HRT-OV REPORTER O NAJTEŽEM GUBITKU: 'Kad je prestala disati isti zrak kao ja - za mene je nastala ogromna praznina'

Reporter Šime Kovačević znano je lice s malih ekrana. Zaštitni je znak HRT-ove emisije 'Dobro jutro, Hrvatska' više od dva desetljeća, kako svojim originalnim reportažama tako i stylingom. Nerijetko ćete ga vidjeti prilikom javljanja uživo u majici s likom npr. Mickey Mousea, a njegov osmijeh i vedar duh uvijek su prisutni, osim ukoliko je tema teška i ozbiljna, onda Šime pokaže svoju empatiju i ogromno srce. A samom Šimi nije bilo lako u životu, izgubio je sestru i roditelje.

Pa, odrastao sam u obitelji s dvije bake, mamom i pet sestara. Jedino smo otac i ja te mačak Bobi i pas Nero bili muški članovi, naravno da se u toj obitelji, pogotovo jer imamo s majčine strane talijanske korijene, ipak mi je teta bila i velika talijanska glumica Silvija Koščina, uvijek pazilo na estetiku u odijevanju. U našoj kući prevladavali su ormari i ormari odjeće i mene i mlađu sestru od malena su učili što i kad odjenuti, plus što sam s ocem koji je po struci građevinar uvijek uređivao vikendicu ili po kući nešto. Nije ni čudo da nam je estetika svima nekako ugrađena u DNK. Potaknuo me zapravo Tonči Šundov , godinama sam pratio njegovu Monturu i onda mi je jednom rekao: imaš ti mota, mogao bi nešto dizajnirati - i tako je počelo. A zapravo najveća su mi potpora obični ljudi koji su me od ranih početaka zaustavljali na cesti i govorili kako sam ih raspoložio jutrošnjim stylingom, nekako sam uvijek htio naglasiti ono što tog jutra prezentiram.

Je li bilo teško graditi obje karijere, kako uspijevaš uskladiti reporterske i dizajnerske obaveze danas?

Za oboje mogu reći jedno: 'igram se, ljude uveseljavam i još me zato netko plati'. Nema ljepšeg nego kad vam je posao igra u kojoj uživate. Ako pitate koja je tajna? Morate biti svoji. Kako mi je jedna susjeda iz djetinjstva nedavno rekla - ti si od malena bio svoj - živio u svom svijetu.

Podržavaju li te kolege iz emisije i s kim si najbliži od kolega s HRT-a?

S Mirkom, Davorom i Zlatom radim 'Dobro jutro' najduže, s njima dvojicom već više od 20 godina i osjetim kad me najavljuju da uvijek naglase što sam danas odjenuo i to me iskreno raduje, ali i ostali su jako drage kolege. Moja posebna podrška je, kako znamo reći nas dvoje u šali 'sjedimo u istoj klupi' jer stol nam je jedan nasuprot drugog - Mirta Šurjak, ali i Dominik Strize. Tu su i Regina Zubanović, Ivana Šilović i i Franka Jović Tonkli. Njima donesem kada nešto napravim da bace oko je li dobro. Nekad posluže i kao manekenke, ali i kolegice montažerke i iz produkcije.

Prije nekoliko dana u splitskim Podrumima imao si reviju 'Slavimo život' u organizaciji udruge 'Caspera' čije su članice žene oboljele i liječene od karcinoma te Županijska liga protiv raka. Reviju je nosilo dvadeset članica udruge. Kako je došlo do suradnje?

Dobio sam poziv od Županijske lige protiv raka da im je želja da prvu modnu reviju ususret velikoj utrci 'RUN FOR THE CURE' imam baš ja. Našao sam se na jednom ugodnom sastanku s gospođama Vinkom Abramović i Senkom Pezzi koje su mi rekle da će manekenke biti članice 'Udruge Caspera' - žene oboljele i liječene od karcinoma. I to je bilo to. Posebni znak, kako ja volim reći, s druge strane oblaka, jest da se predsjednica Udruge zove Sonja, upravo kao moja mama koja nažalost više nije fizički u ovoj dimenziji ali je ostala s duhom.

Što ti je bilo inspiracija za kolekciju u Podrumima, u čemu inače nalaziš inspiracije za svoje kreacije koje prije svega pršte od boja i jako su živopisne?

