TINA BILOGLAV: 'Marko je zadnje dane proveo kod roditelja jer nas je bilo strah da se to ne dogodi pred kćerima...'

Dva su mjeseca prošla od kada je arhitekt i autor bestselera Marko Babić izgubio bitku sa sarkomom. Uz njega je uvijek bila voljena supruga, njegova stijena Tina Biloglav.Cijenjena arhitektica i majka neodoljivih djevojčica, četverogodišnje Tonke i godinu i pol mlađe Luce, podijelila je s nama kako danas izgleda njihov život i jesu li se počele privikavati na 'novo normalno'. Veliku utjehu našla je u zajednici koja se na Instagramu okupila oko njezina supruga koji je na toj društvenoj mreži, ali i u knjizi 'Putovanje zvano igra' opisao svoju borbu sa zloćudnom bolešću i time pružio utjehu i podršku tisućama ljudi koji su i sami u sličnoj situaciji. Baš zato Tina nastavlja gdje je Marko stao i cilj joj je organizirati humanitarni koncert, objaviti nastavak knjige, ali prije svega u svakom trenutku uživati s kćerkicama.

Cilj mi je tako ih odgajati, da je on uvijek tu i prije spavanja poljubim ih od tate i od mame. Prije nekoliko dana Tonka je naučila voziti bicikl bez kotača. Prošlog ljeta Marko ju je počeo učiti, to mu je bila velika želja, ali jako su ga leđa boljela i nije mogao. Čim je naučila, pogledala sam u nebo i ona me pitala: 'Što gledaš mama, je li tata vidi?' 'Da, tata uvijek vidi.'

Kako ste njima objasnili da ga više nema?

Taj je proces trajao neka četiri mjeseca. Stalno mu se pogoršavalo stanje i bilo mu je sve teže, ali je za cure bilo lakše. Da se to dogodilo naglo, mislim da bi im bilo jako velik šok i promjena. Ovako se on polako gasio iz njihova života. Prvo se nije s njima igrao, nije više išao u park, bio je sve više odsutan i zadnja dva tjedna nije bio s nama. Prvo je tjedan dana bio u bolnici, a zatim još osam, devet dana kod svojih roditelja jer nas je bilo strah da se to ne dogodi pred njima. Mislim da sam dobro napravila što sam u svibnju počela Tonki čitati 'Kralja lavova' i objašnjavati kako je tata lav umro, ali Simba je bio dobro.

Kako samo zadnja dva tjedna nas tri počele same živjeti, počela sam im govoriti da smo nas tri uvijek ekipa i što god da se dogodi, mama je uvijek tu. U tom trenutku, kada se to dogodilo, Tonka je rekla: 'Tužna sam, ali nas tri smo ekipa, mama je uvijek tu, a tata nas čuva i gleda s neba.' Toga se drži svaki dan i ne očekuje da će se on vratiti.

Upozoravali su me da dijete zna pomisliti da će se tata vratiti nakon mjesec, dva, ali ona je savršeno svjesna da se to neće dogoditi. Luce zna pitati gdje je tata i ona joj kaže 'Ljubavi, tata je naprosto na nebu.' Mislim da se jako dobro nosi s tim, a za Lucu me nije bilo toliko strah jer je jako mala. Za Tonku me bilo strah jer su bili jako bliski i ona mu je jako slična. Voli život, jako dobro prihvaća sve što se nađe pred njom, nađe način da iz toga iziđe i baš je puno njega u njoj.

Ovog tjedna su dva mjeseca otkad je Marko preminuo, jeste li se počeli navikavati na 'novo normalno'?

Da i ne. Savršeno sam svjesna da je ovo nešto novo, da njega nema, da moram biti ja ta koja se sama brine za njih dvije, ali neke situacije te ipak vrate na početak. Tete iz vrtića snimile su Tonku kada je naučila voziti bicikl bez kotača i poslale su mi taj predivan video kako ona vozi, a cijeli vrtić joj plješće i odmah sam kliknula 'proslijedi'. To su trenuci kada odjedanput izleti da se zapravo nisi navikao, ali svjesna sam da je ovo proces i da idemo dan po dan.

