Na jedno prijavljeno silovanje dolazi njih 15 do 20 neprijavljenih. Svaka peta žrtva seksualnog nasilja mora prolaziti kroz sekundarnu viktimizaciju - dodatnu traumu zbog nevjerojatnih prepreka u pravnom sustavu, društvene stigme i neadekvatne podrške. U tih nekoliko prijavljenih slučajeva mnoge žrtve suočavaju se s pitanjem: Hoće li ikad biti pravde? Alarm, kako jasno upozorava potpredsjednica Hrvatskog sabora Sabina Glasovac, već odavno zvoni! Godinama aktivno sudjeluje u inicijativama kao što je Denim Day, ne samo da bi podigla svijest, nego i kako bi osigurala konkretne zakonske promjene. Kao žena i političarka odbija okretati glavu od šokantne stvarnosti te jasno ukazuje na veliku društvenu odgovornost. Nasilje, bilo fizičko ili digitalno, mora biti prepoznato i zaustavljeno! Zašto žrtve šute? Što moramo učiniti da ih zaštitimo? Kako zaustaviti počinitelje i konačno slomiti krug nasilja? Samo su neka od pitanja na koja nam odgovara u nastavku…
Prošle ste nam godine u razgovoru istaknuli da je ključno razbijati tabue i mitove vezane uz seksualno nasilje. Što mislite koliko se stav društva promijenio kad je riječ o seksualnom nasilju?
Pomaci postoje. Razbila se tišina. O seksualnom nasilju danas se više ne šapuće, nego se govori otvoreno. Edukacije, kampanje i zakonske promjene potaknule su više žrtava da progovore i prijave nasilje. No taj napredak je spor i krhak. I dalje postoji sekundarna viktimizacija odnosno dodatno povređivanje žrtava kroz sumnju, nerazumijevanje ili neadekvatnu institucionalnu podršku. Stojim pritom da je razbijanje mitova ključno jer mitovi ušutkavaju žrtve i ohrabruju počinitelje. Kad društvo kaže 'izazvala je', zapravo poručuje 'njemu je dopušteno'. To moramo rezati u korijenu. Istodobno, nasilje se sve više seli u područje online. Spoznaja da postoje mreže, forumi i grupe u kojima muškarci razmjenjuju savjete kako drogirati suprugu, silovati je dok je nesvjesna i bespomoćna, sve to snimati i dijeliti u grupama ledi krv u žilama. Raste i takozvana Manosfera, zajednice koje pod krinkom ‘tradicionalnih vrijednosti’ normaliziraju i promiču mizoginiju te kontrolu nad ženama. To je opasno jer mladima prodaje nasilje kao stav i identitet. Tu trebamo jasnu društvenu osudu, bez kalkuliranja.
Postoji li neki trenutak ili primjer iz vašeg rada u Saboru kada je podrška žrtvama seksualnog nasilja stvarno napravila razliku?
Bilo ih je više. Sjećam se izmjena Kaznenog zakona iz 2019. koje su omogućile progon po službenoj dužnosti za uhođenje i seksualno uznemiravanje. To je mnogim ženama uklonilo ogroman pritisak, više nisu ovisile o kratkim rokovima i vlastitoj inicijativi da bi pravda uopće bila moguća. Kasnije izmjene dodatno su ojačale zaštitu: uvedeno je kazneno djelo dijeljenja intimnih snimki bez pristanka trećim osobama, a silovanje se konačno počelo vezati uz pristanak, a ne uz dokazivanje otpora. Pooštrene su kazne i unaprijeđena zaštita žrtava tijekom sudskih postupaka. To su konkretni pomaci za koje se dugo borilo - od zastupnica do institucije Pravobraniteljice, Ženske sobe i drugih udruga. Sabor je u tom segmentu napravio važne iskorake. Pa, evo, i kampanjom Denim Day s vama i Ženskom sobom nastojimo senzibilizirati javnost za problem seksualnog nasilja i osvještavati činjenicu da svaki put kad tražimo krivnju u žrtvi zapravo oslobađamo počinitelja.
