Presiguran život u Dominikanskoj Republici

Gonzo novinarstvo je jedan maleni segment popularne kulture novijeg doba. Osmislio ga je veliki, jedini i neponovljivi Hunter S. Thompson. Tata je postavio pravila, a svi mi mali miševi samo slijedimo njegove ideje. Hunter je to zamislio ovako - bilo da pišeš o Nixonovoj predsjedničkoj kampanji, bilo da izvještavaš s bejzbol utakmice, bilo da pišes putopisnu priču o suludom vikendu u Las Vegasu, napravi to na gonzo nacin - stavi sebe u središte price, uvali se skroz u nju, po mogućnosti na neki šašav način... zgrabi situaciju za jaja, a onda doživljaj ili impresiju izbaci na papir u dahu, bez puno razmišljanja, brutalno i ogoljeno, a napisani tekst nemoj prepravljati, nemoj se igrati njime, nego ga odmah šalji uredniku/nakladniku. Mali mis Shale slijedi tatine ideje vec dobrih 14 godina. Putuje svijetom i bavi se gonzo putopisanjem. Uvijek odlazi na destinacije u kojoj ce biti lagano pokriti priču. I na ovom putovanju je bilo tako. Bijela magija u Brazilu, pritvori u Surinamu, pilotiranje aviona na putu za slapove Gvajane, buđenje pored polugolih Gvajanki u Georgetownu, paklene kolumbijske noći u Cartageni... oh da, to su priče koje se bez problema mogu pokriti. A onda se mali miš Shale dovukao do Punta Cane i ubacio u ler. Sjedim pored bazena, kucam ove retke, oko mene se ne događa puno stvari. I sve mi to savršeno odgovara. Jesam li ostario? Jesam li izgubio žicu? Čekaj čekaj... ili to samo uzimam zalet? Hopsanje po karipskim otocima pocelo je na Tobagu, nastavilo se na Trinidadu, pa na St.Vincentu, Dominici i St.Kittsu. A onda sam sjeo na avion i odletio za Santo Domingo, glavni grad države Dominikanske Republike, za koju kažu da je nabogatija i najuređenija u regiji. Uhvatio sam autobus za Punta Canu, pa ta četiri sata promatrao livade i klince koji na njima udaraju bejzbol lopticu. Da, izgleda da se približavam Sjevernoj Americi. Što sam ocekivao od Punta Cane? Ne mnogo. Pretpostavljao sam da je riječ o turističkom mjestu, i da ću vjerojatno nekoliko dana ležati pod palmom i ne raditi ništa. Zahvaljujući blagodatima društvenih mreža, javila mi se zagrepčanka Andrea, koji živi u Punti i svoju koricu kruha zarađuje kao dreser delfina. Dočekala me na izlasku iz autobusa, i ubrzo mi je postalo jasno da me ovdje čeka kraljevski tretman. Andrea mi je pronašla apartman u luksuznom hotelu, po hostelskoj cijeni od nekoliko desetaka dolara za noć. Pokupila je svo prljavo rublje i odnijela ga kući na pranje. Preko dana se brine o meni, vodi me na izlete. Posjetili smo briljantnu plažu Saonu, sutra odlazimo u delfinarij u kojem je njen suprug Englez direktor. Njene prijateljice Slađa i Irena se brinu o meni tijekom večeri. Brinu se tako da ne mogu bolje. Vode me na mjesta u koja zalaze iskljucivo lokalci (Shop & Drink) pa u mjesta u koja zalaze turisti (Mangu, Photo Bar)... pred jutro se dogode određene gonzo aktivnosti... u kasni sat, u maglovitom povratku kući, ugasi nam se auto. Pa onda Slađa i Irena, dva dobra komada u štiklama guraju siroto vozilo, i to po blagoj uzbrdici, dok krkan Shale zavaljen na vozačko sjedalo prtlja po komandama u nadi da će upaliti stroj. Dogode se određene gonzo aktivnosti, ali jutro opet donese plamen, mir i tišinu. Čisto i potpuno anti-gonzo putopisanje. Čisti i potpuni anti-gonzo ritam putovanja. I tako već više od nekoliko dana. Za sada mi u potpunosti odgovara. Dok ne poludim, ne uzmem zalet i pojurim dalje. Koliko ću još dugo uživati? Kada će me uhvatiti ludilo? To još ne mogu znati. Premda, sinoć sam se počeo raspitivati o načinima da se prebacim u Haiti. Lokalni autobusi? Noćne voznje? Nesigurna i nesređena država trećeg svijeta? U zamjenu za mir palmi i plaža? Pa naravno... zar je to uopće u znaku pitanja? (Fotografije su snimljene HTC One X smartphone uređajem)