Legendarni glazbenik, pjevač, gitarist, kontrabasist Stjepan Jimmy Stanić pravi je supersenior! I u dobi od 88 godina aktivno nastupa, putuje, uveseljava publiku svih generacija, a tako je bilo i 20. listopada u zagrebačkom klubu Peper, gdje je održan ‘Plesnjak za seniore’ kao dio kampanje ‘Punjač za seniore’ organiziran u sklopu programa financijske podrške ‘Superseniori’, iza čega stoje zaklada Zajednički put iz Zagreba koja djeluje u suradnji s osječkom zakladom Slagalica. Hvalevrijedna ideja nastala je kako bi se poboljšao život osoba starije životne dobi. Dobitnik Porina za životno djelo otkrio nam je što sve možemo očekivati, prisjetio se i svoga bogatoga profesionalnog života i početaka, a iznio nam je i viđenje dugovječnosti i zdravlja. Kako smo se s njim sastali u njegovu omiljenom kafiću u Utrini, s nama je bila i njegova voljena sedam godina mlađa supruga Barbara, koja se malo uključila u razgovor i prepričala njihov sudbonosni susret. U svakom trenutku Stjepan je davao na važnosti svojoj dragoj, za koju kaže da je najbolja žena koju je upoznao. Story: Kako vam je prošlo ljeto? Jeste li negdje svirali? Posljednji mjeseci bili su mi ispunjeni. Putovali smo, imali angažmane, a naša posljednja svirka bila je u zagrebačkom klubu Hard Place. Nastupali smo i na Gornjem gradu u Klovićevim dvorima, a preko ljeta nisam nastupao jer mi jako smeta vrućina. Ne padam u nesvijest, ali volim da ima zraka. Znate i sami kakve su vrućine bile ljetos. Supruga i ja imamo vikendicu blizu Zagreba pa smo boravili ondje. Okružena je šumom pa je ugodno boraviti na svježem zraku.   Story: Plešu li možda ljudi na vašim koncertima? Koje vam sve generacije dolaze? Kad znaju da ja nastupam, onda znaju i koliko previše imam godina. Što mogu očekivati? Ali kad sam nedavno pjevao u klubovima Funk i Močvara, bili su sve mladi ljudi koji su valjda čuli da se tu nešto događa. Story: Kako je supruga Barbara počela nastupati s vama? Iako je u zrelim godinama, ima glas kao curica, jako muzikalan. Svirali smo s nekim dečkima i tadašnjem Jugotonu ponudili naš program - gitaru, mandolinu i kontrabas kojima smo osvježili stare, zaboravljene šlagere. Barbaru sam pitao da sa mnom snimi pjesmu ‘Dimnjačar’. Kad smo se jednom penjali na Sljeme, pjevala mi je tu skladbu pa sam čuo da ima lijep glas. Na kraju se to dogodilo, samo smo malo preuredili tekst. To je bilo 1982., a prvi album zvao se ‘Vječne melodije’. Imali smo ugovor za deset takvih ploča. Snimili smo i peti album, popunjen harmonikom i violinom, no tu je stalo, nešto se dogodilo. Nažalost, danas se ne mogu nabaviti ti albumi.

Story: Prilaze li vam ljudi nakon koncerta? Fotografiraju me tim novim telefonima i govore: “Volimo vas, Jimmy”. Story: Prava ste zvijezda. Kakva zvijezda. Mi smo tu da zabavljamo publiku i da joj poboljšamo kvalitetu života. Story: Upravo je to cilj financijskih podrški ‘Superseniori’, želja da se poboljša kvaliteta života ljudi starije dobi. Cilj je umirovljenicima pomoći da se bolje uključe u društvo. Kako vam se čini ta ideja? Super je to, jako humano. Pogotovo u psihološkom smislu. Jer srednja generacija i stariji, kad govorimo o zabavi, nemaju mnogo prilika otići na svirke koje su njima obilježile mladost. Eventualno mogu otići onamo gdje idu mlađi ljudi. Konkretno na našem nastupu, nadam se, razne generacije poslušat će dobru glazbu i nasmijati se. Story: Mislite li da humor i glazba mogu produljiti život? Meni su produljili život. Slučajno se dogodilo da se bavim glazbom, a ako mjesečno nemam nastup, očajno se osjećam. Ne glumimo zvijezde, sve kod nas je veselo i lijepo. Blagoslovljen sam što se bavim glazbom, a za sve ljude koji je vole, a nemaju priliku često biti s njom u doticaju, moram pohvaliti program ‘Superseniori’ jer, kako sam shvatio, uključuje i organiziranje radionica, edukacija, odlaske u kazalište i još mnogo toga. Story: Što od stranih klasika svirate na svojim koncertima? Blues, jazz, poznate američke pjesme, Franka Sinatru, Georgea Gershwina, Tonyja Bennetta. Story: Hvalite svoje glazbenike, tko sve svira, kako vam se zove bend? Nemamo posebno ime, na koncertu u Močvari prozvali smo se Sexy boysi. Mario Igrec je na gitari, Mladen Baraković na kontrabasu i Julije Njikoš na klaviru.