Te hrabre žene. Milijun puta sam znao pogledati sestru kada bi se vratila s kemoterapije i razmišljao sam - bih li ja to mogao izdržati. Ona bi se odmorila i onda bi jednostavno nastavila sa životom, sin joj je tad krenuo u prvi razred osnovne i ona je sve radila kao da je bila na masaži, a ne kemoterapiji, ona bi bol i mučninu rješavala tako da mi ostali to ne prijetimo. Imao sam osjećaj kao da je 'superwoman'.

Usporedite samo jednu običnu glavobolju radi čega pijemo tablete, ležimo u mračnoj sobi, svi nam idu na živce i jednu tešku kemoterapiju koja vam kola venama i uništava i loše i dobre stanice - ipak je ona za naše tijelo otrov. Takva je većina i ovih žena i onih koji su prošli ili prolaze bitku s rakom diljem svijeta, ali i muškarci oboljeli od karcinoma. To je moja inspiracija - i zašto im barem nakratko bojama ne uveseliti život. Život jesu boje, svi volimo proljeće. Zašto? Pa zato što je puno boja.

Reviju si posvetio i sestri Valentini koja je izgubila bitku s karcinomom. Po čemu najviše pamtiš svoju sestru?

Prošle godine na njen rođendan 19. prosinca organizirao sam modnu reviju i to će dok se budem bavio ovim poslom biti moja nekakva osobna misija. Zašto? Prvo zbog nje, ali želja mi je svake godine progovoriti o problemima koji muče brojne onkološke pacijente i njihove obitelji. Tako sam prošle godine ispričao za medije kako sam doživio njen prerani odlazak. Napisao sam jednu rečenicu u kojoj su se mnogi prepoznali. Izašao sam na ulicu i mislio sam da je cijeli svijet stao, ali nije, ništa se nije promijenilo - htio sam iz sveg glasa zavikati nje nema više, a vi se ponašate kao da je sve u redu.

Nakon te moje priče po medijima dobio sam na tisuće poruka, kako su svi doživjeli tako nešto i svi su taj trenutak mislili da to nije normalno, da s nama nešto nije u redu. Po čemu je pamtim - ona je moja mlađa sestra i svaki brat koji ima mlađu sestru zna koji je to poseban odnos i još kad je razlika u godinama mala kao kod nas, samo dvije godine, ona je bila moja sestra, moja prijateljica najbolja od djetinjstva, moj oslonac, osoba koja je uvijek bila tu. Ona je dio mog života i kad je prestala disati isti zrak kao ja - za mene je nastala ogromna praznina. Podrška su obitelj, prijatelji, obični ljudi koje sretnem na ulici, a to je postalo svakodnevno i kažu mi - jel to naš Šime? Ta riječ 'naš', dovoljno je da opiše koliko sam im postao blizak, a nikad se nismo upoznali.

Prilikom reporterskih javljanja uvijek si dobre volje i nasmijan. Reklo bi se ništa te ne može slomiti. Što ti daje snagu i koja je tajna tvog vedrog i nepokolebljivog duha?

Nema boljeg početka dana nego kad vas netko oraspoloži, zato tražim takve teme, takve ljude. Volim ljude oraspoložiti. Da, imam puno rana na srcu, ali imamo ih svi mi. Nečije su lakše, nečije su teže od mojih, zašto onda ne pružiti svima neku nadu, neki tračak, barem ih nakratko nasmijati da zaborave na život - jer život nije lagan. Iskreno ima dana kada se slomim - kada ne bih ustao iz kreveta. Onda se sjetim da bi moji koji nisu više tu željeli da živim život punim plućima, do nekog drugog našeg susreta, u nekoj drugoj dimenziji.

Kako se najradije opuštaš u slobodno vrijeme? Znam da jako voliš i životinje.

Moji psi i mačke, sad imam i sto zlatnih ribica, kupio sam zemljište i napravio malo jezero, sam ga iskopao, radim sebi mali botanički vrt za opuštanje, a u drugom dijelu zemljišta uzgajam povrće i voće. Otkrio sam da nema lipšeg osjećaja nego bos hodati po zemlji, slušati kako voda šumi, lišće šušti. U vrt mi nekad svrati i par divljih patak, lisica, fazani, jež.

Planiram reviju 19. prosinca, na Valentinin drugi rođendan koji slavimo bez nje. Ovaj put posveta je svim bolesnima da ozdrave, a nama zdravima 'da se resetiramo u dijete' u vrijeme kada ljude nismo gledali kroz prizmu je li bogat , siromašan, kad nije bilo zavisti i ljubomore, kad smo druge promatrali jer su nam bili dragi bez obzira na porijeklo, bogatstvo ili čime nam mogu pomoći sutra.