Ovo je priča o najvećem među najvećima, najvećem boksaču svih vremena, kralju svijeta, najsrčanijem borcu, najuspješnijem sportašu stoljeća, Muhammadu Aliju, koji je tom poto­njom prestižnom titulom okićen 1999. u organizaciji BBC-ja tako što je dobio više glasova od svih konkurenata zajedno. - Ovaj je čovjek oličenje onoga što trebam pokazivati svojoj djeci. Kritiziran je zato što je ustao u obranu svoje religije, jer je ustao protiv rasizma, jer je ustao protiv rata u Vijetnamu... Ali kritičari ne mogu uzeti ništa od ovog čovjeka koji je lio znoj i krv u prašini ringa - dio je ode o boksaču kojeg zovu The Greatest, koju mu je na proglašenju sportašem stoljeća na rubu suza izrekao još jedan veliki bivši prvak, iz lakše kategorije od njegove, Chris Eubank. I tim je riječima ganuo prijatelja Muhamma­da koji mu je, iscrpljen Parkinsonovom bolešću, u jednom trenutku uspio pružiti ruku pa je prizor dvojice boksača koji su nekoć svojom snagom izazivali strah nalikovao susretu dvojice dječaka koji su se našli u svojim snovima. Poseb­no je dirljiv bio trenutak kada je jedva razumljivo i bolno Ali na kraju i progovorio: “Ja sam se lijepo provodio dok sam boksao, uživao sam u tome i mogao bih se vratiti.” Ipak, želja da se vrati ostat će mu neostvarena jer je jedini njegov dodir s borbom posljednjih 27 godina onaj s Parkinsonovom bolešću koju, nažalost, ne može poraziti. Čovjek koji je u profesionalnoj karijeri nanizao 56 pobjeda, od čega 37 nokautom i tek pet pora­za, gotovo tri desetljeća suo­čen je s opakim protivnikom koji mu je potpuno oduzeo lavlju snagu i koji ga je počet­kom prosinca prošle godine srušio u nesvijest, baš kao što je on nekoć rušio suparni­ke u boksačkom ringu. A u tom je ringu čak triput zaredom obranio naslov svjetskog prvaka u teškoj kategoriji, zaslužio zlatnu medalju na Olimpij­skim igrama u Rimu 1960., ali i to da se po njemu 1997. snimi film ‘The Greatest’ u kojem je glumio samoga sebe. Snimljena su i dva dokumentarca o njegovim fantastičnim sportskim postignućima, a potom 2001. ponovno uradak, ‘Ali’, u kojem ga je tumačio Will Smith. Sam Muhammad Ali objavio je dvije autobio­grafije, ‘The Greatest: My Own Story’ (1975.) i ‘My Life’ (2004.), koju je napisao s kćeri Hanom Yasmeen, a onda je 2003. njemački izdavač Benedikt Tachen objavio ‘The Gratest of All Time’, koja je ipak bila posebnija. Knjiga je pola stoljeća nakon Alijeve prve profesionalne borbe ponovno objavljena. Pripremana je čak četiri godine, sadrži 800 stranica fotografija i, baš kao što i dolikuje najvećem boksaču svih vremena u teškoj kategoriji, teži čak 34 ki­lograma. Izašla je u dvije verzije; prva ‘The Champ’s Edition’, koja je uvezena u kožu ruži­časte boje - kakve je bio i Alijev prvi cadillac, a prva stranica otisnuta je na bijeloj svili s ružiča­stim naslovom. Uz svaki primjerak kojih je tisu­ću dolazi i kip Radial Champs, djelo kipara Jeffa Koonsa, velik 175x170 centimetara. Druga verzija ‘Collec­tor’s Edition’ tiskana je u 9000 primje­raka i nešto je skromnija - bez kipa, ali kao i u prvoj verziji tu je njegova litografija, a na naslovnici je u svili otisnuta fotografija Alijeva torza. Svaki primjerak knjige zapakiran je u čvrstu kutiju prekrivenu svilom. Uvezena je u knjigovežnici Vatikana specijaliziranoj za skupocjena neuobi­čajena