Jedna je glazbenica za njega rekla da svojim upečatljivim glasom može prenijeti najistančanije emocije. Jedna domaća manekenka koja je pokorila svjetske piste priznala je da joj je ovaj Riječanin jako zgodan. čini se kako je Marko Tolja ‘whole package’, kako bi to Amerikanci rekli. Ima i stas i glas stoga ne čudi to više od deset godina uspješno pliva estradnim glazbenim vodama. Posljednjih nekoliko tjedana svu je energiju usmjerio na nadolazeći zagrebački koncert u Kući za ljude i umjetnost Lauba, gdje će 28. listopada nastupiti sa 17 vrhunskih glazbenika Jazz orkestra HRT-a. Marka čekaju i druge pripreme, one privatne s djevojkom Anom Ivančević s kojom je u vezi više od pet godina, a ekskluzivnu vijest donosimo u nastavku intervjua. Story: Krije li se neki poseban povod iza vašeg koncerta u Laubi? To je finale naše zajedničke turneje. Izdali smo album ‘Stavi pravu stvar’ s kojim smo cijelo ljeto bili na turneji. Prošli smo praktički cijelu obalu i nešto kontinenta. Ovo je završni koncert, zapravo, ne bih ga nazvao koncertom nego svojevrsnim retro partyjem. Napravit ćemo pravu feštu. Osim što ćemo predstaviti zajednički album, svirat ćemo i poznate evergreene, od Franka Sinatre i drugih. Nakon našeg koncerta slijedi after party s Robertom Marekovićem kao DJ-jem. On će vrtjeti ploče s glazbom tog žanra. Sudjelovat će i 50-ak plesača iz udruge Back to Swing Zagreb koji će izvoditi klasične swing plesove. Bit će jako zabavno i nadam se da ćemo uspjeti napraviti zanimljiv retro party koji možda postane i tradicija. Vidjet ćemo kako će proći.

Story: Sadrži li spomenuti album domaće i strane pop hitove u jazz izvedbi? Da, sastoji se od domaćih pop-rock hitova koje donosimo u big band, swing zvuku. Primjerice, ‘Teške boje’ Gorana Bare i Majki, ‘Ja volim samo sebe’ Psihomodo popa, ‘Bitanga i princeza’ Bijelog dugmeta... Story: Kako ste birali pjesme za album? Jeste  li uvrstili one koje su vam privatno drage? Na dva načina. Prva kategorija su neke koje sam želio oduvijek pjevati. Jedna od njih je ‘Nocturno’ Olivera Dragojevića. To mi je jedna od najboljih pjesama. Neke smo birali tako da napravimo nešto nezamislivo. Tražili smo pjesme pokraj kojih bi bilo čudno vidjeti da piše kako ih izvode Marko Tolja i Jazz orkestar. I potpuno smo ih izokrenuli. Dok ne počnem pjevati tekst, rijetko tko će moći razaznati o kojoj je pjesmi riječ. Story: Koja će pjesma u tom smislu biti najveće iznenađenje? Pjesmu ‘Ja volim samo sebe’ potpuno smo izokrenuli. I ‘Teške boje’ jedna je od pjesama koja je u našoj izvedbi također neprepoznatljiva. Neke koje su inače brze sada će biti balade i obrnuto. Publika je na ljetnoj turneji jako dobro reagirala i cilj je albuma, ali i cijele turneje, da ljudi shvate da je takva vrsta glazbe, swing, big band, jazz, zapravo jako zabavna. To je ipak ‘40-ih i ‘50-ih godina bila pop glazba, mainstream i drago mi je što su ljudi odlično reagirali. Nakon koncerta ponekad mi priđu i kažu kako su iznenađeni što je ta glazba toliko zabavna. Mislili su da će jazz biti dosadan. I meni koji ga volim neke su stvari dosadne, ali ovo je klasičan big band zvuk. Story: Kako je u zemlji u kojoj je narodna glazba najpopularnija prihvaćen jazz? Tko je vaša publika?   Dobro. Kao što sam rekao, jazz je širok pojam. Moja je karijera na dva kolosijeka - jedna je jazz, a druga kantautorska, pop karijera. Kad izvodim jazz, izvodim onaj pitki, tradicionalni američki jazz iz ‘40-ih i ‘50-ih godina. Pjesme su lijepe, puno ljudi ih zna, a zapravo i ne znaju da su jazz žanra. I ima dosta publike. Kako sam za tu vrstu glazbe možda malo mlad, raspon godina je od 7 do 77, kako se kaže. Stariji dolaze zbog glazbe, mlađi možda više zbog mene ili ne znam čega... Publike ima, iako svi misle, a i ja sam tako mislio prije, da smo mi država koja nema prostor za to. No ima ljudi koji vole takvu glazbu, naravno manje ih je nego onih drugih, ali ta je publika zrelija. Neću reći i kvalitetnija da se netko ne bi uvrijedio. Oni koji vole tu glazbu jako je vole i odani su joj. Story: Kada ste se vi zaljubili u jazz? Ušao mi je pod kožu a da nisam ni znao. Tata je kod kuće slušao Sinatrine i ploče starih pjevača. Uvijek su bile u pozadini i tako sam prirodno zavolio jazz. Imam i tu boju glasa, taj stil pjevanja koji sam najvjerojatnije pokupio slušajući te ploče. Počeo sam se baviti time prije jedanaest godina jer to volim i shvatio sam da ništa drugo u životu i ne želim niti pretjerano znam raditi. Prvi album koji je također ima primjese jazza dugo su odbijali. Imao sam ga snimljenog pola godine u ladici, a onda se dogodila Dora 2007. i tako je sve počelo. Odjednom se svima svidjelo. Mislili su da neće ići, a evo deset se godina bavim takvom glazbom koju kombiniram s popom i mislim da je to moja prednost. Našao sam svoju publiku i svoj komad na glazbenom nebu. Story: Može li se od glazbe živjeti u Hrvatskoj? Apsolutno. Ja mogu i imam tu sreću da baš zato što radim na dvije strane mogu mnogo bolje živjeti od onih koji imaju samo autorsku karijeru. Ako nemaš radijski hit, nemaš ni svirke. Kod mene to nije slučaj, što je odlično jer onda svoju glazbu mogu izvoditi bez kompromisa. Imam jazz karijeru, ako je mogu tako nazvati, i s tom glazbom radim puno privatnih evenata koji su jako dobro plaćeni. Kada nekome treba takva glazba, zovu mene.
Story: Zovu li vas i da pjevate na vjenčanjima? Zovu, ali to je najčešće jedna pjesma, prvi ples ili tako nešto jer rijetko tko želi na cijelom vjenčanju imati takvu glazbu. Naposljetku, i ne radim takve gaže, nego uglavnom koncerte koji traju maksimalno dva sata. Story: Kad smo već kod toga, kakvu biste glazbu voljeli slušati na vlastitom vjenčanju? Intenzivno razmišljam o tome, ali ne znam. To je prokletstvo nas glazbenika. Jako smo osjetljivi na to što će svirati, a s druge strane, moraš zabaviti uzvanike koji ne slušaju jednaku glazbu kao ti. Mislim da će biti ili dva tri benda različite glazbe ili možda čak i DJ. To je najbolja varijanta. Ali još nisam odlučio što će mi svirati na vjenčanju. Story: Spomenuli ste da intenzivno razmišljate o tome. Znači li to da planirate vjenčanje? Planiramo, da. Ne znamo još točno kad, ali došlo je vrijeme da se skrasim. Story: Hoće li na vašem vjenčanju pjevati netko od kolega? Ne znam. Kad je riječ o privatnom životu, jako sam zatvoren, moja djevojka još više jer nije javna osoba. Ne želi to biti, grozi se medijskih istupa i zato se i nismo često pojavljivali zajedno. Ni ja to ne volim pa će naša fešta biti mala i intimna. Samo za prijatelje, tako da moji kolege neće biti tamo.
