Na ludim ulicama Edinburgha

Edinburgh je sve ono što Glasgow nije. K tome, još sam i donio sunce, već četvrti dan nebo je bez oblačka, a kažu mi lokalci da to i nije redovni razvoj događaja u ovim krajevima. Elem, zbog određenih okolnosti koje više ne želim spominjati, iako sam I-do-my-own-stuff tip čovjeka, utrpao sam se u turistički autobus koji vozi prema Loch Nessu. Iako je prvotni plan bio da unajmim automobil, pa se provozam kroz Highlands. Autobus je bio pun klinaca, backpackera. No dobro, i nije tako strašno, prepao sam se okupacije razdraganih ostarjelih Japanaca s obaveznim visećim kamerama oko vrata. Škotska je zelena. Jao, mila majko, kako je zelena. Svega sam nekoliko puta u zivotu vidio zelenije stvari, Dominicu, na primjer, Novi Zeland, i Irsku, u sličnoj mjeri. Za trajanja posljednjeg ledenog doba, glečeri su se povlačili prema sjeveru, pa su za sobom ostavili oku vrlo privlačnu konfiguraciju terena. A ostavili su i četiri jezera, koja Škoti tako simpatično nazivaju Lochs. Priča kaže da se tako da protumačiti i teorija o famoznom čudovištu Nessie, koje je, zapravo riba, doplutala negdje preko glečera, u doba ledenog doba. Navodno ta riba nije imala prirodnih neprijatelja, pa je nesmetano rasla i evoluirala tu u jezeru. Nemam pojma... više mi se sviđa priča o čudovištu. Silno sam ga želio vidjeti. Dobro, šanse za to su jedan naprema bilijun. Nessie je viđena svega nekoliko puta, što šanse baca u nezgodnu poziciju, osobito u proporciji s tisućama turista koji svakodnevno pohode jezero. Upoznao sam momka imena Niel, nekog turističkog vodiča, koji je navodno, prije nekoliko godina vidio čudovište. Kažu za Naila da nikada u životu nije izgovorio laž. Možda... ali isto tako mi se čini da je rijetko koju večer u životu ostao trijezan. Odmah prepoznam takve.. brothers in arms... Sjedio sam na rubu jezera oko sat vremena i piljio u površinu. Ništa nisam vidio, nikakvo čudovište. Bolje da sam otišao u Lisinski, tamo bih sigurno bio bolje sreće. Da ne pričam o nekoliko zaista ružnih, mamurnih buđenja pored određenih čudovišta, bez čvrste ideje i objašnjenja kojeg vraga rade u mojem krevetu. To su bile neke Nessie-prethodnice, ali onu simpatičnu debeljucu, koje se sjećam još iz Alan Forda - nju vidio nisam. Na putovanjima često volim posjetiti setove na kojima su snimani neki meni dragi filmovi. Ali onda se obicno razočaram, jer shvatim da su setovi, zapravo, bili negdje drugdje. Tako sam na Aljasci shvatio da onaj famozni - Život na sjeveru - nije sniman tamo, nego u Seatleu. Jednako kao sto Insomnia s Al Pachinom nije snimana na Aljasci, nego negdje drugdje. Iato kao sto kultne Mućke nisu snimane u Packhamu, nego u Liverpoolu. Istina, na Novom Zelandu sam pronašao Matu Matu, selo gdje se u Gospodarima prstenova nalazi Shire, dom Hobbita, pronasao sam i Mordor, uspeo se na njega i bacio izvjesni prsten. Ali najčesće, ipak, promašim filmske setove. Tako je bilo i ovoga puta. Brave Heart je većim dijelom sniman u Irskoj, jer je tamošnja vlada bila dovoljno mudra i spretna, pa producentima osigurala porezne olakšice. Tu u Škotskoj sam jedino pronašao mjesto određenih scena bitaka oko Fort Williamsa, ali niti to nije bilo previše impresivno. Ali nema veze, treba samo uživati u ovom suludom škotskom zelenilu. Vratio sam se u prekrasni Edinburgh, pa onda još puna dva dana lutao područjem izmedju vulkana i središnje tvrđave. Lude su to ulice. Ako se dovoljno opustiš, ili bolje reći - prepustiš, učini ti se kako će svaki čas odnekuda dojahati neki vitezovi s isukanim mačevima. Jednako kao što ti se čini da iza svakog ugla možeš nabasati na lomaču s vrištećom gorućom vješticom. Čudan neki osjećaj. Što se mene tiče, ovo je putovanje završilo prije nekoliko dana, kada sam se vratio u Europu. Najbolji dio izlaska dogodio se u mojoj voljenoj Južnoj Americi, tih mjesec dana dolje - to je bilo TO. Karipska dionica je došla kao neki dobar after party. A ovih zadnjih deset dana Europe mi dođe kao burek u zoru, onaj burek koji jedeš nakon savršenog izlaska, i nikako ti se ne ide kući. Edinburg je vrlo vrlo ukusan burek. Nikako mi se ne ide kući. Sutra ujutro letim za Belfast. U međuvremenu, zahvaljujući blagodatima društvenih mreža, javila mi se jedna naša cura na privremenom radu u Škotskoj. Ovo je moja posljednja škotska večer, i vidjet ćemo koliko će mi ona pomoći u operaciji Gonzo aktivnosti na lokalnim šankovima. Novi ljudi su kao i novi gradovi. Kao i box čokolade. Nikada ne znaš što možeš dobiti. (Fotografije su snimljene HTC One X smartphone uređajem)