Rođen u srpskom Aleksincu u tada dobrostojećoj obitelji, Toma Zdravković od malena je pokazivao da će postići nešto više od života. Glazba nije bila njegova prva ljubav; bila je to gluma. No želju za nastupanjem i zabavljanjem ljudi vrlo je rano izrazio.
Supruga Gordana Zdravković priča da mu je jednom, tijekom šetnje, djed koji je bio pop rekao: 'A zašto i mali Toma ne bi bio pop?' Na to je Toma odgovorio: 'Ali ja bih radije pjevao živima, a ne mrtvima.' Već tada bilo je jasno da je Toma Zdravković stvoren za nešto više.
Iz obiteljskog doma uputio se vrlo rano, a tijekom mladosti bavio se raznim fizičkim poslovima. Prema vlastitim riječima, u pauzama je pjevao i zabavljao kolege. Iako je sanjao o glazbenoj karijeri, mislio je da je to nemoguće. Na samom dnu pomogla mu je Silvana Armenulić, poznata narodna pjevačica, koja je Tomu naučila narodnim pjesmama koje će obilježiti njegovu karijeru. Pozvavši ga da nastupa s njom, otvorila mu je put prema glazbenoj karijeri o kojoj je mogao samo sanjati.
Njihovo prijateljstvo trajalo je sve do njezine prerane smrti, a njoj je napisao i pjesmu 'Šta će mi život bez tebe dragi', koja je savršeno opisivala njezine životne borbe. Ubrzo nakon što se upoznao sa Silvanom, Toma Zdravković počeo je nastupati u kavanama i nizati uspješnice koje su osvajale slušatelje. Iako nije bio glazbeno školovan, sam je pisao i skladao svoje pjesme isključivo prema sluhu, koje je potom nosio školovanim glazbenicima koji su ih raspisivali. Neki kažu da je bio bolji kompozitor nego pjevač, a njegov prijatelj Zoran Kalezić rekao je da je jedino Tomi bilo dopušteno pjevati van pravila.
Inspiraciju za svoje pjesme Toma je nalazio u vlastitom životu, od ljubavnih boli, nostalgije za domom, pa sve do velike ljubavi prema majci. Tijekom karijere obišao je brojne jugoslavenske gradove, ali Sarajevu je posvetio posebnu pažnju. Sarajevčani su ga toliko prihvatili da se često mislilo da je rodom iz tog grada. Tijekom 70-ih preselio se u Kanadu, ali nakon pet godina vratio se u Jugoslaviju jer Kanada nije bila mjesto za ovog boema.
Unatoč strahovima da ga je publika zaboravila, 80-ih doživljava pravu renesansu glazbene karijere, a prvi solistički koncert imao je tek 1982., nakon dvadesetak godina karijere. Naime, smatrao je da pjevači ne trebaju žuriti i brzo raditi spektakle. Po povratku u Jugoslaviju, bio je oduševljen prihvaćanjem koje je dobio od kolega glazbenika, ali i publike.
Svoju je bolest uspješno skrivao
Osim po nezaboravnim pjesmama, Toma Zdravković bio je poznat i kao veliki boem. Uz ljubav prema glazbi, gajio je i veliku naklonost prema ženama, ali i ponekom poroku. Ljubavne brodolome često je ovjekovječio u svojim pjesmama, i one su bile jedna od glavnih tema kojima se bavio.
Pomalo neuredan život utjecao je na njegovo zdravlje, no svoju je bolest uspješno skrivao. Ali čak i tada se nije predavao, već je živio punim plućima. Provodeći vrijeme u bolnici, nije dopustio bolesti da mu oduzme onaj žar i životni elan zbog kojeg su ga svi voljeli. Bitku s rakom izgubio je 1991. godine u Beogradu.
U žižu javnosti vratio se ponovno 2011. godine, kada je pokrenuta manifestacija posvećena upravo njemu. Brojni glazbenici iz različitih žanrova okupili su se, ali i izrazili želju za izvođenjem pjesama Tome Zdravkovića. Počast je dobio i u rodnom Aleksincu, gdje jedna ulica nosi upravo njegovo ime. Na taj način očuvana je njegova ostavština i za generacije koje dolaze, a koje tek trebaju otkriti emociju i strast koja se krije u njegovim pjesmama.
Ostavivši iza sebe bogato glazbeno naslijeđe i brojne uspomene s dragim ljudima s kojima su ga povezivale brojne anegdote, Toma Zdravković postao je i ostao važno ime u narodnoj glazbi. 'Za drage ljude čovek uvek mora pronaći malo vremena', rekao je Toma. Pronađite malo vremena i uživajte u nasljeđu ovog boema u filmu 'To je Toma', samo na DOX TV-u 14. 11. u 21:50.