izdanja poput velikih primjeraka Biblije i Kur’ana. U tu je biografi­ju investirano čak deset milijuna eura, što njemačkog izdavača nije nima­lo brinulo jer je rekao da je Ali jedinst­vena osoba kojoj se može samo diviti. Doduše, nije ga ni trebalo zabrinja­vati jer je predstavljanje knjige popraćeno nevjerojatnim publicitetom. Sve divljenje i brojne nadimke, koji su sa­mo isticali koliko je velik, Ali je zavri­jedio ne samo svojim boksom nego i osobnošću. Svaka njegova borba, kao i javni istup, postali su događaj. Sve je počelo 17. siječnja 1942. u Louisvilleu, u Kentuckyju, kada je rođen Cassius Marcellus Clay Junior, koji će uskoro proslaviti 70. rođendan. Ime je dobio prema svom ocu Cassiusu Marcellusu Clayu Senioru, koji je bio fizički radnik pa je sa suprugom Odessom Lee Grady, kućanicom, njihove sinove - starijeg Rudolpha Valentina i mlađeg Marcellusa, odgajao kao dobre kršćane i ponosne crnce. No majka Odes­sa nije bila potpuno crna jer je jedan njezin djed bio mulat, a drugi čisti bijelac. Taj je detalj važan zbog daljnjeg Cassiusova života, nakon što se pridružio Islamskoj naciji kako su se službeno zvali tzv. Crni muslimani, kada je govorio, iako to nije bila istina, da je sva ‘bijela krv’ u njegovu obitelj dospjela - silovanjem. Socijalna i rasna nepravda odredili su Clayov život pa se još kao petogodišnjak zapitkivao što to rade obojeni kada je vozač autobusa bijel, baš kao i trgovac ili, pak, policajac. Iako je u to vrijeme crna srednja klasa bila znatno različita od bijele, djeca Clayjevih nikada nisu bila gladna. Maleni je Cassius odrastao poput većine klinaca pa je svoje roditelje nerijetko zabrinjavao dječjim nestašlucima. Tako ih je povremeno strašio tako što bi zavjese u kući zavezao te­ško vidljivim koncem i kada bi svi legli, povlačio bi ga tako da se zavjese počnu micati i da roditelji pomisle kako im je netko u kući. U školi se baš nije isticao znanjem, no bio je poslušan učenik. I tučnjava mu je tada bila strana, a svoju je volju za borbom prvi put pokazao kao 12-godišnjak. Tek što je dobio novi bicikl, maleni je Clay otišao na obližnji sajam i kad se vratio na mjesto na koje je ostavio svoje prijevozno sredstvo, shvatio je da ga nema. Pomoć je potražio kod lokalnog policajca koji je s njim krenuo u potragu za kradljivcem. Putem je Cas­sius prijetio nepoznatom lopovu opisujući što će mu sve napraviti kad ga pronađu. Čak i kad ga je policajac upitao namjerava li se s njim obračunati šakama ako bude znatno veći i jači od njega, 12-godišnjak nije posustajao od želje da ga prebije. U namjeri da kanalizira dječakov bijes, policajac, koji je radio i kao boksački trener, dao mu je savjet: “Bolje ti je da naučiš boksati!” Ubrzo su treninzi postali njegova svakodnevica, a uz njih je i dalje redo­vito pohađao školu premda ne s previše uspjeha. Dali su mu prolazne ocjene, i to na intervenciju ravnatelja škole koji je u njemu prepoznao budućeg prvaka. Počeo je voditi pravi sportski život, nije pio ni pušio i strogo se pridržavao sportskog režima, uz trenera Freda Stonera s kojim je ostao vezan do kraja profesionalne karijere. Za nekoliko je tjedana prvi put osjetio slatki okus pobjede pomije­šan s krvlju razbijenih usana pa je kao 13-godišnjak zaradio i prvi hono­rar. Iako je bila riječ o tek četiri dola­ra