Story: Kako je počeo vaš glazbeni put. Zapravo niste završili Muzičku akademiju, a studirali ste kontrabas?   Nisam završio Akademiju, ali sam u jednoj godini završio dvije godine kontrabasa. U jednom trenutku pojavio se moj prijatelj, inače profesionalni glazbenik, koji me pozvao na angažman u BiH. Pitao sam što ću ondje. Rekao mi je da ću svirati gitaru, ali i dalje sam se pitao što ću raditi ondje. Rekao mi je da imamo pjevača koji će pjevati sevdah, a mi ćemo muzicirati. Došli smo u Bihać, priznajem bila mi je to prevelika promjena. Ondje smo svirali u prčvarnici, hotelu Bosna. Bojao sam se da nas netko ne napadne. Bila je 1951. i otada mi ide staž. I tako je krenulo. Bio je s nama i rumunjski Rom koji je fantastično svirao violinu i uskoro mi je jedan seljak napravio drveni kontrabas. Potom nam se pridružila pjevačica iz Beograda. Okupili smo dobar sastav, nastupali u Zenici, Sarajevu, Doboju, Somboru i Vukovaru. Tako smo dvije godine šarali po Bosni, meni se jako sviđalo. Na-kon nekoliko godina to mi je dodijalo, zaželio sam se Zagreba. Story: I kako ste nastavili karijeru u rodnom gradu? Iskreno, nisam namjeravao pjevati, ali su me jednu večer dečki pozvali na plesnjak u središtu grada. Ondje su me nagovorili da nešto otpjevam, doslovno su me gurnuli na pozornicu. Zamolio sam bend da mi odsvira pjesmu koju sam otpjevao na francuskom jeziku. Potom me klavirist koji je bio zaposlen na jednom radiju pozvao da nešto snimim, prva je bila ‘Kauboj Jimmy’, i tako je počelo. Nastupao sam u Glazbenom zavodu u Zagrebu, na plesnjacima u Bogovićevoj. Onda su me novinari počeli zvati za intervjue. Pisali bi: ‘Jimmy ide na plac’, ‘Jimmy ide na more’. Story: Novinari su počeli pratiti svaki vaš korak poput prave zvijezde. Rekli ste da niste zaradili mnogo novca? U sebi nosim to da moram nastupati i pjevati. Naravno da su ljudi to plaćali, ali nisam postavljao pitanja koliko što stoji. U Bosni mi je jedna Romkinja gatala iz graha. Rekla mi je: 'Dečko, ti nikad nećeš imati hrpu lovu, ali će ti uvijek kapati'. I dan-danas kapa. I time sam zadovoljan. Story: Nastupali ste i u inozemstvu. Neko vrijeme bio sam u Beogradu, a putovao sam i nastupao po cijeloj Europi, od Švicarske, Austrije, Švedske do Njemačke, gdje sam imao stan. Bilo je fenomenalno. To su bili šezdesete kad su se pojavili The Beatlesi. Svirali smo u famoznim lokalima, poput Kuće umjetnosti u Münchenu, u američkim klubovima njihovih avionskih baza. Snimio sam nekoliko albuma na njemačkom jeziku, nastupao i s klavijaturistom Billie Holiday. Znate što sam shvatio? Ljudi pogrešno govore o nekom narodu, morate živjeti u nekoj zemlji da vidite njihove probleme, upoznate njihov mentalitet. Naravno, i naučiti jezik. Njemački jezik učio sam u školi, ali dok sam živio u Njemačkoj snalazio sam se i riječima i rukama. I tako malo-pomalo, evo nas ovdje.