Što vama daje snagu?

Dva i pol tjedna prije nego što je Marko umro, shvatio je da mi je teško i poslao mi je glasovnu poruku: “Imaš pravo da ti je teško. Teška je situacija, znam da se čini da dolazimo do zida, ali nas četvero ćemo naći način da probijemo taj zid. Zbog tebe, zbog mene, zbog nas.” Tu poruku preslušavam i mislim da mi na dnevnoj bazi nalazimo načine da probijemo taj zid. Ljudi su mi još prije tri mjeseca pisali ‘jaka si’ i to tada nisam doživljavala, ali sada vidim da jesam. Okupirala sam se s poslom i s njih dvije.

Djevojčice idu u vrtić, imate li još kakvu pomoć?

Za vikend ih znaju uzeti Markovi roditelj, ali trudim se da od njih ne napravim dadilje. Vrtić mi je pomoć i to je dovoljno da mogu odraditi svoj posao.

Pomaže li posao da barem na trenutak, dva razmišljate o nečem drugom?

Da, a preuzela sam i sav posao oko njegove knjige pa pišem i otpremnice iako ne volim papirologiju. Imam svoj posao koji obožavam i koji me ispunjava, sada s kolegicom pripremam novu firmu i zapravo mi dan proleti. Stvarno mi je dan ispunjen poslovnim obvezama, ali to uvijek završava u 16.30 sati, kada smo nas tri ekipa do devet navečer.

Treba imati energije za sve…

Navikneš se i nema drugoga. Mogu sjesti i plakati da mi je teško, ali što imam od toga? On me naučio da ne stavljam fokus na to.

U jednom ste intervjuu rekli: 'On je od početka vjerovao da iz cijele situacije može izvući svašta pozitivno.' Jeste li vi uspjeli izvući što pozitivno?

Ušla sam u to kao jedna osoba, a izišla kao druga. Osjećam se 15 godina starijom, ali i da sam jako sazrela u cijelom tom procesu. Kakva je Marko bio osoba, prepoznala je cijela Hrvatska, a ja sam to znala deset, gotovo jedanaest godina prije svih. Mnogo je toga unio u mene, a i dalje je u svakoj mojoj odluci i svakom mom uspjehu. Sada s prijateljicom pokrećem firmu za ručkice - studio Brid i on mi jako nedostaje u cijelom procesu. Kada je rodila ta ideja, njemu sam prvom rekla i on se oduševio, podržao me. Uvijek me u životu gurao naprijed, a da bi uspio potrebna ti je ta jedna osoba u životu koja svim srcem vjeruje u tebe. On je to bio za mene.

Koja su vam neka od najdražih zajedničkih sjećanja? Znam da je teško izdvojiti.

Od kada se to dogodilo, redovito gledam fotografije, a iPhone često i sam ponudi fotografije, što pomogne, ali nekad i odmogne ako nije pravi trenutak. Moj je zaključak da smo baš jako lijepo živjeli. Često smo putovali i jedno od najdražih sjećanja mi je kada smo deset dana Španjolskom putovali rent-a-carom. Kada je Tonka imala četiri mjeseca, uzeli smo rent-a-car i napravili krug po Grčkoj. Tada su svi mislili da smo ludi jer putujemo s malom bebom. More, ljeto… baš nam je nedostajao ovo ljeto.

Iako smo znali dijagnozu, našli smo način da i zadnja četiri mjeseca ispunimo lijepim sjećanjima. Kada smo doznali da se rak vratio i da je već posvuda, došao je u bolnicu u jako teškom stanju, izišao je u malo boljem i tada sam htjela da odemo u Rovinj. Jako mi je drago što smo otišli i to smo zadnjih dana često spominjali, koliko nam je bilo lijepo to naše zadnje obiteljsko putovanje. I Tonka ga često crta - nas četvero na plaži, na bazenu, doručku, baš na tom putovanju.