Koje konkretne mjere u Saboru ili zakonodavstvu smatrate najvažnijima za smanjenje sekundarne viktimizacije žrtava?
Ključno je smanjiti broj situacija u kojima žrtva mora ponovno proživljavati iskustvo nasilja i osigurati zaštitu njezina dostojanstva. To znači omogućiti davanje iskaza u kontroliranim uvjetima, bez prisutnosti počinitelja, izbjeći nepotrebno ponavljanje iskaza kroz različite faze postupka te zaštititi identitet žrtve. No možda i najvažniji element je edukacija stručnjaka koji dolaze u kontakt sa žrtvama, od policije, preko državnog odvjetništva do sudstva. Bez razumijevanja dinamike traume, prava ostaju mrtvo slovo na papiru. A onda dolazimo do onoga što žrtve lomi, a to je sporost i popustljivost. Ako u prosjeku prođe 41 mjesec od prijave do pravomoćne presude, ako se u svakom petom slučaju izriču uvjetne kazne i rad za opće dobro, a u 79,45% slučajeva kazne za silovanje ostaju u donjoj trećini mogućih sankcija, to nije poruka odvraćanja nasilnicima. Naprotiv, to je poruka da se ‘nasilje isplati’.
Prema dostupnim podacima, na jedno prijavljeno silovanje dolazi 15 do 20 neprijavljenih. Koji je glavni razlog što žrtve šute o seksualnom nasilju?
Šutnja često nije izbor, nego zaključak. Ljudi ne prijavljuju silovanje kad procijene da će cijena istine biti veća od cijene tišine. Žrtve često procjenjuju da će proces prijave za njih biti dodatno opterećujući, a ishod neizvjestan. Sram, strah od stigmatizacije, nepovjerenje u institucije i bojazan od odmazde počinitelja čine šutnju racionalnom strategijom preživljavanja u očima mnogih žrtava. Upravo zato je ključno graditi sustav koji ulijeva povjerenje i jasno pokazuje da prijava ima smisla. Poruka mora biti jednostavna - nisi sama, nisi kriva i pravda je dostižna.
S obzirom na porast prijavljenih slučajeva općenito, smatrate li da to odražava veću osviještenost društva kad je riječ o prijavi nasilja ili porast samog nasilja?
Iz Izvješća pravobraniteljice za ravnopravnost spolova razvidno je da je broj zaprimljenih prijava za seksualno nasilje u porastu, najveći u posljednjih deset godina. Želim vjerovati da češće prijavljivanje znači više povjerenja i više podrške te da se žrtve više ne osjećaju potpuno same. Ali ne smijemo se zavaravati, neprijavljenih slučajeva je i dalje puno, i previše. Prava slika je uvijek veća od statistike. Još crnja.
Koliko, prema vašem iskustvu, mlade generacije bolje razumiju koncept pristanka i granica u odnosima u usporedbi s ranijim generacijama, odnosno razumiju li problem seksualnog nasilja i sekundarne viktimizacije?
Mladi danas bolje razumiju koncept pristanka i postavljanje granica nego prije. Više se o tome govori i uči. Ali internet im paralelno servira pornografiju, pritisak i ‘normalizaciju’ nasilja. I to sve ranije. Svako treće dijete od 5. do 8. razreda osnovne škole barem jednom mjesečno doživljava online nasilje, svako četvrto je počinitelj, svaki četvrti učenik je barem jednom primio seksualne/neprimjerene sadržaje od nepoznatih osoba putem interneta, a svako sedmo dijete se susrelo uživo s nepoznatom osobom koju je ‘upoznalo’ na internetu. Ako tome pridodamo podatak da više od polovice djece ne bi nasilje nikome prijavilo, trebaju nam se upaliti sve lampice za alarm. Zato edukacija ne smije biti jednokratno predavanje, nego stalna tema u razredu i kod kuće. Edukacija je štit jer djecu uči kako sigurno koristiti nove tehnologije, kako prepoznati opasnost i zaštititi sebe.
Virtualno nasilje i eksploatacija djece u digitalnom okruženju u porastu su više od 80%. Djeluju li postojeći zakoni i kazne za seksualno nasilje i zlostavljanje na internetu dovoljno preventivno?
Zakoni postoje, ali preventiva ne živi na papiru, nego u brzini reakcije. Online šteta nastaje u minutama, a postupci traju mjesecima ili godinama. I dok mi čekamo, sadržaj se širi, dijete nosi stigmu, a počinitelj testira granice. U preventivnom djelovanju su ključne tri poluge. Prva je brža i specijalizirana provedba koja uključuje kibernetičke timove, forenziku i prioritetne predmete. Druga je odgovornost platformi kroz jače postavke privatnosti, lakšu prijavu i brže uklanjanje. I, naposljetku, podrška i prijavljivanje. Bilo bi dobro da svatko zna kako postupiti u slučaju opasnosti, da postoji MUP-ov Red Button te hotline i helpline Centra za sigurniji internet. EU Kids Online 2025 za Hrvatsku upozorava da su uznemirujuća online iskustva djece sve češća. To je signal da prevencija mora biti stalna, a ne kampanjska.
Smatrate li da je edukacija djece i mladih o sigurnom korištenju interneta učinkovitija od strožih zabrana? Koje konkretne programe biste podržali u školama ili zajednici?
Opća zabrana interneta je besmislena. Opću zabranu ne podržavam. Internet je i škola, i prijatelji i informacije, komunikacija, povezivanje, pristup znanju, razvoj digitalnih vještina, kreativnost, zabava i opuštanje te upoznavanje različitih kultura i jezika. Internet nosi brojne prednosti. No, s druge strane, previše vremena na internetu može smanjiti koncentraciju, san i interes za školu te potaknuti ovisnost. U bespućima skrivenog online svijeta djeca mogu naići na nasilje, pornografiju, sadržaje neprikladne njihovoj dobi, mogu biti izložena nasilju (vrijeđanju, ismijavanju, prijetnjama), lažnim informacijama i opasnim kontaktima sa strancima. Djecu treba osposobiti da se kreću tim virtualnim svijetom, ali i da izbjegavaju opasnosti. Roditeljima pritom također treba pružiti pomoć kako bi mogli biti podrška svojoj djeci u digitalnom okruženju, kao i u stvarnom životu. Edukacija djece o sigurnom korištenju interneta je dugoročno jača od zabrana jer zabranu dijete može zaobići, a znanje nosi sa sobom. Kada govorimo o digitalnoj zaštiti djece, zagovaram ideju da djeca do 15 godina otvaraju profile na društvenim mrežama samo uz izričit pristanak roditelja, da se u školama kroz filtriranja školskih mreža onemogući pristup neobrazovnim sadržajima unutar škole, da se platforme obveže na uklanjanje prijavljenih štetnih sadržaja bez odgode, jasnu obvezu informiranja o prevenciji nasilja, kao i osiguravanje prevencije, edukacije i psihološke podrške za žrtve i počinitelje online nasilja. Uz to, smatram da je u svakoj školi u svakom dijelu Hrvatske potrebno uvesti sadržaje medijske pismenosti.
Kako biste savjetovali roditelje, nastavnike i odgojitelje da pripreme djecu i mlade za odgovorno razumijevanje problema seksualnog nasilja?
Budite oni kojima se dijete može obratiti bez straha. Govorite o pristanku, granicama i sigurnosti s istom lakoćom kao o ocjenama ili hobijima. Bez velikih govora, u kuhinji, u autu, usput. Naučite dijete dvije rečenice: 'Ovo mi nije ugodno' i 'Trebam pomoć'. Vaša otvorenost i spremnost na razgovor stvaraju temelj povjerenja, a informiranost i hrabrost u suočavanju s problemom najbolja su zaštita svakog djeteta. I informirajte se za svaki slučaj ako se vaše dijete nađe u opasnosti, gdje se prijavljuje, što se sprema kao dokaz i tko pruža podršku.
