'Budimo glasni i jasni': Judita Franković Brdar stala uz žrtve seksualnog nasilja, osvrnula se i na suradnju s Matanićem

Nikad ništa NE MOŽE I NE SMIJE biti opravdanje za seksualno nasilje. NIŠTA, NIKAD!” glasno poručuje glumica Judita Franković Brdar. Odjenula je traper s višim ciljem i podržala globalnu inicijativu Denim Day koji se obilježava svake zadnje srijede u travnju i bori se protiv okrivljavanja žrtava i destruktivnih mitova o seksualnom nasilju nad ženama s ciljem osvještavanja javnosti o važnosti borbe protiv sekundarne viktimizacije žrtava seksualnog nasilja. Je li se s ovom temom susrela u svom životu, kakvo je stanje u glumačkom i filmskom svijetu, zašto je krajnje vrijeme da se počnu kažnjavati predatori i prestanu okrivljavati žrtve te kakva je bila njezina suradnja s Daliborom Matanićem govori 44-godišnja nagrađivana dramska umjetnica.

Jeste li vi ili netko vama blizak imali osobnih iskustva s ovom temom?

Na sreću, ne. Osobno sam se u svojim glumačkim počecima susretala s komentarima tipa “nemoj biti tak ozbiljna” ili “opusti se malo”, ne u samom radu, nego u nekim susretima, na festivalima. No uvijek sam imala ovu metodu: slušala bih te ljude, ali ih zapravo nisam slušala. Tada bih zamišljala nešto lijepo poput nekih predstava koje želim raditi ili bih jednostavno mantrala nešto što me puni. Za mene je gluma uvijek bilo nešto sveto, važno i takvim komentarima nisam davala važnosti jer su prljali svetost našeg poziva. Ne znam, uvijek bih nekako imala šesto čulo i izbjegavala bih potencijalne predatore po svaku cijenu. Naravno, to je moj slučaj, ono što je zabrinjavajuće jest činjenica da osobe na poziciji moći tu poziciju izrabljuju. Mlada se osoba, ili bilo koja druga (spominjem mladost zbog nevinosti, naivnosti i nezaštićenosti koja joj je svojstvena), uopće ne bi smjela naći u poziciji da mora birati između svog integriteta ili uspjeha. Ne razumijem i nikada neću razumjeti čovjekovu potrebu da izrabljuje slabije i nezaštićene.

Denim Day podsjeća da izgled ili način odijevanja nikada ne smije biti opravdanje za seksualno ili bilo kakvo drugo nasilje. Jeste li se susreli s tim da vas se procjenjuje na temelju onoga što nosite? Kako ste u tim situacijama reagirali?

Nikad ništa NE MOŽE I NE SMIJE biti opravdanje za seksualno nasilje. NIŠTA, NIKAD! I mislim da je baš zbog toga važno neprestano to ponavljati, naglas, jasno i glasno! Stvoriti pritisak na predatore sa svih strana, jer kad je ovako bjelodano i kada se o tome priča na svakom koraku, mislim da ljudi nužno počinju drugačije razmišljati. Jednostavno će se promijeniti paradigma. Moramo raditi na tome da se promijeni paradigma. Sram mora promijeniti stranu, kako je to hrabro i snažno ispostavila Gisèle Pelicot.

Imate li dojam da ljudi, muškarci misle da imaju pravo dobacivati vam, komentirati vas jer ste glumica i bavite se javnim poslom?

Ma komentiraju svi, uglavnom bezimeni, sakriveni iza svojih virtualnih imena. Nažalost, mislim da to sve više uzima maha i da ćemo tu lavinu teško zaustaviti. Zato je moj savjet: znajte tko ste i što ste, imajte svoje snove i ciljeve te neka vaš fokus bude na tome. Okružite se ljudima koji vas inspiriraju i koji vas pune i tada ste nepobjedivi. Treba takvima oduzeti značaj i važnost, a nažalost, nitko drugi za nas to neće napraviti do nas samih.

Je li se tijekom godina, sazrijevanja mijenjao način na koji se nosite i reagirate na neželjene ‘komplimente’?

Uvijek sam imala sposobnost neutralizirati takve stvari. Fokusirala sam se na bitno. Uvijek bih takve stvari ignorirala i na taj im način oduzimala značaj. Moji su me roditelji naučili da uvijek znam tko sam i da se toga ne sramim.

Protiv seksualnog nasilja i zlostavljanja ustale su brojne vaše kolegice iz cijelog svijeta i pokrenule pokret#MeToo koji je ukazao na seksualna zlostavljanja i uznemiravanja u zabavnoj industriji.

Hrabre su sve koje su istupile i mislim da im moramo biti neizmjerno zahvalne na toj borbi. One su otvorile put kojim trebamo kročiti. Ali njihov je glas ukazao i na to koliko smo i dalje skloni okrivljavati žrtvu, a to je porazno i sramotno.

Ova se tema kod nas aktualizirala zbog redatelja Dalibora Matanića koji je optužen za seksualno uznemiravanje glumica, producentica i ostalih mladih žena koje rade na filmskim i reklamnim setovima. Kakvo je bilo vaše iskustvo s njim tijekom rada na filmovima ‘Ćaća’ i ‘Majka asfalta’?

