Ivančica Pahor progovorila o borbi s teškom bolešću, obitelji i odnosu s kćeri: 'Najteže mi je bilo reći mojoj Uni'

Nitko ne želi čuti dijagnozu maligne bolesti, a upravo se s tim jesenas morala uhvatiti ukoštac Ivančica Pahor. Dijagnosticiran joj je karcinom limfnih čvorova, ali umjesto da klone duhom, pokazala je nevjerojatnu snagu i hrabrost. Prošla je četiri kemoterapije te je čeka daljnje liječenje, ali uspješna poduzetnica i bivša Miss turizma zrači pozitivom i radošću koje prenosi na sve oko sebe. Savjetima pomaže i hrabri žene koje joj se jave, a ona sama najveću snagu i oslonac ima u svojoj 20-godišnjoj kćeri Uni. Mama i kći ugostile su nas u svome domu u kojem svaki detalj priča svoju priču i pokazuje karakter ovih dviju dama. Kako nikada nije klonula duhom, koji su trenuci bili posebno teški, je li sada malo usporila tempo života te kakav je odnos uvijek gradila sa svojom svestranom studenticom otkriva samo za Story. 

Crpite i snagu iz zajedništva sa ženama koje slično prolaze i koje vam se javljaju?

Mnogo mi ljudi daje podršku, svakodnevno mi pišu da se mole za mene i to mi puno znači, a isto tako i ja se molim za njih. Uvijek ih dižem, motiviram i onima s kojima svakodnevno komuniciram ne dam da klonu duhom.

Ni vi niste nikada klonuli duhom?

Nisam i tijekom cijelog liječenja nisam pustila niti jednu suzu te sam se zaklela dragom Bogu da neću dopustiti da klonem i da padam. I ne mogu si dopustiti taj luksuz jer me Una treba. Ali i zbog sebe, uvijek sam bila jaka i sve sam u životu sama postigla, teškom mukom ni iz čega. Naučena sam na borbu, a ljudi me vide sređenu i misle - lako njoj, ali ja sam se, sa svojom obitelji, jako namučila. I sada se i s ovim borim. Strahovito sam se i fizički izlagala. Otkad sam rodila Unu nisam stala, a bila je prisutna i stalna borba za egzistenciju, konstantno sam bila za volanom i godišnje bih autom prešla 60.000 kilometara. Obilazila sam prodajna mjesta, nabavljala materijale, vozila bih za Rim ili Dubrovnik i isti se dan vraćala doma. Nisam htjela nigdje prespavati jer sam željela biti s mojom Unom. Jako sam vezana za nju i cijeli život smo nas dvije same. Željela sam joj pružiti sve najbolje i nisam htjela da osjeti da nešto nema ili da je zakinuta zato što nema tatu. Najvrednije mi je vrijeme s njom i mamom.

Na Instagramu ste napisali kako vam je Una najveće svjetlo i oslonac te da vam njezina ljubav daje snagu.

Moja mama mi je dala život, a Una je moj život. Ona mi je najveće svjetlo na kraju tunela koje me uvijek vodi, kroz cijeli život, te sve što radim - radim za nju. Ona mi je najveća motivacija.

Odvajate li sada više vremena za sebe, jeste li usporili?

Da, sada sam se prvi put posvetila sebi i ja sam si na prvome mjestu. Shvatila sam da ništa neće pobjeći, da se sve stigne i sve se može. Da ne moram stalno biti u autu, na terenu, biti uvijek svima dostupna. Sad se svijet malo više vrti oko mene i čini mi se da sam se razmazila.

Koje su još neke lekcije koje ste iz svega ovog naučili?

Baš sam jako ušla u dubine sebe koje prije nisam na taj način otkrivala. Više sam razgolitila svoju dušu te je neka nova ja izašla iz svega ovoga. Prije sam stalno bila s ljudima, a sad sam naučila biti sama sa sobom. Ta duhovna razina mi je iznimno važna i znam otići u prirodu, šetati. Baš sam našla neku sreću, unutarnji mir i snagu. Prije nikada ne bih stala. Sve što imam sama sam stekla - imam firmu s desetero zaposlenih, najveći smo proizvođači bižuterije u regiji i prisutni na 340 prodajnih mjesta diljem Hrvatske. Stalno sam bila u pokretu i sad sam prvi put posvećena apsolutno sebi.

Jeste li si kao poduzetnica mogli priuštiti bolovanje?

Uvijek sam mislila da je to nemoguće i dosad nikad nisam bila na bolovanju. Kada smo imali velike isporuke, znala sam ne spavati po tri dana ili slagati u dućanu police s upalom pluća. Svi smo radili - mama, ja, brat i moje djelatnice. Sad sam shvatila da se sve može te, iako imamo puno posla, sve uspijemo i stignemo. Ljudi iz mojega kraja, gdje je naša firma, jako su vrijedni i manijaci smo kad je riječ o poslu, poput Danaca, pa stvarno imam vrhunske cure.

Divna djevojka je i vaša Una. Kakav je vaš odnos?

Na glasu sam kao najstroža mama u generaciji. Možda tako ne izgledam, ali jesam jer sam htjela od nje napraviti čovjeka i da bude najbolja verzija sebe. Negdje gdje sam ja griješila, učim je da te greške ne ponavlja. Ali jako smo povezane i ona se sada strahovito žrtvovala za mene. Proživljava te najljepše studentske dane, a morala je biti sa mnom. Nije se družila s prijateljima ili išla van. Kuhala je, svaki dan mi cijedila sokove od voća i povrća koje je mama nabavljala na selu, brinula se o lijekovima, mojoj njezi, svaki utorak išla sa mnom u bolnicu na kemoterapije... Bilo je baš teško, ali to nas je još više zbližilo.

