Lauba je u petak bila prepuna na promociji knjige dvojice redatelja i dugogodišnjih prijatelja. Rajko Grlić i Goran Marković predstavili su zajedničku knjigu 'Jesi li snimio ovo?', objavljenu u izdanju Telegrama, a razgovor s autorima moderirala je novinarka i urednica Morana Kasapović.
Kako su objasnili autori, ovo nije knjiga o filmu, već prije svega razgovor dvojice prijatelja koji se poznaju desetljećima. 'Jesi li snimio ovo?' doživljavaju kao svojevrsnu dopunu, ali i objašnjenje onoga što rade cijeli život.
Tijekom dugogodišnjeg prijateljstva Grlić i Marković redovito su razmjenjivali pisma, a upravo su ona sada okupljena u knjizi. Njihova prepiska protkana je intimnim detaljima, sjećanjima, humorom, ali i promišljanjima o vremenu u kojem žive. Privatna strana njihovih života tako se neizbježno isprepliće s javnim djelovanjem i njihovim filmskim opusom.
Kako preživjeti u 'fotogeničnom vremenu'
Knjiga je započeta u vrijeme pada nadstrešnice u Novom Sadu, a završena u aktualnim političkim okolnostima u Hrvatskoj i vremenu sve izraženijeg ustaštva u javnom prostoru. Upravo kroz perspektivu dvojice autora, koji dolaze iz Zagreba i Beograda i desetljećima promatraju promjene u obje zemlje, njihova prepiska postaje i svojevrsni zapis jednog vremena.
Marković ga naziva 'fotogeničnim vremenom', a u razgovoru se otvoreno osvrnuo i na cijenu koju je plaćao zbog svojih političkih stavova. Zbog protivljenja Aleksandru Vučiću jednom mu je filmu, kako je ispričao, bilo ukinuto financiranje.
'To je dio profesije. Ako želiš biti subverzivan, moraš trpjeti odmazdu. Nekako moram završiti. Bolje da me zabrane nego da snimim splačinu', rekao je Marković uz karakterističnu dozu ironije.
Njih dvojica u knjizi i razgovoru često se vraćaju pitanju kako ostati svoj u vremenu koje se neprestano mijenja te kako nastaviti stvarati kada okolnosti nisu naklonjene umjetnicima.
'Ne mogu ti budale ukrasti zemlju'
Grlić je, kada je riječ o budućnosti, nešto suzdržaniji, no s Markovićem ga povezuje tvrdoglavost da nastave raditi i onda kada im se čini da vrijeme u kojem žive ne ide u njihovu korist.
'Ne mogu ti budale ukrasti zemlju', rekao je Grlić, rečenicom koja možda najbolje sažima njihov odnos prema vremenu u kojem stvaraju.
Dotaknuli su se i umjetne inteligencije te njezina sve snažnijeg ulaska u umjetnost. Marković smatra da poetika i poetski odnos prema životu ostaju područje u kojem čovjek ima nešto što stroj ne može nadomjestiti. Grlić je pritom bio znatno pesimističniji.
'Mislim da društvo više neće trebati dobre emocije, pomirit će se s onim lažnima', rekao je.
Ni politika nije mogla zaobići njihov razgovor. Govoreći o Sjedinjenim Američkim Državama, Grlić je upozorio na sve slabiju granicu između novca i politike.
'Politika više nije nada u bolje društvo, nego isključivo novac', kazao je.
Dokument jednog vremena
Iako su njihovi filmovi različiti, kao i njihov odnos prema filmu i umjetnosti, kroz cijelu se knjigu provlači ono što im je zajedničko, potreba da bilježe vrijeme u kojem žive. Njihova pisma zato funkcioniraju istodobno kao razgovor dvojice dugogodišnjih prijatelja i kao dokument jedne epohe, ispunjen humorom, sjećanjima, neslaganjima, ali i strahom da bi se neke stvari mogle ponovno dogoditi.
Vjeruju da će i ovo vrijeme jednog dana netko zabilježiti, a oni će, barem zasad, nastaviti raditi ono što najbolje znaju.
'Strah me da ako stanem, da ću se ukopati u mjestu. Zato stalno radim', rekao je Rajko Grlić u Laubi, pred brojnim okupljenim gostima i obožavateljima.
