'To je jedan osjećaj koji dosad niste osjećali': Zorica Kondža o obitelji, ali i stvarima zbog kojih žali

Glazbena diva Zorica Kondža odbrojava do prvog solističkog koncerta na ljetnoj pozornici u Opatiji 23. kolovoza, za koji priprema spektakularni niz svojih najvećih hitova.

Nije lako napraviti presjek i vidjeti koje pjesme izvesti tu večer, a koje ćemo morati izostaviti. To je uvijek najteže, ali često kažem da je publika ta koja određuje redoslijed pjesama, bez obzira na to kakav popis mi imali, tako da mislim da će se to i ovog puta dogoditi.

U svakom slučaju, moram reći da imam izvrstan band, sve su to veliki profesionalci i odlični instrumentalisti. Želja je uvijek da sve ono što čujemo na snimkama tako zvuči i uživo, tome težimo i ja i moj suprug Joško Banov, koji vodi orkestar. Iza mene je veliki opus pjesama, ali napravit ćemo ono što je najbolje, ono što smatramo da publika voli čuti od nas, od mene. Na kraju bih još samo rekla, a s obzirom na to da sam imala puno dueta s izvrsnim pjevačima, bila bi zaista šteta ne otpjevati ih, tako da ću imati i goste koji će otpjevati te pjesme.

Postoji li nešto što biste istaknuli iz vaše bogate 37 godina duge solističke karijere?

Kad malo bolje razmislim, mogla bih istaknuti da sam kao pjevačica s takvom karijerom uspjela roditi tri sina. Oni su na obilježavanju mojih 30 godina na glazbenoj sceni u Lisinskom svirali sa svojom mamom na bini. Mislim da je to nešto što s ponosom mogu istaknuti.

Mnogi imaju jednu vašu omiljenu pjesmu, imate li je i vi? Probudi li ona neke posebne emocije u vama kad je izvodite?

Jako je teško izdvojiti omiljenu pjesmu, svaka je lijepa na svoj način, svaka ima neku svoju priču. Ipak, izdvojila bih 'Ti si moj san', duet s Oliverom Dragojevićem. Kada to spomenem, kada to pjevam, sjetim se njega, sjetim se kako je pjesma nastala, kako smo je slušali na kazeti kao demo snimku, kako smo dobili nagradu, tko je sve snimao pjesmu, tko je pisao tekst... Vraćaju mi se sjećanja, drago mi je da moja publika voli ovu pjesmu i da je pjeva na koncertima.

Žalite li za nečim nakon toliko godina na sceni?

Nema se tu za čime žaliti, osoba sam koja prihvaća stvari onakvima kakve jesu, stojim čvrsto na zemlji, realna sam. Ponekad ne možemo utjecati na neke stvari i bude mi žao, ali mogla sam utjecati na to da sam trebala potpisati ugovor u Münchenu, pa sam odbila. Možda malo žalim za time, ali ne puno. Druge stvari koje sam htjela da se dogode, nisu se dogodile, ne zbog mene, nego su bile takve okolnosti, rat ili neka bolest. Žao mi je što nisam malo više pisala i snimila albuma, ali to zaista nije bilo do mene, nego su se jednostavno nametnule neke stvari, viša sila. Mislim da sam dobila još vremena i prilika da snimim još pjesama.

Kako se vaš pristup glazbi mijenjao od vaših početaka do danas? Što biste iz današnje perspektive poručili mladoj Zorici koji tek počinje?

Kada sam bila mlada, osjećala sam neku energiju i snagu, jako su me privlačili snažni, jaki vokali, muški i ženski, ali uglavnom rock, pop ritam i blues. Komercijala i šlageri me nisu zanimali, nisam bila taj tip. Isprobavala sam sebe i što mogu te sam uvijek išla pjevati na teži način. Bilo mi je suđeno da budem u nekom rock bandu, u Stijenama je bilo fantastično proći mladost, to je nešto najljepše što mi se moglo dogoditi u tim godinama. Veliko su iskustvo bila i putovanja bez materijalnih želja, samo je bilo bitno pjevati i svirati.

Što se promijenilo od tada? Bila sam starija, sve više sam ulazila u glazbu kao solist, morala sam se pronaći, krenule su prve pjesme 'Pokora', 'Zar je voljeti grijeh'... Pjesme koje su postale evergreeni. Joško je tu imao značajnu ulogu kao veliki glazbenik i kompozitor, uspjeli smo se prilagoditi jedno drugome, uvijek smo težili da to budu dobri tekstovi, dobra glazba i svirka. Tu i tamo je bio neki kompromis. Prilagođavali smo se glazbi i trendovima, ali mislim da je kvaliteta uvijek najbitnija i kad napravite nešto tako, mislim da onda to ostaje bez obzira na to što je aktualno u tom trenutku.