Story: Kako ste dobili nadimak Jimmy? To je duga priča, nemamo toliko vremena. Moramo ići kući i ispeći ribu. Kupili smo orade za ručak. Evo, ukratko ću. Moja je mama imala tri sina. Nakon 14 godina rodila je mene. Mama je mislila da će sigurno biti curica. Češljala mi je šiške, pa su me prozvali Mimi. Kako sam rastao, moj brat je rekao da ne možemo više koristiti Mimi jer je žensko ime. Tada je u kinima igralo puno kaubojskih filmova i bio je popularan neki kauboj Jimmy. I moj brat me na račun njega tako prozvao. Onda se pojavila švicarsko-njemačka pjesma koja se zvala ‘Kauboj Jimmy’ pa su me zvali da je prepjevam. Story: Zanimljivo je da ste bili jako vezani uz mamu i da ste se oženili tek u šezdesetoj. Kako ste vi tako šarmantni odolijevali ženama. Jeste li imali puno obožavateljica? Čujte, svi ti pjevači dobivaju nekakva pisma. Kad je o obožavateljicama riječ, tu sam ja valjda da biram. Nisam bio lak muškarac. Story: Zbog vaše supruge Barbare brak vam je postao odlična ideja. Kako ste se upoznali?Barbara: Imala sam knjižicu u kojoj su bile nekakve kartice. Promiješala sam te kartice, gatala sama sebi iz zafrkancije i pokazale su mi da ću u budućnosti upoznati čovjeka koji će me odvesti na estradu. Da će me učiniti poznatom. Tada sam bila u braku i majka dvoje djece. Nikad mi takvo što ne bi palo na pamet. A vidite sad. Stjepana sam upoznala u Portorožu na sindikalnom putovanju kad je njemu bilo 47. Trinaest smo godina bili zaručeni, a onda se vjenčali. Jimmy: To je njezin uvod. Šef jednog orkestra zvao me u Portorož, iako nisam bio siguran bih li išao. Kad sam došao na recepciju hotela, gledao sam autobus iz kojeg su izlazile same žene. Rekao sam prijatelju trubaču: 'Pogledaj koliko tu ima mački'. I tako gledamo, gledamo, i spazim Barbaru. Inače preferiram visoke i jake žene. Stojimo mi dalje, i kad je prošla pokraj recepcije, dobro sam je pogledao. Pitao sam je bi li mi dala autogram, na što je odgovorila: 'Ako budeš dobar'. Rekao sam joj: 'Ako ste kolebljivi, imam bocu dobrog pošipa'. I tako smo razgovarali na jednoj uglađenoj razini, i tu je sve počelo. Story: Koliko vam danas znači Barbara? Sve. Da nje nema, danas ne bih razgovarao s vama. U tim godinama već sam nekoga mogao naći, a nije se dogodilo. Mnogo sam putovao, nisam se zadržavao na jednome mjestu. Barbara je najbolja žena koju poznajem. A to mogu reći jer znam dosta ljudi i dosta sudbina. Zajedno smo četrdeset godina.
Story: Čujem da dobro kuhate? Volimo istu hranu. To je jako važno. Znate u čemu je još štos? Kad upoznate nekoga, morate vidjeti kako osoba diše, kakvu voli hranu, glazbu, uopće kakva je osoba. Obožavam maslinovo ulje, ribu, bakalar. Bio sam u strahu kada sam pitao Barbaru voli li bakalar. Da je rekla da ne voli, bilo bi gotovo. Zamislite da živite u stanu u kojem pečem ribu, a njoj to smrdi? Kako je rekla da sve to obožava, laknulo mi je. Osim toga, Barbara je imala šest sestara i jednog brata, i u obitelji su svi pjevali. Muzikalna obitelj kao i kod mene. Moj je otac volio operu, a jedan brat je studirao operno pjevanje. Ja sam to također htio, ali sam odustao jer operno pjevanje traži disciplinu, ne smiješ pušiti, noćariti. Rekao sam si: 'Neka to onda radi Caruso'. Story: Prati vas glas duhovitog čovjeka, što se vidi i na vašim nastupima, doživjeli ste lijepe, zrele godine koje živite ispunjeno i aktivno. Što bi za vas bila formula sretnog života?Jimmy: To stvarno ovisi o čovjeku. Ne možete nekog raspoložiti ako on to ne prima. Možete pričati viceve, ali on to ne razumije. S druge strane, mi to pokušavamo. Mislim da je jako važno životne okolnosti gledati s ljepše strane. Barbara: Stjepan je rođeni humorist. Najozbiljnije stvari okrene u nešto lijepo. U meni je našao srodnu dušu jer se volim zafrkavati i vesele sam naravi. Jimmy: Jedino smo na sprovodima ozbiljni. Humor je važan da čovjek odolijeva teškim situacijama, da se ne pusti. Napisala: Antonija Nazor Foto: Dražen Kokorić