ZDRAVKO IZ BIG BROTHERA ZA STORY O ODLASKU IZ HRVATSKE: 'Saša je kriv što sam otišao, ali ni ovdje nije med i mlijeko'

'I dalje stojim iza toga da je dobro što nisam osvojio milijun kuna. Tko zna u kojem bih smjeru otišao. Nema šanse da bih uložio za stare dane i na nešto pametno. Imao sam 23 godine', rekao je Zdravko Lamot (42) ekskluzivno za Story. Mnogi ga pamte kao finalista prvog hrvatskog 'Big Brothera', koji je u kući izdržao 100 dana, ali pobijedio je Saša Tkalčević, s kojim je i danas odličan prijatelj.

Nisam pravi intervju davao već nekih 10-ak godina i sve što se čita o meni zapravo je stara vijest pa ću sad ispričati kako stvari stoje. Ne bih došao u Švedsku da nije bilo Saše, pomogao mi je puno u početku. U roku dva tjedna krenuo sam od vrata do vrata i našao prvi posao nakon, recimo 10 dana. Pronalazak posla preko LinkedIna tamo ne pali, jedino ako si stručnjak u IT-ju. Za marketing više manje moraš znati švedski jezik. Nakon 6-7 mjeseci pokrenuo sam 'Super baku u Švedskoj', stranicu na kojoj se prodaju domaći proizvodi za naše ljude koji su gore. Kroz 'Super baku' sam upoznao jako puno ljudi u Švedskoj, u Stockholmu, najčešće su to bili ljudi s Balkana koji ondje žive. Kako sam se prije bavio marketingom, pokrenuo sam stranicu u mjesec dana i skupio par tisuća ljudi i dosta dobro smo radili. U međuvremenu pokrenuli smo i brend za švedsko tržište 'HoneyLab.se'. To nam je bio cilj, kroz naše ljude sam se uspio okrenuti švedskom tržištu, imali smo med za kašalj, pa za imunitet, energiju... Stvorili smo brend, sve smo dizajnirali i krenuli raditi. Ali u Švedskoj je izazovno raditi ako ne radiš velike količine, moraš biti uporan, teško je otvoriti vrata s novim prehrambenim proizvodima i uz to propagirati zdravlje. Šveđani obožavaju organsko, ali za sve se mora imati certifikat i to je kod naših ljudi teško nabaviti. Eko proizvodnja im nije isplativa. 

Sada te dvije Facebook stranice, 'Super baka u Švedskoj' i 'HoneyLab.se', prepuštate nekome tko želi preuzeti brend ili ga preimenovati. Kako to?

Da, prepustio bih to nekome tko želi. Poznanstva su mi otvorila vrata ovome čime se sad bavim pa sam prešao u telekomunikaciju i sad imamo uspješnu firmu koju vodim, gradimo internet mrežu, optički fiber. Diplomirao sam telekomunikaciju na Prometnom fakultetu u Zagrebu i nikad nisam radio u struci, a sada sam se našao u situaciji da gradimo telekomunikacijsku mrežu po Europi. Radim najmanje u Švedskoj trenutačno. Ima me posvuda, u Danskoj, Njemačkoj... Ekipa je na terenu, najviše ljudi imamo iz Hrvatske, a posao je vrlo dinamičan i pokretan, drugim riječima laptop u ruci.

Kako ste se snašli u početku?

Moraš imati nekog, ako nemaš nikoga, onda si u teškoj poziciji. Mi, građani EU smo u puno lakšoj poziciji nego ljudi iz Srbije, BiH... Zakinuti su, oni nemaju dozvolu rada ili moraju 'kemijati' tako da je jako puno Srba i Bosanaca zapravo s hrvatskim osobnim iskaznicama. Došao sam u doba kada nije bilo posla (korona vrijeme), tj. svi su bili oprezniji u zapošljavanju. Tako da moraš biti snalažljiv. Nije Švedska med i mlijeko. Zapravo, nigdje na kugli zemaljskoj nije med i mlijeko ako se ne trudiš. Moraš prihvatiti poslove koji ti se pružaju i graditi svoj put. Može se definitivno lijepo živjeti. 