Danas razmišljam drugačije, zrelije. Ne dijelim više glazbu na pop, rock, jazz, dijelim je samo na dobru i lošu. Isto kao i dobar i loš čovjek, tako i glazba može biti.

Iz današnje perspektive, Zorici koja bi tek počela pjevati, ali i svim mladim ljudima, dala bih savjet - uzmite band, svirajte što god želite, isprobavajte sami sebe, gledajte koje su vam granice, osjetite draž publike i prave svirke, to je pravi put!

Što je po vama najvažnije da bi nekog izvođača publika zavoljela i da bi mu karijera trajala ovoliko dugo kao što vaša traje?

Ima vrhunskih pjevača, koji tehnički dobro pjevaju, ali publika ih ne osjeti, pa tako često možemo čuti, 'ja mu ne vjerujem', 'hladan je', 'ne prenosi emocije na mene'...Morate osjetiti u pjesmi i tekst i glazbu. Mogu reći da se ja totalno pretvorim u pjesmu, u tekst, slike i glazbu. Pretvorim se u emociju, koju morate prenijeti publici i ona to osjeti, ali osjeti i kada na neki način varate. Moj pristup je čitavog života takav da, ako varaš publiku, varaš sebe. Iskrenost prije svega, to je jedini pravi put i onda će vam publika vjerovati i zavoljet će vas. Nekad vrhunski pjevač od prosječne pjesme može napraviti hit, ali obratno - od velike pjesme može napraviti lošu, ako je on sam loš i ako njegov pristup nije iskren.

Jesu li vam važnija priznanja struke ili ona publike?

Priznanja struke jako su bitna, pogotovo u samom početku, zato što vas ona guraju naprijed. Vi ste sretni, zadovoljni i ushićeni, želite odmah raditi nešto novo. To je super, ali ne bismo postojali da nema publike, s nagradama bismo samo mogli sjediti doma i gledati ih.

Povratna informacija publike, kada dođete na binu, kada pjevaju s vama, kada plješću, kada traže još, zapravo je najveća nagrada. To je dokaz da je ono što radite dobro, da radite s publikom, to tada mora biti jedno tijelo.

Više puta ste ponovili da je glazba izabrala vas, ali jeste li ikad razmišljali o tome čime biste se bavili da niste glazbenica?

Kada smo mladi, svi bismo voljeli biti psiholozi, istražitelji... Mene su zanimale biologija, književnost i gluma. Često sam u školi na raznim priredbama znala recitirati, da je u Splitu u ono vrijeme postojala dramska akademija, vjerojatno bih studirala glumu. Od malena me zanimalo kazalište, tako da sam se amaterski bavila time, a kasnije sam imala glavnu ulogu u 'Krvavoj svadbi' Mirka Krstičevića. Bio je to lijepi izlet u karijeri, čak sam bila nominirana od hrvatskog glumišta u kategoriji opere. Inače sam komunikativna i vesele naravi, išla sam u turističku školu, pa sam malo radila na recepcijama i u agencijama. Da se ne bavim ovim poslom, snašla bih se i u tim poslovima.

U jednom ste razgovoru istaknuli da je za vrhunskog glazbenika važno pomno birati pjesme koje će ostati. Što mislite o današnjim glazbenim standardima?

Postoji ona rečenica 'Hitovi za hititi', uvijek je bilo ljudi koji su preko noći htjeli postati popularni. Mislim da ih ima i danas,što znači da stvari puno ne mijenjaju. Tako se radi selekcija, s obzirom na to da se radi o velikoj produkciji, odnosno hiperprodukciji. Teško je poslušati tko sve pjeva i snima, kako se svi ti ljudi zovu...

Mislim da se za neke koji žure i ne vode računa o kvaliteti pjesme može reći: 'Svirala je, plesala je samo jedno ljeto'. Te pjesme se zaborave. Ja sam ponosna što moje pjesme traju više od 35 godina, to znači da je moj odabir bio dobar, no isto tako neću reći da ništa nije dobro. Ima ljudi koji su traženi, koji točno znaju što žele i prilagođavaju glazbu svojim sposobnostima. Najgore je kad želite biti rock pjevač, a imate glas za pjevanje u Bečkim mališanima. Puno ljudi griješi i onda otpadnu s glazbene scene, ali to je tako, puno nas je. Ne mogu svi biti popularni i raditi hitove.

Kako doživljavate komplimente, primjerice kad vas nazivaju legendarnom?

Komplimenti su nešto posebno kad ste mladi, ljepuškasti, kad se razvijate u lijepu djevojku ili dečka, pa su ti komplimenti drugačiji i drugačije ih doživljavate. U ovim godinama, lijepo je uvijek primiti kompliment, ali ste puno svjesniji tko ste, što ste, kako izgledate, kako pjevate itd...