tjedno, koliko su mu plaćali na lokalnoj TV mreži za nastupe u sport­skim emisijama, Cassius je bio zadovoljan. Ba­vio se onim što najviše voli pa se popeo i do državnog amaterskog vrha, i to dok je još pohađao školu. Pomalo drzak, ali uporan i radišan, Cassius je osvojio šest prestižnih pojaseva na prvenstvu Kentuckyja, dva nacionalna prvenstva i dvije amaterske nacionalne titule do 18. godine, pa je u vrijeme dok se boksom još nije bavio profe­sionalno u 100 mečeva ostvario čak 95 pobjeda i samo pet poraza. A nedugo nakon što je postao punoljetan, ovjenčan je zlatnom medaljom na Olimpijskim igrama u Rimu 1960. Prije odla­ska u Rim, trebao se riješiti straha od letenja pa su mu morali detaljno objasniti kako ne može autobusom putovati iz New Yorka u Rim. Da uistinu živi za boks, dokazao je prije tog puta, kad je jedan cijeli dan proveo pred kafićem tada najvećeg boksača Sugar Raya Robinsona, nadajući se susretu s njim. No kada ga je napokon dočekao, ostao je razočaran jer je Robinson samo hladno prošao pokraj njega i nije mu dao toliko željeni autogram. Tada si je obećao da se baš nikada kada postane najveći neće tako odnositi prema onima koji su spremni provesti cijeli dan čekajući autogram. Osvojivši titulu olimpijskog prvaka, Cassius je svugdje ponosno hodao s medaljom oko vrata. - Prvi put u životu spavao sam na leđima. Morao sam, jer bi mi se ta medalja urezala u grudi - otkrio je kasnije. No entuzijazam zbog olimpijskog zlata dije­lili su s njim tek tamnoputi sugrađani u njegovu rodnom Louisvilleu. Na­ime, iako je ušetao sa zlatom oko vrata, u jednom su ga tamošnjem res­toranu odbili poslužiti samo zato što je crnac. Tada je u naletu bijesa otišao do rijeke Ohio i zavitlao u nju svoju rimsku medalju. Poslije mu je, 1996. Međunarodni olimpijski savez izdao njezinu repliku kad je imao čast zapaliti olimpijski plamen na sve­čanosti otvorenja Igara u Atlanti. Trijumf u Rimu označio je i početak njegove profesionalne boksačke karijere, a Clay se još žešće počeo pri­premati za ostvarenje životnog sna - postati svjetski prvak u teškoj kategoriji. Dočepao se iskusnog trenera Angela Dundeeja, koji je do tada trenirao njegova sportskog idola, Sugar Raya Robinsona. No ni on, baš kao ni njegovi prethodnici, nisu uspjeli natjerati Claya da promijeni način boksanja. Čak su i stručnjaci bili kritični prema njegovu niskom gardu, vječnim direktima u glavu protivnika i ignoriranju tijela suborca, te leptirovu plesu u ringu, zbog čega je za većinu bio neuhvatljiv. No on nije posustajao. Razvio je jedinstvenu tehniku, oslanjajući se na brz rad nogu i munjevitu spretnost. Govorio je: Lebdim kao leptir, a bodem kao osa, pa su konzervativnije pristalice boksa još više bili uvrijeđeni njegovom retorikom koja je, pak, privlačila publiku, ali i povećavala broj ne­prijatelja. Zbog toga je čak dobio nadimke; usta iz Louisvillea ili najveći brbljavac iz Louisvillea. Trebalo je proći i nekoliko godina da svi priznaju umijeće i osnove za arogantnost Cassiu­sa Claya, koju je ipak pravdao vrhunskim rezultatima. Od 1960. do 1963. odnio je pobjede u svih 19 mečeva u kojima je sudjelovao, a pet od njih je okončao nokautom. No to nije bila jedina vrlina koja ga je krasila. Osim serije pobjeda, u kratko je vrijeme izgradio reputaciju iznimnog znalca svojih