Koji savjet imate za ljude koji možda razmišljaju o odlasku iz Hrvatske?

Prva stvar je da moraš imati adresu gdje živiš, gdje si prijavljen i ugovor o radu da bi dobio osobnu iskaznicu. Kad je dobiješ i postaneš građanin Švedske, to ide relativno brzo ako je sve okej, onda možeš izvaditi ostale papire koji su ti bitni. Dobiješ taj njihov OIB, pa imaš dostupne brojne aplikacije i sve je povezano u sustavu. Hrvatska tu kasni 10 godina. Sve je na mobitelu, nemaš potrebe ići nigdje. Nikad nisam išao kod doktora gore, sve sam rješavao online. Rekao bih mu kako mi je, kroz jedan ili dva dana bi mi odgovorio i rekao što mi je i dao mi lijek/kremu. Svi papiri se predaju digitalno, nema žigova već 30 godina. Savjet je taj da sam krojiš svoju sudbinu i moraš prihvatiti sve padove kao izazov i priliku za učenje i tako ti nigdje i nikad neće biti teško.

A kakva je situacija s učenjem švedskog jezika?

Švedski razumijem, ali uvijek zamolim da pričamo na engleskom. To je ujedno i problem jer svi znaju engleski i onda ako sam sebi ne zacrtaš da želiš naučiti švedski, nećeš ga nikad naučiti. Ja ga slušam svaki dan već 3 godine, razumijem ok švedski, ali kad želim pričati, skužim da ga ne znam jer pričam samo engleski sa svima. Krenuli smo na tečaj 6 mjeseci i onda je uslijedila korona pa samo nastavili učiti online. Znam se sporazumjeti, ali ništa više. 

Četiri godine ste proveli ondje, možete li reći da je Švedska ispunila očekivanja?

Ispunila je moja očekivanja! Priroda je prekrasna. Životinje posvuda oko vas i u Gradu. Čista voda, svjež zrak. Sve ovisi o tebi samome, nikome drugom. Onoj osobi koja želi promijeniti svoj život, definitivno bih preporučio odlazak u Švedsku. Bez razmišljanja. Ali ta osoba mora biti svjesna da mora biti jako uporna, prihvatiti neke stvari i poslove da bi gore mogla opstati. Moja čaša je uvijek napola puna, pa je svejedno je li to Švedska, Brazil ili neka treća zemlja. Izborit ćeš svoj put i moći ćeš jako lijepo živjeti jer ćeš si popraviti životni standard.

Znači li to da biste ostali živjeti u Švedskoj?

Bitno je odlučiti želiš li napraviti rez po pitanju Hrvatske ili ne. Saša je napravio taj rez vrlo dobro, odlučio je u Švedskoj nastaviti svoj život, a ja ipak želim imati u Švedskoj posao i dalje, ali raditi iz Hrvatske i putovati. Tako sad živim, putujem u Njemačku, Dansku i Švedsku kad treba. Hrvatska je Hrvatska. Ne bih mogao zauvijek živjeti u Švedskoj, ne zato što ne bih mogao, već je važno biti sretan, ispunjen. Srce mora biti cijelo, ne na pola. Sretan možeš biti bilo gdje na kugli Zemaljskoj, no naša Hrvatska je prelijepa zemlja i samo da se bolje 'organizira', tako ću se izraziti, moglo bi nam svima biti jako lijepo.

Koje su glavne razlike između Švedske i Hrvatske?

Švedska je posloženija, naprednija, puno više prilika nudi, ali Hrvatska mi daje opušteniji život, što nije uvijek dobro kad je organizacija u pitanju, ali mi pruža kvalitetniji društveni život. 

