Moja draga Andrea mi je organizirala posjet delfinariju Explorer, u kojem sam u privatnom aranžmanu, odvojen od turista, uhvatio svoj komad
plesanja, ljubljenja i plivanja s delfinima.
Bilo je to prekrasno iskustvo, koje bih preporučio svakome. Ali onda sam se odlučio za jednu sasvim drugačiju vrstu iskustva, koje bih također preporučio svakome, a to je odlazak na Haiti.
Nije to nikakva preteška operacija, ako želiš letjeti avionom, i potrošiti puno novca.
Ali meni se nije letjelo. Odlučio sam otići autobusom, ili, bolje rečeno, s nekoliko njih. Informacije o polascima i dolascima su šture, internet nije od velike pomoći, jer
satnice se stalno mijenjaju i potpuno su nepouzdane. Stoga je najbolje za savjet upitati lokalce.
Pitao sam, pa su mi objasnili okvirnu marš-rutu i napomenuli da prvi autobus na relaciji Bavaro - Higuey polazi u 3 sata ujutro.
Probudio sam se već u dva.
U tom trenu pomisliš - sto mi to treba? Tu sam, u Bavaru, na prekrasnoj plazi, s prijateljima, udaram hedonizam na najjače, sto mi sada treba da ustajem u dva sata ujutro i krećem u nista, u
hvatanje noćnih lokalnih autobusa da bi se dokopao neke zemlje u koju nitko ne želi ići?
Odgovor je krajnje jednostavan.
Zato što to volim.
Zato, i samo zato.
U dva sata i trideset minuta ujutro zajašio sam taksi-motor, uobičajeno lokalno prijevozno sredstvo. I dok sam se penjao na stražnje sjedalo, nogom sam zakačio vrelu ispušnu cijev i gadno se opekao. A što sada - mislim si, bol i vodeni mjehur na potkoljenici, niti prvi niti zadnji puta. I zaista, zaboravio sam na tu ozljedu, i tek kasnije, nakon nekoliko dana rana će se inficirati, bol ce postati nepodnošljiva,
ja ću završiti u bolnici na injekcijama i antibioticima. Ali to ne spada u ovu priču.
U tri sata ujutro uhvatio sam prvi lokalni autobus koji vozi do Higueya, u kojem sam se nadao uhvatiti sljedeći autobus za Santo Domingo. Vozač je parkirao pokraj neke opskurne birtije, nalijevao se pivom i čekao da se autobus do kraja napuni putnicima. Uskoro nas se unutra stiskalo pedesetak, premda ne vjerujem da je to hrđavo vozilo registrirano za vise od trideset duša.
Bilo je tu svakakvih likova, pijanaca, vojnika, kumica, a na kraju autobusa sam sjedio ja.
Vozač je krenuo, pa se onda zaustavio još nekoliko puta, da prihvati još 6 ili 7 putnika. Zadnje su ušle neke sirote kurve štajgerice, što su se valjda vraćale kući s noćne gaže. Najljepša od njih,
odjevena u bijelu dolčevitu koja je pokrivala par ogromnih sisa, sjela je pored mene. Vozač je konačno opalio po gasu i vise se nije zaustavljao.
Klima je radila punom parom, moja je sirota kurva kašljala i šmrcala. Izgleda da se istinski smrzavala. Ponio sam dvije rezervne majice, izvadio ih iz ruksaka, pa joj dao da se odjene. Cičala je od sreće. Izvadila je mobitel, pa mi počela pokazivati slike svog sina, nekog zgodnog mališe. Na kraju mi je legla u krilo, pa me iz zahvalnosti počela hvatati po međunožju. Maknuo sam joj ruku, nasmiješio se i
objasnio da ne mora to raditi.
Onda sam uspio zaspati. Mislim da sam je u snu držao za jednu od tih velikih sisa.
Ili sam ipak samo sanjao.
U četiri sata smo stigli u Higuey, i tamo sam uspio uhvatiti autobus za Santo Domingo, u koji smo stigli oko osam sati ujutro.
Pronašao sam kolodvor iz kojeg polaze autobusi za Port au Prince, i imao sam sreće, jer prvi autobus je polazio za sat vremena.
Pitao sam koliko traje vožnja, rekli su mi negdje između 7 i 14 sati, ovsi o prometu, o tome koliko je nabujalo jezero na graničnom prelazu... ovisi o mnogo toga. Ovo je vrlo fleksibilan dio svijeta, i s time se jednostavno moraš pomiriti.