Koji trenutak s njom vam uvijek izmami osmijeh?

Trenutak kada sam je rodila i prvi put dobila u naručje, kad sam je vidjela. Ne mogu opisati rad srca mog, koliko sam bila sretna. Suze su mi lile kada sam je ugledala. To mi je uvijek najljepše i ni s čim to ne mogu usporediti.

Iako je danas studentica prve godine studija komunikologije, gledate li na nju i dalje kao na svoju malu djevojčicu?

Ne, doživljavam je kao odraslu, zrelu i pametnu djevojku. Uvijek sam se prema njoj odnosila kao da je čovjek, a ne malo dijete i učila je da mora biti odgovorna. Naučila sam je kuhati, puno sam radila s njom, išle smo na većinu predstava u Zagrebu, na brojne izložbe u Hrvatskoj i Europi. Htjela sam da bude najbolja moguća, da je sretna i da se nađe u onome što želi.

Je li vam malo žao što nije krenula vašim manekenskim stopama?

Nije, sretna sam i ponosna što god izabrala, ali stvarno ima veliku širinu i samo joj je nebo granica. Puno čita, što je rijetko za današnju mladež, puno se educira, istražuje, 12 godina bavila se opernim pjevanjem, piše filmske kritike, voli stare filmove i baš je jedna stara duša.

Koliko je vaša mama Marija važna u svemu?

Ona je najvažnija, najjača je karika. Kao u talijanskim obiteljima - majka kraljica. Sada dok razgovaramo, u petak u šest popodne, ona je s radnicama i pakira robu. U Varteksu je bila voditeljica jednog pogona od šezdesetak ljudi pa je sada to znanje prenijela u moj posao i kontrolira cijeli proces proizvodnje. S tim se budi i s time liježe, kao što sam i ja prije. Sada sam to malo smanjila. O poslu sam prije mislila 24 sata na dan i kod nje na nedjeljnom ručku u Varaždinu smo uvijek pričale o poslu. Sada smo to promijenile te razgovaramo samo o obiteljskim temama.

Kojima?

Najviše o dogodovštinama kada smo brat i ja bili mali. Una jako voli čuti i priče o pradjedovima, bakama, djedovima te voli u svoju bilježnicu zapisivati izraze iz tog kraja, kajkavske riječi od kojih se neke više nigdje ne koriste.

Je li vam njima, svojim najbližima, bilo najteže priopćiti vijest o dijagnozi?

Kada su mi javili dijagnozu, slagala sam nakit u jednoj poslovnici. Doktorica je javila da je maligno, karcinom. Bila sam u šoku, ali nastavila sam raditi i samo mi je u glavi bilo: 'Kako ću reći Uni.' To mi je bilo najgore. Poslije su mi drugi pričali da je ona to strašno teško prihvatila, ali da je ispred mene skrivala koliko joj je teško. I svi moji bliski su bili pogođeni, plakali su pa sam ja njih pokušala tješiti.

Odmah ste posložili u glavi - idemo riješiti problem i pobijediti?

Nisam baš odmah jer nisam bila svjesna koliko je to liječenje teško i iscrpljujuće.

Kako ste fizički podnijeli liječenje?

Zračenje me još čeka, a četiri crvene kemoterapije podnijela sam grozno, nitko me nije pripremio da će mi leukociti drastično pasti. Bila sam užasno iscrpljena, a kada sam se pogledala u ogledalo, nisam se prepoznala. To nisam bila ja. Onda ta nemoć, pa mučnine, osjetiš te kemikalije kako ti izlaze iz pora. Bilo je strašno i zatvorila sam se doma jer mi je tako bilo najlakše.

Kako ste danas?

Fizički sam iscrpljena, ali u glavi sam baš dobro, a to je najvažnije. Umaram se i nekad mi treba po 12, 14 sati da se dovoljno naspavam. Nekad sam se rano budila, a sad tijelo traži odmor.

Žene koje prolaze kemoterapije često znaju reći da je jedan od najvećih šokova gubitak kose. Kako ste se vi s time nosili?

To je najgore. Moja mama i dan-danas ima grivu, a ja sam cijeli život mučila muku za tu kosu te sam je nekako uspjela dovesti u red da konačno bude lijepa i duga. I onda sam gledala snimku s ljetovanja na Siciliji prošlog kolovoza i vidjela rupu na tjemenu. Kao da mi je netko otkinuo komad kose. Ni frizerka ni dermatolog mi nisu znali reći koji je uzrok, a na kraju se ispostavilo da je vjerojatno već tada karcinom počeo djelovati. Pričala sam sa ženama i sve prebrodiš, ali svima je najgori taj gubitak kose i kada se pogledaš u gledalo. Odmah sam se informirala i saznala da postoji hladna kapa koja nije dostupna u Hrvatskoj pa sam je unajmila iz Engleske. Za prvu kemoterapiju je nisam imala pa mi je dosta kose ispalo, ali uspjela sam pola kose sačuvati. Da sam je imala na vrijeme, vjerojatno bi mi sva ostala pa sada savjetujem žene koje mi se jave kako da je nabave i koriste.

Koja bi bila vaša poruka ženama i svima koji se bore s nečim sličnim?

Da nikad ne klonu duhom, da uvijek nađu snagu u dubini sebe jer nikad nije sve tako crno kao što se možda čini. Glava i psihički moment su najvažniji, to je pola puta do izlječenja. Da sebe stave na prvo mjesto i ne opterećuju se toliko površnim stvarima. Da si budu prve i najvažnije, da vole sebe jer bez obzira na to koliko bilo teško, u ovoj bolesti našla sam radost života.