Spomenuli ste Markovu knjigu 'Putovanje zvano igra', planirate li nastavak?

Da, planiram ga završiti. On je napisao oko 50 posto i kada više nije mogao pisati, snimio je još 20 posto i sada je na meni da napravim ostatak. Ne mogu završiti njegove riječi jer ne znam što bi rekao i napisao, ali plan mi je napisati kako je meni bilo tih zadnjih dana i mjesec, dva, tri poslije. Možda je prva knjiga za one koji dobiju dijagnozu, a druga će biti za one koji izgube nekoga. Prva knjiga je rasprodana i dosad je prodano više od 20.000 primjeraka, a prevodimo je i na engleski. To je bio njegov san i moram probati. Ostavio mi je i upute kako to napraviti, u kakav omot, gdje naslov, gdje je o autoru, gdje citat, gdje osvrti ljudi… I točno ću to poštovati.

Marko je vrlo otvoreno govorio o svemu što prolazi, što je velika pomoć ljudima koji su i sami bolesni i slično proživljavaju. Je li vama pomagala ta otvorenost ili ste ponekad htjeli da je sve ostalo unutar vaša četiri zida?

U početku mislila da ne želim da svi znaju jer su se ljudi počeli javljati, na ulici je to bilo prvo što te pitaju, ali onda sam vidjela poruke koje je prvo dobivao Marko, zatim i ja i malo je reći da je to bila podrška. Luda je bila energija koju je on dobio od potpunih stranaca i to mu je jako puno pomagalo u tom procesu, a shvatila sam da pomaže i meni. Kada smo se nakon ljeta vratili u Zagreb, najviše me bilo strah razdoblja između uspavljivanja cura i mog odlaska na spavanje. Ta dva sata kada iz mračne sobe uđeš u prazan dnevni boravak. Svaki dan otvaram te poruke, odgovaram ljudima dok me ne uhvati san i uopće ne osjećam to čega me bilo najviše strah. Zaspim dopisujući se i čitajući predivne poruke žena, muškaraca koji su to prošli i on mi kroz njih pomaže čak i sada kada nije tu.

Govorio je da bi želio osnovati udrugu?

I dalje nam je to želja. Prvo mi je plan organizirati humanitarni koncert ‘Ja u čuda vjerujem’. Svake godine bismo prikupljali sredstva za oboljele od raka, a ove godine cilj mi je kupiti sanitetsko vozilo jer je to Marku utjecalo na kvalitetu života i jako ga je frustriralo. U Zagrebu ih nema dovoljno i znao je čekati po 12 sati, a to vrijeme mogao je provesti s nama. Kada vozilo napokon i dođe, već vozi nekoga drugog ili ide po nekoga pa bi put koji je trebao trajati 20 minuta znao potrajati i po sat vremena. Njega je jako boljelo i kada smo ga mi vozili u bolnicu, nismo smjeli ići cestama u gorenjem dijelu Zagreba jer su pune rupa. Zdrav čovjek ih ne osjeti, ali on je svaku znao. To mi je velika želja, a paralelno s tim mi je cilj pokrenuti kampanju za sarkome koju je on gotovo završio. Ostalo je još jako malo i to ću napraviti s Degordianom jer su na tome radili od početka.

Zajedničko putovanje s Markom bila je najljepša igra?

Je…

Kako se sada igrate vas tri?

Marko nas je naučio da cijenimo trenutak, uživamo u njemu i to nas tri radimo. Lijepo nam je. Pustim svoje emocije van, ali kada smo nas tri zajedno, iskreno smo sretne i radimo stvari na koje bi on bio ponosan. Luce je u fazi kada jako napreduje, jako je smiješna i znam da bi on od toga napravio hit na Instagramu. Tu mi najviše bude krivo jer nju zapravo nije imao priliku upoznati u fazi kada govori, kada ima svoj stav. Ali lijepo nam je. 

Više fotografija pogledajte u galeriji: