Šarmantni, neozbiljni i nadasve duhoviti - to su Bojan i Goran Navojec, glumci, braća i kapetani timova u showu ‘Volim Hrvatsku’ koji se trenutačno prikazuje na HRT-u. Iako na prvi pogled ostavljaju dojam velikih zafrkanata, u poslu ih krase velika ozbiljnost i predanost. U suprotnom i ne bi postigli sve što jesu - 46-godišnji Goran iza sebe ima brojne kazališne, filmske i televizijske uloge, u čemu ne zaostaje ni pet godina mlađi Bojan, član Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Jesu li ponosni na međusobne uspjehe i skloni nadmetanju kao u showu ‘Volim Hrvatsku’, je li im ikad za oko zapela ista žena te kakvi su roditelji svojoj djeci, Goran sedmogodišnjem Grguru, kojeg je dobio u bivšem braku s koreografkinjom Larisom Lipovac, a Bojan petogodišnjoj Luči, koju ima iz veze sa srpskom glumicom Hristinom Popović, samo su neka od pitanja na koja su nam dali i više nego autentične, iskrene i zanimljive odgovore.
Story: Ponovno vas gledamo u emisiji ‘Volim Hrvatsku’. Jeste li naučili sve o našoj zemlji? Bojan: Jako mi je drago što ste nam postavili to pitanje. Na sreću, nitko o Hrvatskoj ne može baš sve znati, stoga nisam iznimka. Katkad mi se čini da što više o njoj doznajem, na neki način manje znam.
Goran: Quod erat demostrandum (op.a., što se trebalo dokazati), naša je zemlja lijepa i naša. Nemoguće je o njoj naučiti sve. Još kad uključimo sva zbivanja u društvenom, a napose političkom životu, vidimo da je ‘naučiti sve’ o takvoj zemlji nemoguća misija.
Story: Koje vam područje najbolje ide, a gdje ste najslabiji?Bojan: Kad malo bolje razmislim, a to je rijetko, najbolje mi idu područja iz povijesti televizije i filma, a najteže su mi prohodna područja statistike, a pomalo i sporta.
Goran: Sve mi ide najbolje.
Story: U emisiji ste kapetani suprotstavljenih timova. Tko češće odnosi pobjede?Bojan: A kapetani smo suprotstavljenih timova!? Čini se da uvijek sve posljednji doznam! Jedno je sigurno - pobjeđuje Navojec, što je najvažnije. Ne samo nama, nego cijeloj Bjelovarsko-bilogorskoj županiji.
Goran: Zaslužene ja, a nezaslužene - moj brat.
Story: Jeste li i inače skloni međusobnom nadmetanju?Bojan: Zbog naše sklonosti statičnosti i ekonomičnosti pokreta skloniji smo nadimanju. Oprostite, disleksija, mislio sam nadmetanju.
Goran: Inače jesmo, ali kad je riječ o showu ‘Volim Hrvatsku’, iskričava inteligencija i kristalna bistrina mog uma daleko nadilaze protivnikove mogućnosti, tako da od nadmetanja nema ni ‘n’.
Story: Kako je to izgledalo u djetinjstvu? Poznato je da među djecom, odnosno braćom i sestrama, vlada rivalstvo. Bojan: U djetinjstvu je to izgledalo prilično djetinjasto. S obzirom na to da sam mlađi, uvijek sam nekako izvukao deblji kraj. Zbog toga sam u djetinjstvu bio bucmast. A vrijeme je pokazalo da su oba kraja podjednako debela.
Goran: Izgledalo je isto.
Story: Gorane, kakav je Bojan bio kao mlađi brat? Je li vas nastojao oponašati?Goran: U teoriji učenja jedan od prvih stupnjeva socijalizacije jest kada dijete oponašanjem uči ponašanje koje je karakteristično za obitelj, skupinu ili kraj u kojem živi, za što dobiva odgovarajuću potvrdu. U slučaju mojeg protivnika ta je potvrda nerijetko dramatično izostajala.
Story: Bojane, jednom ste rekli da je Goran kriv za to što ste postali glumac. Zašto ste odlučili krenuti njegovim stopama? Jeste li na starijeg brata gledali kao na uzor?Bojan: Netko zao pomislio bi da sam više puta rekao da je Goran kriv za to što sam postao glumac. Da budem posve iskren, lagao sam. Kao mlađi brat nasljeđivao sam njegovu obuću. Možda u tome treba tražiti uzrok zašto sam krenuo njegovim stopama.
Story: U kakvim ste odnosima bili kao tinejdžeri? Jeste li izlazili zajedno?Bojan: Kao tinejdžeri bili smo u mladenačko-bratskim odnosima. U prvom razdoblju mojih izlazaka dolazilo je do mimoilaženja. Naime, kad sam se ja već morao vratiti kući, Goran je tek izlazio. S vremenom su nam se termini izlazaka uskladili.
Goran: Budući da je, kao što znamo, matematika okrutna znanost, lako je izračunati, i u to možemo biti sasvim sigurni, da razlika u našim godinama dovodi do neumitne upitnosti mogućnosti zajedničkog izlaska. Štoviše, nerijetko se događalo da sam ja izlazio dok je on ulazio i obrnuto. Ako pozorno pročitate ovaj literarni filigranski vez, odgovor ćete možda pronaći sami.
Story: Je li se ikad dogodilo da se obojici svidi ista djevojka ili da se posvađate zbog žene?Bojan: Sve što je ljudski nije nam (na)strano.
Goran: Uvijek su nam se sviđale iste djevojke. U svađama zbog žena, koje su na rubu fizičkog obračuna, živimo i danas.
Story: Kako je izgledalo djetinjstvo u Bjelovaru, što najviše pamtite iz tog razdoblja?Bojan: Silno uzbudljivo i intenzivno pamtim odrastanje podno Bilogore. Ponajviše pamtim ljude, obitelj i prijatelje, igru, školu, filmove, razne okuse.
Goran: Pamtim samo onaj čarobni dio djetinjstva prije nego što je Bojan došao na ovaj svijet i u moju sobu. Sve ostalo svodi se na patnju, bol i puko preživljavanje.
Story: Koliko ste danas povezani? Imate li isto društvo, čujete li se često telefonom?Bojan: Stjecajem okolnosti najčešće smo povezani ugovorom. Naime, dosta radimo zajedno. Imamo i neke zajedničke prijatelje i svatko svoj telefon.
Goran: O nekakvoj povezanosti ovdje se može govoriti samo po kriteriju krvi i tla. Bilo kakvo druženje, pa tako i telekomunikativno, ne dolazi u obzir.
Story: U kojim ste karakternim crtama gotovo identični? A po čemu ste sasvim različiti?Bojan: Najsličniji smo po konfekcijskom broju. A sasvim različiti po nedjelotvornim dijetama kojima ih pokušavamo smanjiti.
Goran: Po svemu smo sasvim različiti.
Story: Čime jedan drugoga uvijek možete izbaciti iz takta?Bojan: Goran mene metronomom.
Goran: Nazočnošću.
Story: Obojica ste odlični glumci. Jesu li to geni ili, pak, neka bjelovarska škola?Bojan: Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Neka institucije rade svoj posao.
Goran: Iza mojih uspjeha stoje krvav rad, odricanje i predanost dramskoj umjetnosti. Dočim je Bojan... Za njega bi se moglo reći da je genetski predisponirani izdanak tamo neke bjelovarske škole.
Story: Budući da je Goran ipak prvi krenuo u glumačke vode, Bojane, je li bilo teško izići iz njegove sjene?Bojan: Iz njegove sjene i ne pokušavam izići. Zahvaljujući njoj još nisam izgorio.
Story: Bojane, što smatrate najvećim Goranovim profesionalnim postignućem? A vi Gorane, Bojanovim?Bojan: Uloge u filmovima ‘Duga mračna noć’, ‘Lazar’, ‘Parada’, ‘Visoka modna napetost’ i brojni drugi filmovi, televizijske serije te kazalište, gdje u posljednje vrijeme ne glumi često, ali izdvojio bih njegovu ulogu Bukare u predstavi ‘Hamlet u selu Mrduša Donja’.
Goran: Prije svega, moram reći da sam zapanjen tvrdnjom da je Bojan nešto profesionalno postigao. Čuo sam da se povremeno pojavljuje u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Vidite kako se sudbina s nama ponekad grubo poigra.
Story: U rodni Bjelovar donijeli ste BOK fest, kazališnu smotru zahvaljujući kojoj vaši sugrađani mogu uživati u odličnim predstavama. Jeste li i vi kao djeca često odlazili u kazalište? Ili vam je kino bilo draže?Bojan: Goran stoji bok uz taj festival. Jako sam ponosan i na Gorana, i na festival, i na predivnu publiku. Odrastao sam uz filmove.
Goran: Jednom sam slučajno otišao u kazalište, ali tada ondje još nije bilo Bojana. Poželio sam da netko donese svjetlo i umjetničku živost na pozornice i filmska platna. I tada se, nasreću, pojavio on.
Story: Danas ste i sami očevi. Koliko ste u odgoju nalik svojim roditeljima? Goran: Nažalost, previše.
Story: A što je najteže kada je o roditeljstvu riječ?Goran: Ponavljanje roditeljskih pogrešaka.
Bojan: Mislim da je to objektivnost.
Story: Biste li željeli da jednog dana i vaša djeca nastave vašim stopama?Bojan: Tko voli neka izvoli.
Goran: Nadam se da će stope kojima će se kretati biti njihove, a ne naše.
Razgovarala: Nikolina Kunić
Fotografije: Davor Puklavec/Pixsell; HRT Press
