Znao sam to i
prije nego li ću sjesti u svoj Tiguan i opaliti tih 15 000 kilometara po rubovima Europe. Znao sam da je naša dobra stara Europa
najbolji od svih sedam kontinenata što plutaju plavim vodama majčice nam Zemlje. Imamo norveške fjordove, i planine škotskog sjevera.
Imamo biserni Jadran, i Dubrovnik, i grčke otoke, i London, i Petrograd, i Pariz, i Lisabon, i Berlin, najbolji smo i najljepši kontinent.
A imamo i
Andaluziju, najjužniju španjolsku pokrajnu, u koju se možeš spustiti iz smjera Barcelone, ili sa sjevera, preko Madrida i Toleda, a možeš je napasti iz smjera zapada, tamo preko Fara, pa ravno na Sevillu naglavačke na jug.
Poznajem te ceste,
krstario sam tim asfaltom prije devet godina, istim sam se putem
iz Lisabona ubacio u Andaluziju. Jedini je problem bio što sam tada od Portugala, preko Tarife, Malage, pa onda Valenzije i Barcelone do Hrvatske došao za dva dana. Praktički se nisam niti zaustavljao, ako ne računam jedno kratko spavanje u prtljažniku, tamo negdje na nekoj benzinskoj u predgrađu Valencije.
Tada mi se žurilo kući jer sam nekoj bivšoj curi obećao što skoriji povratak.
Kako sam samo bio
mlad, glup i neiskusan.
Ovog puta ću pametnije.
Pa zato lijepo parkiram Tiguana u debeloj hladovini stabala seviljskog parka, pronađem neko jeftino prenoćište, pa krenem tumarati ovim prelijepim gradom, kojeg vole zvati vratima Andaluzije.
Debelo smo u rujnu mjesecu, ali
vrućine su pasje, što je, mislim, nekako povezano s onom čuvenom andaluzijskom džukelom. Na LCD ekranu u gradskom parku piše da je temperatura
+ 42... No dobro sad...
Sevilla je dala neke bitne španjolske sinove, nobelovce, umjetnike, pisce, a u zadnje vrijeme je prilično poznat Sergio Ramos, onaj čupavi bek koji puca penale gađajući NASA-ine satelite na proputovanju prema Marsu. Tu je rođen i Banderas, ali srećom, onaj izvorni ljepotan, a ne ona naša karikaturna inačica koja zaigrano skakuće kroz blatne lokve Kozari boka.
Sevilla...
Nakon 14 godina intenzivnih putovanja, nakon 500-tinjak gradova svijeta,
teško te nešto uspije istinski impresionirati. Ali
Sevilla je uspjela. Nisam imao pojma da u mojoj dobroj staroj Europi, tu pod nosom, na svega dva dana vožnje od Zagreba, postoji nešto toliko lijepo kao Sevilla.
To je
jedan od onih rijetkih gradova u kojem ne moraš ništa posebno napraviti,
dovoljno je da samo šetaš naokolo. Tako je i bilo.
Lagao bih sada da sam dernečio, upoznavao ljude, ili napravio bilo što šašavo. Jednostavno sam tumarao gradom, po toj pasjoj vrućini.
Od Sante Marie la Blance, kroz labirint uličica do katedrale, pa onda sve do rijeke, do Teatra de la Maestranze. Pa onda dalje na zapad hopsajući preko mostova. Bijela pročelja, fascinatna arhitektura, zelenilo, hladovina... pa onda red tapasa, one ludo začinjene andaluzijske kolpe od koje oblizuješ prste.
Istina je, nitko nema toliko vremena, novaca i energije da se dva puta vraća na sva mjesta na kojima mu je bilo lijepo.
Ali u Sevillu ću se sigurno vratiti.
Južnije od Seville, na pohodu prema obalama Mediterana,
cesta vodi kroz Rondu, za koju mi je
mater posebno napomenula da se u njoj moram zaustaviti. Ali
nisam (mama, oprosti), jer mi se previše išlo na plažu. Pa sam produžio prema krajnjem jugu, usput zajahao onu čuvenu gibraltarsku stijenu, natezao se s lokalnim majmunima, a kada mi je i to dojadilo, onda sam konačno
otišao do Tarife, krajnje južne granice.
Gradić je malen, i ima neki posebni šarm. Naravno, riječ je o turističkom mjestu, ali sačuvao je izvornost, nije se pretvorio u andaluzijsku plastiku, onako kako je to napravila primjerice Marbella.
Mještani žive svojim uobičajenim životom, kupuju u kvartovskim dućanima, ručaju u izvornim, lokalnim zalogajnicama. A turisti se drže tih nekoliko lokala za koje s kilometra udaljenosti vidiš da su za turiste. Ali opet, i oni imaju šarma.
Tarifa je
simpatičan gradić, ali fora nije u njoj, nego
u okolnim vjetrovitim plažama.
Raj je to za kitere i surfere, koji hodočaste ove obale jednakom strašću kojom najodaniji vjernici odlaze u Fatimu ili Meku. Prizor je fascinantan,
sunce se naglavačke baca iza pješčanih dina, a pod tvojim nogama, u valovitim vodama Maditerana stotine fanataika vjetra hvataju svoj savršeni val, dok se horizont šareni od tih ludih zmajeva koji ih bacakaju po površini.
Ima tu
na plaži i cool barova u kojima se puštaju Dylanovi stari albumi, u kojima se piju kokteli, u kojima nema pretencioznosti i one glupe želje da vidiš i budeš viđen.
Istina,
sve je to vrlo seksualno... mišićavi surferi i kajteri, preplanule surferice, vjetar, pijesak, valovi, zalazeće sunce, potpuna sloboda u tijelu, stavu, mišljenju i ponašanju...
K vragu, da mi cura kaže kako je vrijeme da godišnji odmor provedemo odvojeno, i kako ja slobodno mogu na Cres, a ona će s frendicama u Tarifu.. pa malo bih se zabrinuo.
Jedina greška koju čovjek može napraviti u Tarifi je da ode iz nje.
Još veću grešku može napraviti
ako iz nje ode trajektom u Tanger, lučki grad sjevernog Maroka, koji vabi svojom egzotičnošću, zvuči i izgleda toliko privlačan, sve dok ne uploviš u njega. Maroko, inače, obožavam. Prokrstario sam ga automobilom prije nekoliko godina, i uz Jordan i čileansku Patagoniju spada u jedne od ljepših dijelova svijeta. Tako da uopće ne znam što mi je bilo da sjednem na taj trajekt i pokvarim dojam.
Ali dobro... neka sam i to vidio.
Pa makar to bila i neka majušna Medina,
očajan vidikovac na vrhu, prljave ulice, dosadna arhitektura i još dosadniji ulični gnjavatori.
Vratio sam se u Tarifu, pa se po posljednji puta
izvalio na pješčanu plažu.
Prelijepa Andaluzija, a ja u njoj još čitavih tjedan dana... Malaga, Granada, sve one plaže između... jedva čekam...
Mljac...