protivnika, pa je gotovo bez pogreške prognozirao ishode mečeva s njima, većinom precizno određujući u kojoj će rundi i na koji način pobijediti svakoga od njih. Cassius koji je Boga zvao Kratki, tim je predviđanjima i privukao Dundeeja, koji ga je jednom pitao je li možda Kratki u njegovu uglu ringa jer jedino to može objasniti sposobnost predviđanja u kojoj će rundi okončati otpor protivnika. Tek tri desetljeća poslije, u biografiji ‘Kralj svijeta’ otkrivena je tajna: - Svaki put kad uđem u ring, smrtno sam prestrašen zato što nakon svog pokazivanja i predviđanja, svi ti ljudi žele da budem pometen. Znam da sam u problemima. Ako izgubim, oni bi bili spremni protjerati me iz zemlje. Ondje sam sâm i jednostavno znam da moram pobije­diti - objasnio je boksač. I pobjeđivao je, i to najveća boksačka imena među kojima Sonny Banks, Toni Esperti, Jim Robinson, Donnie Fleeman... A jedan od najvažnijih u bogatoj karijeri giganta Alija bio je meč protiv Sonnyja Listona, koji je 1964. držao naslov svjetskog prvaka. Izazvao je golemo zani­manje javnosti koliko zbog boksa, toliko i zbog stvari koje s tim nisu imale previše veze. Naime, Cassiusa je već neko vrijeme izrazito privlačio islam, zbog čega je čak bilo naznaka da bi se dugo očekivani meč mogao i otkazati preobrati li se boksač na drugu vjeru. Malcom X, kojeg je ugledni časopis Time proglasio jednim od najutjecajnijih crnaca u američkoj povijesti, u potpunosti je opčinio slavnog sportaša. Po vjeroispovijesti musliman, bio je gorljivi branitelj ljudskih prava te zagovornik jednakosti među ljudima, bez obzira na boju kože. Dok su ga njegovi protivnici neutemeljeno optuživali za rasizam i proklamiranje crnačke nadmoći i antisemitizam, Cassius je u tome vidio vrijednosti kojima se divio. Nakon što je kao pobjednik i kao pripadnik baptističke crkve okončao meč sa Sonnyjem Listonom kojeg su obilježili i njegovi uzvici: “Ja sam kralj, kralj svijeta!”, Clay je svima obznanio da prelazi na islam pa je postao član Crnih muslimana. Malcom X simblično je proveo novog pristašu kroz zgradu Uje­dinjenih naroda u New Yorku i neslužbeno objavio da će se od tog 6. ožujka 1964. zvati Cassius X. Taj je X bio spomen na sve bezimene potlačene crnačke robove tijekom stoljeća. No već sljedeći dan, utemeljitelj Islamske nacije Elijah Muhammad, svjestan boksačeva značenja u svjetskoj javnosti, objavio je službeno da će se zvati Muhammad (onaj koji je vrijedan ponosa) Ali (jedan od četiri kalifa). I dok je prije bio omražen zbog hvalisavosti, unatoč tome što je bio vlasnik naslova svjetskog prvaka u teškoj kategoriji, sada je još više pojačao negativne emocije zbog rasnih i religijskih uvjerenja kojima ga je, među ostalim, zaludio i stariji brat i sparing partner Rudy Clay (poslije Rahman Ali) koji je na islam prešao tri godine ranije. Zbog tog mu je poteza čak prijetilo oduzimanje titule, do čega na kraju nije došlo. Zbog zaluđenosti boksom, Ali nije baš imao vremena za žene pa je ranije čak budio sumnje da je latentni homoseksualac. Žene, govorio je tada, samo odvraćaju pozornost, a njegova je bila usmjerena na osvajanje naslova prvaka. Kada ga je, pak, zaslužio, Ali je konačno pronašao vremena i za ljubav. Zaljubio se u konobaricu Sonju Roi, kojom se oženio samo mjesec dana nakon što ju je upoznao. Bio je to