Uvijek se zahvalite, ali puno više znate o sebi nego prije, nije to jako značajno za mene. Kako se danas komplimenti prihvaćaju? Pa kad vam kažu legendo, to znači da imate puno godina.

Prošle godine postali ste baka, kakav je to osjećaj i kakav je vaš odnos s unučicom?

Svi uvijek pričaju: 'Vidjet ćeš kada postaneš baka, to je jedan poseban osjećaj.' Ja kažem dobro ajde kada budem, pa ću vidjeti.'
Zaista, to ne možete ispričati nikome, to kada se dogodi, a mislim da to svatko doživljava na svoj način, a opet je to vrlo slično - svi smo razdragani, veseli, sretni i to je jedan osjećaj koji do sada niste imali na repertoaru, jako ga je teško prepričati.

Stalno gledate u to malo biće i razmišljate kako je, gdje je bilo do sada, kako je došlo, filozofirate malo i postavljate sami sebi pitanja, mislite stalno o toj bebici. Prekrasan jedan osjećaj, svi smo zaljubljeni u nju, radujem se svako malo kada se vidimo, igramo i onda se ne mogu oprostiti kada moram otići, jako mi je teško otići od nje.

Mnogi komentiraju da ne mogu prepoznati svoje roditelje kad uspoređuju njihov odnos s unucima i s vlastitom djecom. Bi li se to moglo reći i za vas?

Mislim da je to normalno, kada smo bili mladi, nismo ni bili svjesni djece, puno energije smo imali, stalno smo tražili poslove, trčali, nismo se baš puno snalazili s njima, nismo imali znanja, iskustva, jednostavno ta nezrelost je vjerojatno razlika u odnosu na danas.

Moj sin vjerojatno gleda kako se ja ponašam prema njegovoj Natali. Jednostavno smo danas zreliji, imamo više vremena, svjesniji smo svega više nego kada smo bili mlađi, mudriji smo, pametniji smo, barem malo, drugačije gledamo na sve, ne samo na unuke. Ja sam puno smirenija, nema nikakve panike za nešto, ne živciram se za gluposti, s godinama sve to treba doći.

Često se piše o vašem dugovječnom braku sa suprugom, sad ste dočekali i unuke... Koja je tajna sretnog i dugog braka te kako prevladati one 'kritične' trenutke koji se pojave u svakom braku?

Mislim da smo slučajno Joško i ja imali velike obitelji, vjerojatno smo slično i odgojeni, ali s druge strane, iako nas je vezala glazba, mislim da smo dosta različiti. Ja uvijek kažem što će mi netko tko je isti kao i ja (smijeh). Možda nas je ta različitost zbližila, svojeglavi smo, svatko na svoj način, ne damo na sebe, dosta smo temperamentni, često se ne slažemo u nekim stvarima.

Kad ste spomenuli te neke 'kritične' momente, mislim da se jednostavno treba napustiti mjesto 'nesreće' (smijeh), malo se povući, dati jedan drugome prostora. Opet, kad su djeca tu, onda su tu i obveze, ne možete biti ljuti jedan na drugoga, morate funkcionirati zbog njih, ne dozvoliti da oni vide da ste jedno na drugo nešto ljuti, morate obavljati sve oko škole, kupnje, kuće i ostalih aktivnosti...Idemo dalje, to ne može vječno trajati. To traje koji dan, namusimo se malo i onda se dogodi neka smiješna situacija i počnemo se smijati.

Došli smo do toliko godina zajedno. Naravno tolerancija je tu bitna i nismo svi isti, on voli ovo, ja volim ono, upoznajemo tko što voli, od hrane, sporta, filmova...

Mislim da svatko treba imati svoj prostor i da se to treba poštivati i dati svakome malo zraka. Ne valja puno pitati 'gdje si dosad, gdje si bio, s kim si bio, što si radio', treba biti dobre volje, jer drago mi je vidjeti raspoložene ljude oko sebe. Ne volim kada mi netko dođe u kuću pa je namrgođen, neka bude veseo, pa uradi ono što te čini sretnim i dozvoli drugima da budu i urade nešto u granicama u kojima je to prihvatljivo.

Kakvi su vaši planovi nakon ljeta?

Od prvih sunčevih zraka, tamo negdje krajem svibnja, pa evo do samog kolovoza, imamo tako puno koncerata. Zadnji imamo 31. kolovoza u Kuli Kamerlengo u Trogiru, moram biti iskrena - još se nisam okupala. U rujnu ću se odmoriti, a onda ćemo nešto početi raditi ponovno, ali ne tako puno kao ovog ljeta. Prevruće je, kad se ljudi odmaraju, mi stalno putujemo. Mislim da ću morati sebi priuštiti i malo kupanja, jer nije zdravo ne ići u more do kraja kolovoza. Kad turisti odu u rujnu, neće biti gužve i baš ću malo guštati i odmarati.