S partnericom Marinom ste prošle godine dobila sina. Koje ste sve prednosti vidjeli za dijete zbog toga što odrasta u Švedskoj?

Noel je došao i promijenio nam se život. Svi su nam govorili 'vidjet ćeš kad dobiješ dijete'. Ali dok ti to ne doživiš osobno, ne znaš. To je nešto prekrasno. Prednost je u tome što Švedska nudi apsolutno sve od početka za dijete do 18. godine, što se tiče obrazovanja i školovanja. I medicinske skrbi. S te strane je super, ali tek je prva godina prošla. Noel je mix mame i tate, bit će veliki avanturist. Sve ga zanima. Još i ja skupljam dojmove. On jako brzo upija jezik sad pa bi mogao govoriti i švedski, hrvatski i engleski, ali mi razmišljamo o Hrvatskoj jer nam je tu obitelj i prijatelji. U Švedsku smo išli zbog posla i ostvariti neke prilike. Prilike smo ostvarili, povukli smo ih u Hrvatsku i vjerujemo da ćemo sad ovdje moći nastaviti život. Sin kad odraste može otići u Švedsku, ma gdje god želi. Cijeli svijet mu je otvoren. Slobodan je biti što god i gdje god hoće.

Po tom pitanju ste i Vi bili slobodni, je li Vam itko rekao da ne odete u 'Big Brother'?

Jesu (smijeh). Roditelji nisu nikad bili za to, ali iskustvo je bilo super. Za mene je to bilo jako dobro tada, to sam želio i to sam i ostvario.

Iduće godine obilježava se 20 godina od prvog hrvatskog 'Big Brothera'. Jeste li s nekim kandidatima u kontaktu?

To je nevjerojatno, nikog nisam vidio osim Saše, Marine i Alena u prolazu. I Antonije. Ne znam kako ti ljudi izgledaju, ne dopisujem se ni s kim. Bilo bi super kad bismo se okupili i otišli na večeru. Sigurno bih se odazvao, bilo bi mi drago da se vidimo. Ipak smo bili zatvoreni tamo 100 dana, to je bio zatvor. Lako je u glavi ako posložiš tako, ali to nam je zajedničko iskustvo bilo. Tada nije bilo društvenih mreža, bio je početak interneta, da smo imali tada sve ovo što imamo sada... Ipak su od 2500 ljudi odabrali na castingu nas 14 i to je bio uspjeh za nas osobno. Kad sam izašao iz BB kuće više nisam znao tipkati na mobitel. I postao sam malo asocijalan. Trebalo mi je malo vremena da skužim zašto su sve oči stalno uprte u mene. 

Prepoznaju li Vas i sad na ulici iako ste se fizički promijenili?

Evo baš su me u Švedskoj prepoznali. Ne mogu vjerovati da je prošlo dva desetljeća jer se sjećam kao da je jučer bilo kad sam ludovao po vrtu i razbijao buče i dinje. Proletjelo je, ali sudjelovanje u BB je u tom trenutku za mene bilo potrebno. Kao i za sve ostale koji su bili u kući. 

I za kraj bih Vas pitala jednu stvar koju sam čula da je skroz normalna u Švedskoj. Je li istina da kada ideš kod nekoga u kuću na druženje sam plaćaš svoje piće i hranu?

Istina je. Kad ideš na rođendan moraš sam sebi platiti cugu i hranu, sve. Umro sam od smijeha kad sam to prvi put doživio. Imam super anegdotu koju ti mogu ispričati. Došao sam Šveđaninu na rođendan, kupio sam mu poklon i sjeli smo i oni su počeli pričati o računima i kako treba svatko platiti svoju hranu. Čuo sam i ja da se nešto plaća pa sam platio za hranu i mislim si: 'Ajde, platit će barem cugu slavljenik'. Ne, moraš i cugu platiti koju si popio. Čudni su, ne možemo se uspoređivati. U tome su Hrvati daleko ispred Šveđana.