rujan 1964., Sonja je uzela Alijevo prezime Clay iako ga se on netom prije odrekao. Zbog toga je zahladio odnose s ocem koji nije mogao prihvatiti sinovu odluku da prijeđe na islam i promijeni prezime. Stoga Ali više ne posjećuje roditeljski dom i najčešće odsjeda po hotelima, sve više padajući pod utjecaj Elijaha Muham­mada. Upravo zbog opčinjeosti muslimanskom vjerom, udaljuje se od supruge koja se oštro protivila njihovim običajima odijevanja žena, stoga su mu i vjerski prijatelji jasno dali do znanja da mora birati između nje i vjere. Brak sa Sonjom raspao se u siječnju 1966. godine. Bračni krah nije nimalo utjecao na karijeru sjajnog boksača pa je sada, kada je dospio na sam vrh, morao braniti titulu. Revanš protiv Listona trajao je samo jednu minutu. Potom je pružio priliku starom prvaku Pat­tersonu koji je u javnosti imao više simpatija od Alija, zato što je bio dobar katolik. No to mu nije pomoglo u okršaju s Alijem, koji je poslije toga imao borbe s nizom crnih i četiri bijela izazivača, od kojih mu nijedan nije bio dostojan suparnik. I umjesto zbog boksa, Ali se na naslovnicama svjetskog tiska ponovno našao zbog stvari koje nisu imale puno veze sa sportom. Naime, odbio je regrutaciju za Vijetnam, što je u to vrijeme izravno zadiralo u američki nacionalni ponos. Premda je godinu dana prije bio regrutiran za američku vojsku, pao je na testu inteligencije jer mu je kvocijent procijenjen na 78, što je čak i za vojnike bilo prenisko. Tada je duhovito komentirao rezultat: - Rekao sam da sam najveći, ne i najpametniji - prisjetio se Ali. No kako su se stvari na vojnom planu promi­jenile, spušteni su kriteriji pa je Ali ovaj put proglašen legitimnim regrutom. Iako je kao svjetski prvak u boksu mogao imati povlašteni tretman, daleko od prvih linija, Ali ni to nije želio. - Odlazak u nemuslimanski rat protivi se Kur’anu i ne pada mi na pamet postupiti protiv onoga što mi vjera zabranjuje. Ne kanim otići 20.000 kilometara kako bih ubijao i spaljivao domove drugih ljudi samo kako bih održao dominaciju bijelih robovlasnika. Osim toga, zašto bih dolazio u sukob s Vijetkongovcima? Oni me nikada nisu zvali crnčugom - izjavio je ponosno bokasač koji je, unatoč žestokom protivljenju unovačen, i to 28. travnja 1967. Zajedno s ostalim novacima postrojili su ga u vojarni u Houstonu, no on, protivno pravilima, nije istupio kada su prozvali njegovo ime. Dežurni ga je časnik upozorio da takvo ponašanje podliježe sankcijama, petogodišnjoj zatvorskoj kazni i novčanoj od 10.000 dolara. S obzirom na to da je ustrajao u tome, istoga ga je trenutka uhitila vojna policija, a Sportska komisija SAD-a već je sutradan suspendirala njegovu boksačku licenciju. Uslijedilo je suđenje pa ga je 26. lipnja 1967. porota proglasila krivim, na što su njegovi odvjetnici odmah uložili žalbu. Nakon prilično neuvjer­ljivih argumenata tužiteljstva, Vrhovni sud SAD-a 1971. donio je konačnu presudu u korist Muhammada Alija, koja se temeljila na tek stvorenom pravnom presedanu koji se u pravnim izvorima vodio pod imenom ‘Clay protiv SAD-a’. Do te zadovoljštine, Ali je ipak bio bez titule, izgubio je tisuće dolara, tri godine života, ali je dobio neograničeno poštovanje čak i onih koji su ga u početku osuđivali. Potkraj šezdesetih Amerika se radikalno mijenjala. Kad je