Čekajući autobus, razgovarao sam s nekoliko Haićana. Sve su priče slične, svatko je u potresu izgubio nekoga. Naime, za one koji ne znaju, a ne vjerujem da je puno takvih, Haitiju se u siječnju 2010 dogodio strahoviti potres koji je u svega 3 minute odnio 222 000 života. I prije potresa ova napaćena zemlja je bila
poznata kao najsiromašnija u regiji, a onda se pomicanje podzemnih ploča pobrinulo da zakuca i zadnji čavao na lijesu bilo kakve sretne budućnosti Haitija. Industrija ovdje ne postoji, isto kao što nema turizma. Ljudi žive od poljoprivrede, izvoze nešto malo manga i to je sve. Prirodni resursi su gotovo nikakvi, i jednostavno, svjetlo na izlazu iz tunela ne postoji.
Na jednom te istom otoku smjestila se Dominikanska Republika, najbogatija zemlja u regiji, i jadni i siromašni Haiti.
Ne vole se baš previše. Haićani često odlaze preko granice, na drugu stranu, i to na razne legalne i ilegalne načine. Dominikanci se ljute zato što im Haićani uzimaju poslove. Drže ih zlim i opasnim.
S druge pak strane, Haićani preziru Dominikance zato sto ih drže lijenima i neobrazovanima. Haićani
uglavnom pričaju i francuski, engleski, i francuski-kreolski, a dosta njih služi se i španjolskim. Dominikanci pričaju samo španjolski i ništa više.
Postoji tu dosta predrasuda, postoji i jedan dvadesetogodišnji sukob iz davnije povijesti, sukob u kojem je Haiti okupirao Dominikanu.
Ali opet, u trenu potresa i strašne tragedije, prvi su u pomoć skočili baš Dominikanci,
ekspresno šaljući hranu i lijekove.
Upoznao sam na desetke Dominikanaca i na desetke Haićana, i mogu samo reci da predrasude nikada nisu donijele ništa dobroga. Generaliziranje još manje. Narodi ne mogu biti zli ili pokvareni. Narod čine ljudi, pojedinci, a ima nas svakakvih, crnih i bijelih, starih i mladih, vjernika i nevjernika, ima nas svakakvih, ali, na kraju priče, svi smo isti pod kapom nebeskom.
Ja u to čvrsto vjerujem.
Nakon kakvih pet sati vožnje stigli smo do garda Jimanija, na samom istoku Dominikane. Onda smo se uspeli preko strmog prijevoja, i konačno se spustili na granicu.
Ljudi obično misle da su kopnene granice zemalja trećeg svijeta ne znam kako egzotične. Ali to su gluposti. Kopnenim sam putem prelazio iz Bjelorusije u Ukrajinu, iz Bolivije u Peru, iz Hondurasa u Gvatemalu, iz Swazija u Mozambik, sve su to najobičnije granice,
ne bitno drugačije od naše Bregane.
Ali ova je zaista nešto sasvim drugo. Cesta do graničnog prijelaza vodi pored jezera, pa potpuno poplavi kada se razina vode podigne. Tako je bilo i ovog puta. Satima smo se probijali kroz vodu, milili, napuštali autobus da ga olakšamo, pa se vraćali unutra.
I konačno, uspjeli smo se prebaciti na drugu stranu.
Nakon još nekoliko sati vožnje stigli smo u Port au Prince.
Jednako kao i nas Vukovar, grad je djelomično obnovljen. Samo povremeno nabasaš na jezovite ruševine koje podsjećaju na tragediju i tolike mrtve ljude.
Najprije sam primijetio da u ovom gradu nema debelih ljudi. Debele ženske stražnjice, toliko tipične za ovaj dio svijeta,
ovdje jednostavno ne postoje.
Ljudi se kronično neuhranjeni.
Ovdje vlada glad.
Pronašao sam neko prenoćište, ostavio stvari, pa započeo lutati gradom. Prva mi je na pameti bila misija koju sam davno zacrtao. U džepu sam stiskao svežanj novčanica od jednog i pet dolara (nije sada bitno koliko), svežanj koji sam namjeravao podijeliti klincima.
Uvijek kada idem u zemlje trećeg svijeta napravim istu stvar, ponesem svežanj sitnog novca, kupim slatkiše, pa ih podijelim klincima. Znam da istu stvar radi i veliki humanitarac,
moj brat Robert Pauletić, samo što i on i ja rijetko pričamo o tome.
