Osam tisuća kilometara u prvih deset dana putovanja. Četri tisuće u posljednja dva dana. Je taj moj Tiguan jedna istinski udobna lađa. Ali ipak, baćo,
malo si ga pretjerao.
Uostalom, u ozbiljnijim demokracijama za takve se ekzibicije
ide u zatvor, sve to pod šifrom cestovne opasnosti za vozačku personu kao takvu, ali i za ostale sudionike u prometu.
- Časni sude, nisam kriv, sve je to u ime putopisanja.
-
Tjedan dana zatvora u Oslu.
Vidiš, vidiš. Taj scenarij uopće i ne bi bio tako loš. Koliko sam čitao o norveškim zatvorima, imao bih saunu, jacuzzi, kabelsku televiziju, teretanu, knjižnicu i tri uredna obroka dnevno.
Bolje nego doma.
Ali niti jedan skandinavski policajac nije prokljuvio kakva to
neispavana hrvatska neman krstari tim samotnim krajevima.
Pa sam se ipak bezbrižno
dovukao do Rotterdama.
Istina, najprije sam od Hamburga okrenuo prema Bremenu, pa onda prema Amsterdamu.. i tu sam bio u velikoj dilemi - zaustaviti se ili ne?
Pa sam se prisjetio svoja
tri prijašnja pohoda na Amsterdam.
Najprije
1989.
, kada me starija sestra uzela za ruku, pa me utrpala u autobus kojim su ona i njeno društvo putovali gore, na sjever. Bilo je to jedno prilično razuzdano i veselo iskustvo.
Drugi put negdje tamo
2001., na momačkoj večeri jednog mojeg prijatelja Kanađana. To je bilo znatno razuzdanije i puno veselije iskustvo.
A onda konačno
prije par godina, ponovo na jednoj momačkoj večeri. To iskustvo nije bilo razuzdano, bilo je mahnito... toliko da čak nije bilo niti veselo. U petak smo iz Zagreba letjeli za Amsterdam, a probudio sam se u nedjelju, u istom tom avionu putem nazad, bez čvrste ideje kako sam tu dospio. Iste te večeri, po povratku u Zagreb, otišao sam kod svoje zubarke, zbog silnih bolova u predjelu čeljusti. Sjeo sam na njen stolac, otvorio gubicu, a ona je pogledala unutra.
- Mili Isuse, pa što si ti radio ovog vikenda? - pita me ona.
Ja počnem mumljati, a onda samo šuti, iz ladice izvuče kliješta i izvadi mi šesticu.
Mislio sam
o tom događaju, dok sam krstario obilaznicom oko Amsterdama. Mislio sam si što su mi napravili onomad, kada sam još bio mlad i neiskusan (imao sam jedno 36 godina). Pa samo
ubacim u nižu brzinu i projurim pored izlaza na autoputu.
Pravac Rotterdam, Šale nesrećo, treba ti jedan miram,
pomalo dosadnjikav grad, da se sabereš malo.
Tako je i bilo.
Uvukao sam se
u hostelski bar, pa sam se nekoliko dana mudro
držao pive i čokoladnih štangica. Sređivao sam skandinavske dojmove. Razmišljao malčice o životu. Po običaju, ništa pametno nisam smislio.
Malo sam i tumarao gradom. Rotterdam je jedna od najvećih luka svijeta, pa nekako očekuješ da će biti prljav i oronuo, kako to već znaju biti ti depresivni lučki gradovi. Ali šipak. Sve je to čisto, mirisno i uredno posloženo.
Jedini problem mi predstavlja nizozemski jezik. Naime, zbog tog njihovog hljhkrrrkrrrljjjj
stalno imam osjećaj da će me netko pljunuti. Uđem u dućan, žena na ulazu mi na nizozemskom poželi dobar dan, a ja se instiktivno savijam u struku i guram glavu prema dolje.
Hljhkrrrrrljjjj.
Šetnice oko rijeke su jako lijepe, pa prelaziš mostove, tumaraš malo jednom, malo drugom stranom vode.
Ali na ulici nema živog psa. Radni je dan, prijepodne, ljudi rade,
nema tu Rive, Korza, niti Preradovićeve, gdje za radnog vremena ne možeš uhvatiti slobodni stol. Glavu gradsku atrakciju predstavljaju 'cube houses', veseli stambeni objekt, skupina kuća neobičnog, kubnog oblika, koje navodno podižu ljestvicu funkcionalnosti stambenog prostora.
Malo to izgleda kao da su se djeca igrala kockicama na satu likovnog odgoja, ali dobro sada...
Društveni život se vrti oko ulice Witte De Withstraat, gdje se nalazi sva sila barova, restorana i tih famoznih cofee shopova. Ali u njih nisam ulazio, časna pionirska, ako lažem mrzim Tita i volim Hitlera.
Posljednje sam večeri sjedio ispred hostela i
dangubio s nekim Englezima, koji su motali džoksare i dimili sve u šesnaest. U jednom trenu, negdje oko ponoći, ispred hostela
zakoči marica, iz nje istrče tri specijalca, pa se tik iza naših leđa sjure u hostel i pohapse neke klipane. Mi smo sve to mirno promatrali i kesili se usput, ali situacija mi je ipak dala razmišljati -
što je, zapravo, u ovoj državi legalno, a što nije?
Ujutro sam krenuo dalje prema zapadu,
prema Normandiji.
Gledam malo auto kartu Europe, i onda mi dođe strahovita želja da vidim Pariz. Pa zaokrenem volan ulijevo i spustim se prema jugu.
I tako
pošaljem Pariz na popravni ispit.
Bio sam u njemu prije nekoliko godina, s bivšom curom, na Valentinovo. Dan zaljubljenih u gradu ljubavi. Muda labudova. Bilo je minus pet stotina stupnjeva, smrzavao sam se kao lud, poplavili su mi tabani. Ulice su bile puste. Rijeka je bila siva. Nebo tmurno. Ispred Eiffela je bio kilometarski red. Kakav mrtvi grad ljubavi?!
Najdraži trenutak dana mi je bio povratak u hotel, kada sam parkirao guzicu na topli radijator.
I tako sam Pariz poslao na popravni ispit. I nije mi žao.
No dobro, bilo bi ljepše lutati gradom u dvoje. Ali
ljetni Pariz voli i samce.
Nema se tu što novoga napisati, o Parizu su pisali mnogi, u Parizu su pisali mnogi. Snimali su filmove o njemu i u njemu, posvećivali mu pjesme.
Uostalom, to je jedan od onih gradova koji
svaki turist počne svojatati nakon dvije role ispucanog filma.
- Aaaaaa, moj Pariz..
Montmartre (čuvati se glavnih trgova i ulica gdje konobari turiste čerupaju poput pilića).
Šetnja uz Seineu.
Kava i kolači u hladu Notre Dama.
Pentranje na Eiffela.
Pa onda barem jedno poslijepodne u kojem se namjerno izgubiš u svim tim ulicama. Samo pustiš noge da te nose, bez nekog čvrstog plana kretanja.
Ispucaš dvije role filma.
Pa kežeš:
aaaaaaa, moj Pariz.
Kada je takav, ne možeš ga ne zavoljeti.
A onda, u jedno nedjeljno jutro, iskradeš se sa Montmartrea, pa produžiš na sjever, prema Normandiji.
Ali to je već neka druga priča.
