali i svojim prijateljima stanove od 30 kvadrata. I danas to radim. Moj krug prijatelja se širi i smanjuje. I ja se mijenjam, što je u redu. Ljudi se sastanu i rastanu. Nema smisla grčevito se držati nekih odnosa ako ne ide. Imam jako uzak krug ljudi koji me svaki dan čine boljom osobom. Ako nešto radiš, budi majstor te igre ili nemoj uopće to raditi. I budi zahvalan na ljudima koji te prihvaćaju točno onakvim kakav jesi.