Osobno nisam imala nikakvo negativno iskustvo u radu s njim, dapače. Ali kažem, to je moje iskustvo. Mislim da je mene općenito sačuvala neka energija kojom sam takvo ponašanje odbijala, a ako nisam mogla odbiti, onda bih od toga pobjegla glavom bez obzira. Predatori znaju nanjušiti nesigurnost, a mlada osoba često nema alata kako se protiv toga boriti jer te stvari nisu crno‑bijele i nije ih lako objasniti. Uvijek plešu po rubu te osobu u podređenom položaju zapravo čine zbunjenom i nesigurnom. Zato osoba često sebe okrivljava i nalazi opravdanje za predatora, ne zato što je u njoj problem, nego zato što je problem u sustavu koji takva ponašanja prešutno dopušta.

Kakvo je općenito ozračje na filmskim i televizijskim setovima i u kazalištima? Može li se neprimjereno ponašanje prijaviti i ako se prijavi, hoće li biti sankcionirano?

Iskreno da vam kažem, nemam pojma kako točno funkcionira, ali iz ovoga što vidim i čujem, čini mi se da i ne funkcionira najbolje. Sve je to uvijek siva zona uz koju dolaze komentari tipa “dobro, nemoj pretjerivati”, “možda si pogrešno shvatila”… No ja sam jedna od onih koje su imale sreće. Na kilometre bih znala, mogla nanjušiti te bih bježala od toga glavom bez obzira pa nije ni moglo doći do ikakvih nemoralnih ponuda. Ali zanimljivo je da smo skloni osuditi osobu koja je nemoralnu ponudu prihvatila, ali ne i onu koja ju je ponudila. I to je problem, problem su muškarci i žene na poziciji moći koji misle da imaju pravo nekome uništiti karijeru jer nisi spreman na njihovu prljavu igru, manipulaciju. Kažem, moja je borba s time bila ili jest nekako tiha, uvijek se svodila na osobne granice koje ne želim prijeći. Ali osoba uopće ne bi smjela biti dovedena u takvu šah-mat poziciju. Moramo početi posramljivati predatore, ne žrtve!

Kada se govori o ovoj temi, primjećujete li razliku između situacije danas i kada ste tek ulazili u svijet glume?

Mislim da ipak ima razlike. Utoliko što se o tome glasnije priča i mislim da to ipak plaši potencijalne predatore. I zato je važna i ova akcija - da upozorava, da bude glasna, da bude nametljiva jer u ovakvim stvarima nema fino i pristojno! Ne, samo glasno, oštro i neumoljivo! Toliko glasno da uplaši i onoga koji uopće pomisli na to!

S redateljicom Vlatkom Vorkapić osnovali ste umjetničku organizaciju Vedri i oblači. Koje teme želite obraditi u sklopu svoga kazališta?

Ono što sa sigurnošću mogu reći jest da, čime god da se bavimo, to će uvijek biti iskreno te napravljeno s maksimalnom ljubavlju, posvećenošću i odgovornošću prema našem pozivu.

Kako je imati ‘sve konce’ u svojim rukama?

Izazovno i uzbudljivo. Dalo mi je neku novu snagu i fokus.

U sklopu vašeg kazališta napravili ste predstavu ‘Viking slabog zdravlja’ koja duhovito i kritički progovara o neurozama današnjeg vremena. Kako vam je bilo raditi na predstavi i jeste li u nju utkali i neke svoje neurozice?

Bilo je prekrasno i intenzivno, bilo je onako kako ja zamišljam proces - pun povjerenja, skokova na glavu, pri kojima se osjećaš maksimalno sigurno. Gdje pogreške nisu ismijavane, nego iskorištene da bi se ispričala priča.

Na snimanje za Story došli ste ravno s probe nove predstave. Možete već otkriti o čemu se radi?

Rado, riječ je o projektu ‘Hirošima, ljubavi moja’, predstavi koja nastaje u koprodukciji umjetničke organizacije Nahero, kazališta u Sisku i Istarskog narodnog kazališta u Puli, a u režiji Rajne Racz s kojom nakon prekrasnih projekata ‘Nepoznata iz Seine’ i ‘Yerma’ ponovo surađujem i to me ispunjava velikom radošću. Radi se o kultnom filmu francuskog novog vala u režiji Alaina Resnaisa za koji je scenarij napisala Marguerite Duras. I koji, s obzirom na današnju geopolitičku situaciju, ne može biti aktualniji. A opet, to je predstava koja će govoriti o ljubavi, strasti, nemogućnosti ljubavi, o traumama dvoje ljudi koje su im omogućile međusobno prepoznavanje i razumijevanje, koji izgaraju kao i svijet oko njih. Partner u predstavi mi je Vedran Živolić i jako sam sretna što su nam se putevi ukrstili. Nakon toga, na proslavi okrugle, 50. izvedbe predstave ‘Važnije polovice’ u režiji Paole Slavice koju možete pogledati 13. svibnja u Teatru Exit, najavljujemo i nastavak, ‘Snažnije polovice’. Riječ je o nastavku vrlo uspješne duo drame koji se nekako organski nametnuo i proizašao iz prekrasnog odnosa Paole i mene te jedva čekam da vidite što smo vam pripremile. Obje predstave će premijere imati u drugom dijelu godine i jako sam uzbuđena.

Uz plavi traper, sjajan je kontrast dala vaša riđa kosa. Kako ste se odlučili na promjenu?

Riđa sam već nekoliko godina, uz neke promjene koje su bile vezane za snimanja. Baš se dobro osjećam s ovom bojom kose, nekako sam si ja.

Koje su promjene koje želite vidjeti u društvu?

Više empatije, razumijevanja i strasti. Više sigurnosti i zajedničke odgovornosti. Više humanosti.