bok­sač osuđen, većina je podržavala rat u Vijetna­mu, no tri godine poslije, 1970. kad je Ali privre­meno pušten iz zatvora jer je poništena originalna odluka suda, samo su još najmilitantnije skupine zagovarale rat. Muhammad Ali je za to vrijeme pronašao drugu ljubav. Godine 1967. oženio je 17-godišnju Belindu Boyd, koja je odmah promijenila svoje ime u Khalilah Ali te u sljedećih pet godi­na rodila četvero djece: Maryum (1968.), Jamil­lah, Rasheedu (1970.), i Muhammada Alija Juniora (1972.). Godinu prije rođenja sina Alijeva se karijera ponovno pokrenula. Premda je i za to vrijeme suspenzije trenirao kao da se ništa nije dogodilo, nakon presude vraćena mu je sportska licenci­ja, stoga je spreman dočekao spektaku­larni meč s Joeom Frazierom, 8. ožujka 1971. u njujorškom Madison Squa­re Gardenu. Najavljivan je kao borba stoljeća, a osim što je dvorana bila pre­puna, procijenjeno je da je izravan prijenos preko radija pratilo više od deset milijuna ljudi. Frazier je ranih ‘70-ih bio službeni prvak svijeta, pa je ovaj put, nakon 15 rundi obranio naslov. Prvi poraz boksača zvanog The Greatest donekle je bio opravdan dugom stankom. A to što su obojica nakon meča završili u bolnici najbolje dočarava karakter borbe. Tri godine poslije, 28. siječnja 1974. Ali je dokazao da prvi poraz u profesionalnoj karijeri nije na njemu ostavio traga, kad se osvetio Frazieru porazivši ga u 12. rundi. No tom pobje­dom nije vratio titulu prvaka jer je istu Frazier izgubio godinu dana ranije, kada ga je porazio George Foreman. Stoga je Muhammada čekao novi izazov - dobiti Foremana. Upravo je prvi dio sedamdesetih obilježen suparništvom trojice velikana: Alija, Fraizera i Foremana. Uslijedila je najvažnija borba u povijesti boksačkog sporta, koju su mediji nazvali ‘The Rum­ble in the Jungle’ (Tučnjava u džungli). Boksački promotor Don King nagovorio je vladu afričkog Konga da osigura deset milijuna dolara za borce - Foremana koji je slovio za onoga u čijim su rukavicama gromovi te Alija. Meč je održan 30. listopada 1974. u Kinshasi tj. Zairu, a Ali je iznio pobjedu u osmoj rundi, nokautom. I ponovno postao - kralj. - To je samo posao. Trava raste, ptice lete, valovi zapljuskuju obale, a ja tučem ljude - rekao je tada Ali. - Pomanjkanje vjere u sebe čini ljude kukavi­cama, a ja sam oduvijek vjerovao da sam najveći. Svoje uspjehe zahvaljujem ciljevima koje sam sâm sebi postavio i od kojih ne kanim odustati. Svatko tko i pomisli da bi me mogao pobijediti, morao bi mi se odmah ispričati - dodao je nakon te velike pobjede. Poslije je čak snimljen i dokumentarac o toj borbi, ‘When We Were Kings’ koji je 1975. nagrađen Oscarom te je nadahnuo i filmove Johna Herzfelda ‘Only in America’ (1997.) i Michaela Manna ‘Ali’ (2001.). Svjetski je prvak tri godine nakon osvajanja naslova poražen, no ovaj put na privatnom planu. Razveo se od druge supruge Khalile u lipnju, no mjesec dana poslije, ponovno je bio oženjen čovjek. Baš kao što je munjevito nizao pobjede, tako je brzo pronalazio utjehu nakon propalih brakova. Ovaj je put njegovom suprugom postala 19-godišnja glumica i manekenka Veronica Porche, koja je svome dodala njegovo prezime Ali i s kojom je dobio dvije kćeri - Ha­nu Yasmeen (1976., i to još dok razvod od prijaš­nje supruge nije bio konačan), te Lailu (1977.), koja je jedina poslije krenula očevim stopama iako se on tome žestoko protivio, tvrdeći kako boks nije sport za nježniji spol. - Boks nije sport za žene! Podrazumijeva udarce u grudi, a žensko tijelo nije građeno tako da ih može podnijeti - govorio je. Ipak, Laila je 1999. proglašena boksačicom godine. Ali je uspješno branio titulu prvaka, sve do 1978. i Leona Spinksa. No nakon samo šest mjeseci, vratio je ono što mu pripada i ušao u povijest kao prvi koji je naslov prvaka osvojio treći put. Iduće godine, točnije 27. lipnja, najav­ljuje svoje povlačenje. Ipak, dogodine je ponovno stao u ring s novim prvakom Larryjem Hol­mesom te izgubio primivši čak 125 udaraca u samo dvije runde. A kad je 1981. izgubio od poluanonimnog Trevora Berbicka zauvijek je rukavice objesio o klin. Iako su se mnogi pitali zašto je uopće nastavio s boksom kad je već bi­lo vidljivo da više nije u naponu snage, odgovor je bio vrlo jednostavan - previše je volio boks da bi se samo tako povukao. O tome najjasnije svjedoči i njegov odgovor kad su ga pitali što bi radio kad bi se ponovno rodio: - Ne mogu zamisliti ništa drugo osim boksa - rekao je tada. Uslijedio je njegov treći razvod od Veronice, koja ga je napustila početkom 1986. I ovaj je put Muhammad brzo uplovio u nove bračne vode, iste te godine. Njegova četvrta supruga Yolanda bila mu je prijateljica još iz djetinjstva i objeručke je prigrlila njegovo dvoje djece iz izvanbračnih avantura, kćeri Miyu i Khalilah. A kako sama nije mogla roditi djecu, posvojili su dječaka Asa­ada Amina kojem je tada bilo pet go­dina. Tada je Muhammad već bolovao od Parkinsonove bolesti, koja mu je dijagnosticirana 1984., a koja se, kako su naveli stručnjaci, vrlo vjerojatno pojavila kao posljedica brojnih udaraca koje je u karijeri primio u glavu. Unatoč bolesti, Yolanda ga je prihvatila i zavoljela. Ona mu je bila potpo­ra i u njegovoj misiji ambasadora mira UN-a postavši njegovom osobnom asistenticom. Bila je uz njega i 1996., kada mu je, unatoč uznapredovalom stadiju bolesti, ukazana čast da zapali olimpijski plamen u Atlanti. I danas je uz čovjeka, koji je u ringu bio apso­lutno nadaren za uspjeh i koji sada trpi posljedice svog načina života u posljednjoj fazi te neizlječive i smrtonosne bolesti. Od svih simptoma koji obuhvaćaju grčenje mišića, otežan hod i oslabljenu moć govora, kod Alija ovaj se posljednji najviše razvio. Veliki boksač koji je nekoć bio i najveći retoričar danas teško da može i riječ izustiti. Stanje mu je jako loše o čemu najbolje govori i izjava izvora bliskog njegovoj obitelji, kada je Aliju 2. prosinca prošle godine pozlilo. - Oni imaju cijelu svitu renominira­nih stručnjaka za Parkinsonovu bolest. Ako je obitelj zvala hitnu, zna­či da je situacija ozbiljna i da su doista prestrašeni - rekao je tad prijatelj. No unatoč svemu, kako je 1999. rekao Lenox Lewis na proglašenju Muhammada Alija najuspješnijim sportašem stoljeća, on će - definitivno živjeti zauvijek. I kako je Evander Holyfield tada, pak, opisao način na koji Amerikanci doživljavaju Alija te istaknuo ono što ga razlikuje od ostalih vrhunskih sportaša: “Utjecaj na ljudske živote. To je njegovo veliko ostvarenje.” Napisala Josipa Scotti Čavlina Fotografije Profimedia; Getty, Wireimage, Camerapress, ImageForum / Guliver; Story Press