Ne bih pričao niti ovog puta, ali anegdota služi kao dokaz količine bijede koja stanuje na ulicama Port au Princea. Nakon pola sata šetnje spazio sam livadu na kojoj je dvadesetak musavih slatkih klinaca igralo nogomet. Prišao sam im, oni su prekinuli igru i okružili me. Instinktivno su osjetili da se nešto sprema.
Onda sam stavio ruku u džep i izvukao novčanice. Istu sam stvar napravio i u Bangladešu, Nepalu, Indiji, i Boliviji - skupio gomilu klinaca, dijelio im bombone i novac, a oni su poslušno u redu pružali ručice i uzimali sto sam im davao.
Međutim, tu, u Port au Princeu stvari su drugačije. Čim sam izvadio svežanj, klinci su se doslovno počeli mlatiti, valjati se po podu, neki od njih su me počeli udarati, grebati i čupati. Nastao je urnebes. Ispustio sam novac,
jos nekoliko sekundi promatrao valjanje djece u prašini, a onda sam se povukao.
Postoje siromašne zemlje, siromašni dijelovi svijeta, ali Haiti ide još korak dalje. Ovdje je svaki novi sat borba protiv gladi, borba za čistu egzistenciju.
Nastavio sam šetnju gradom. Fotografirao sam devastiranu predsjedničku palaču, pa onda na tisuće šatora darovanih od strane humanitarnih organizacija nakon zemljotresa, šatora koji su okupirali čitavo središte grada, šatora u kojima vlada glad i beznađe.
Moje fotografiranje isto tako treba uvjetno shvatiti. Čim bih izvadio svoj HTC s namjerom da opalim koju fotografiju, odmah bi nekoliko ljudi potrčalo u mojem smjeru.
Željeli su moj mobitel.
Ne, nisu to banditi koji žele nauditi meni. Ja ih ne zanimam, sasvim im je svejedno, oni samo očajnički žele moju kameru, pa da je negdje pod hitno zamjene za koricu kruha.
Kriminal u Port au Princeu isto tako treba uzeti s rezervom.
Nisam nabasao na nikakve gangove, tipične za regiju, nakupine zlikovaca koji se bave pljačkom kao zanimanjem.
Ovi ljudi ce napraviti kriminalnu radnju, otet ce ti sat ili mobitel, bez da naude tebi... oni samo žele novac da bi se prehranili, da bi preživjeli.
Port au Prince se smjestio na brojnim brežuljcima. Srediste grada nalazi se u nizini, a milijuni ljudi žive u nastambama na okolnim brdima. Ne izgleda to loše po danu, čak takvo urbano planiranje (ili neplaniranje) može biti simpatično. Podsjetilo me to na La Paz, i ona njegova slatka okolna brda noću, kada se u kućama upale prigušena svjetla, pa grad ode u pomalo mističnu sferu.
Ali kako je padao mrak, i kako sam promatrao sva ta brda i na njima stotine tisuca nastambi, tako me počela hvatati jeza.
Naime, mrak je već debelo pao, a nikakva se svjetla nisu palila.
Gore nema struje.
Ne vjerujem niti da ima vode i kanalizacije.
Gore nema ničega.
Vraćao sam se prema hotelu, i kada sam bio možda nekoliko stotina metara daleko, odjednom se spustio pljusak. Sklonio sam se pod nadstrešnicu i odlučio pričekati. Ne može ovo trajati duže od nekoliko minuta - pomislim.
Trajalo je satima.
Nisam se mogao maknuti, jer osim one dvije majice, nisam ponio nikakvu rezervnu odjeću.
Čamio sam pod tom nadstrešnicom do duboko u noć.
Je li bilo ugodno?
Nije, naravno da nije.
Ali kako je tek svim onim ljudima na okolnim brdima?
Svim tim sirotim klincima koji se nikada, ali nikada neće izvuci iz tuge i očaja tih brda.
Mislim si, onaj svemogući nebeski bradonja zaista nekad ne igra fer utakmicu. Zašto se to moralo dogoditi?
Gospodine nebeski bradonja, mi smo Haićani, dobar narod, nikome nismo ništa nažao učinili, hoćete li biti dobri prema nama?
222 000 mrtvih u
3 minute.
(Fotografije su snimljene HTC One X smartphone uređajem) 
