Ako putuješ dovoljno dugo, i ako znaš što je dobro za tebe, onda marš rutu posložiš kao fini sendvič od nekoliko slasnih slojeva.
Red gradova. Pa red plaža. Pa red osame. Pa red derneka.
Odeš najprije
u Pariz, pa tumaraš onom dekadentnom kaldrmom u potrazi za duhovima drevnih pjesnika, slikara i luđaka koji su duše pustili da se nasuču na kamene obale Seine. I taman kada te Pariz napravi mekanim, onda se probudiš, uskočiš u vjerni brm brm Tiguan, pa opališ kakvih
dvije stotine kilometara na sjeverozapad.
Tamo se nalazi
Normandija, i pet plaža koje nisu naročito lijepe, niti bi se itko normalan na njima rado okupao, niti bi te pješčare ostale zapamćene po bilo čemu... ne bi, da se tamo nije dogodio dan D.
Povijest pišu pobjednici, i teško ju je poznavati zbog svog tog nasljeđenog smeća, ali knjige, a bogami i pokoji preostali očevidac, kažu da je to bila najveća pomorska invazija u povijesti svijeta. Strašnija od onog bezobraznog Brad Pittovog upada na Troju, gora od onog silnog pohoda Sauronovih trupa na Gondor. Sve je to bura u čaši vode za ono što se dogodilo u Normandiji.
Hitler je stavio šapu na pola svijeta, Europa je umirala u mukama, i onda se, početkom lipnja 1944. s druge strane engleskog kanala okupilo tri milijuna momaka, pa su se u zoru punog mjeseca približili okupiranoj francuskoj obali.
Stajao sam na tom pijesku, na Omaha Beachu, pa sam zamišljao kako je to moralo izgledati.
A kažu knjige, a bogami i pokoji preostali očevidac, da je plaža je bila dodijeljena 29. diviziji američke vojske. Nemirno more otežalo je DD tenkovima da dođu do obale tako da su uspjela samo dva od 29 koliko ih je poslano, a drugi su se potopili. Zbog niske naoblake bombardiranje njemačkih položaja bilo je prekratko i neprecizno. Padobrance je zadržala druga SS divizija tako da se nisu uspjeli probiti do Atlantskog zida i uništiti bunkere.
Zbog tih razloga
Omaha je postala najkrvavija plaža u operaciji Overlord. A time vjerojatno i najkrvavija plaža u povijesti civilizacije. U 9 sati i 15 minuta mislili su prekinuti zauzimanje Omahe i preživjele poslati na druge plaže. Međutim, hrabri Rangeri su se uspjeli probiti kroz minska polja i zauzeti uporišta na stijeni i omogućili iskrcavanje ostatka vojnika.
Stajao sam na tom pijesku, na Omaha Beachu, pa sam,
po ne znam koji puta u životu shvatio koliko sam nebitan i nevažan, koliko je sve što u životu radim minorno i vrijedno brzog zaborava.
Kada shvatiš da su
tisuće tih momaka išli ravno u sigurnu smrt, i nitko od njih nije postavljao suvišna pitanja,
onda se zapitaš - pa kog sam vraga ja u životu napravio?
Nisam se bavio takvim junačkim djelima, a ne znam niti bih li se, nakon iskrcavanja, usudio ići spašavati obrtnika Ryana.
Danas Omahom trčkaraju djeca, dok njihovi roditelji lijeno prebiru po ostacima roštilja, tamo na dnu zaljeva. Sada sve to izgleda kao
jedno lijepo izletište, i ništa te baš toliko ne podsjeća na sav taj užas koji se ovdje događao, u ne tako dalekoj povijesti.
A možda je i bolje tako...
možda sam ja samo preveliki emotivac.
Stotinjak kilometara
južnije od plaža nalazi se čuveni dvorac Mont Saint-Michel. Velebno je to zdanje, heri-poterovskih zvonika što se dižu nebu pod oblake. I naravno, čim je tako lijepo, i čim je tako dostupno, onda očekuj da ćeš ga razgledavati u paketu sa još nekoliko tisuća turista. Ali dobro sada...
Inače nisam neki poznati frankofon,
navučen sam anglo-saksonski kulturni krug, a ako nema njega, a onda mi daj barem južnjačke virbracije.
Tako da sam,
nakon pet punih dana, poslao Francusku k vragu, u paketu s njenim kompliciranim jezikom i odurno bezobraznim konobarima. Pa sam pritusnuo brm brm papučicu gasa i spustio se dvije tisuće kilometara na jugo-zapad,
sve do Porta.
Nisam vozio u komadu.
Ponovo sam parkirao uz kamiondžije na benzinskoj postaji, pa se zavukao u pansion 'Kod VWeselog Šalkovića'... nekako sam zavolio taj prtljažnik...
Poslijepodne drugog dana
stigao sam na obale Atlantika, točnije, na ono mjesto u kojem se rijeka Douro ulijeva u njega.
Porto nije grad koji će ti se svidjeti na prvu loptu... ili mi se možda tako činilo, zbog hendikepa što sam netom ranije tumarao Parizom. Najprije mi je izgledao oronuo, poput umornog starog broda koji na kakvom ruzinavom doku čeka da konačno ispuhne i posljednji oblačić iz nozdrva.
Nakon nekoliko sati sam
shvatio da mi se sviđa to što je oronuo.
Do kraja večeri bio sam
zaljubljen u Porto, u grad, a bome
i u onaj crni nektar koji se tako dražesno prelijeva preko nepca.
Nemaš tu što puno mudrovati, spustiš se do obala rijeke, na onaj dio koji lokalci zovu Ribeirom. Pa tamo
uživaš u ludom plesu boja na pročeljima, dok sunce zalazi tamo negdje za Atlantikom. Pregaziš most, pa tu povijesnu jezgru promatraš i sa druge strane.
Život je u Portugalu spor, tijelo i um se umrtve nakon nekog vremena.
Ali prikupiš snagu, pa
odšetaš i do Rosa Mote, parka s kojeg puca pogled na most Arrabidu, a onda dalje prema pučini.
Za Portugalce kažu da su
sjetan narod. Bit će da je zbog oceana.
Za mene kažu da sam
sjetan dečko. Bit će da je zbog Porta, onog koji se preljeva preko nepca.
dodatak:
Koristim ovu priliku, da odam priznanje svojem novom prijatelju s Nordkappa, Igoru Crnojevcu, predsjedniku hrvatske MENSA-e, koji je prije nekoliko dana zaradio titulu Iron Butt, titulu koja se zarađuje velikim srcem, zna to svatko tko je makar jednom sjeo na motor. U 24 sata treba odvesti 1 600 kilometara u komadu, a Igor je to napravio turom: Hirtsals - Aalborg - Aarhus - Kolding - Flensburg - Hamburg - Hanover - Magdeburg - Lepizig - Nuremberg - Ingolstadt - Munich - Salzburg - Villach - Karavanke tunel - Jesenice - Bled.
Po kiši, vjetru i luđačkoj hladnoći, čestitam od srca!