Story: Koliko ste romantični? Znam da ste djevojci Ani posvetili jednu pjesmu... To je pitanje na koje ne znam odgovor. Po horoskopu sam Rak pa bih trebao biti jako romantičan. S druge strane sam netipičan predstavnik tog znaka jer sam romantičan kad je glazba u pitanju, volim takvu glazbu, pišem takve pjesme, ljubav je vječna inspiracija, no privatno iskazivanje emocija mi je... Ne govorim puno o emocijama pa mi je lakše sve reći glazbom. Zato sam joj i napisao pjesmu, odnosno pjesme. I radije bih to pokazao djelima nego sjeo i pričao o tome kako se volimo. Znam da žene to ponekad žele čuti i to treba katkad reći, naravno, ali ovako mi je nekako prirodnije. Story: Je li teško biti u vezi s glazbenikom? Ovisi o tome koliko to druga strana može podnijeti. Imam sreću što moja djevojka nije ljubomorna. Znam da su neki kolege proživjeli štošta, kao uostalom i ja prije, jer neke žene ne mogu prihvatiti da je dio ovog posla i to da druge djevojke traže od tebe da se fotografiraš s njima. Pa onda naprave scenu. Ili te neprestano zivka kad ideš na svirke i nema te nekoliko dana. Mi jedno drugome jako vjerujemo i odlično funkcioniramo. Naravno, nije se uvijek lako uskladiti jer je ona obično slobodna vikendima, a ja tada radim. Zato je možda komplicirano isplanirati putovanje, ali uspijevamo. No, sigurno nije lako jer mi umjetnici imamo možda malo izraženije promjene raspoloženja, skloni smo depresijama... Pogotovo kada se pokušavaš nekom umjetnosti baviti u Hrvatskoj. Story: Vi ste iz Rijeke, Ana je iz Zagreba. Gdje se planirate skrasiti? Zagreb mi je već godinama baza. U Rijeci sam u ljetnim mjesecima jer ne mogu bez mora, bez svoje barke. Osim toga, ljeti je Zagreb mrtav kad je o glazbenoj sceni riječ, sve se odvija na obali. Tako da već u lipnju odlazim u Rijeku i ondje sam uglavnom do početka listopada. U Rijeci živim na lijepome mjestu, odmah uz more, i ne mogu ni zamisliti ljeto u Zagrebu. Story: I Rijeka ima glazbenu scenu. Mora li se netko zbog ovog posla nužno preseliti u Zagreb da bi uspio?   Da. Nakon nekoliko desetaka godina uspješnog bavljenja glazbom možeš živjeti gdje god želiš. Gibonni i Oliver žive u Splitu, svi ti izgrađeni glazbenici ne moraju biti ovdje. No, ja još gradim karijeru. A i eventi i slična događanja na kojima sam često angažiran uglavnom su u Zagrebu. Svi poslovi, mediji, sve je tu. Mogao bih živjeti u Rijeci, ali bih morao često putovati, a autoceste mi je navrh glave. Možda sam zato našao djevojku Zagrepčanku. Šalim se, naravno. Story: Kako vi i Ana provodite slobodno vrijeme? Odlazite li na koncerte? Imamo ga malo, ali kad možemo, odemo i na koncert. No iskreno, koncerata mi je dosta. Sad sam kupio ulaznice za Roda Stewarta, kad dolazi netko tko me zanima, odem ga poslušati. I izlasci su se prorijedili. Najviše volimo ići k prijateljima na druženja ili oni dođu k nama. Imam dosta prijatelja iz Rijeke koji žive u Zagrebu pa se družimo po stanovima. Pravi izlasci rezervirani su za mušku ekipu, i to najčešće kad dođem u Rijeku pa izađem sa svojim ‘haharima’. Ili oni dođu iz Rijeke. Evo doći će sad na koncert, jedan od njih ima rođendan pa ćemo vjerojatno dosta dugo ostati u Laubi.
Story: S kim ste danas bliski? Jesu li to i dalje osobe koje poznajete iz djetinjstva? Da, isključivo prijatelji iz djetinjstva ili iz srednje škole. Iz glazbenog svijeta imam nekoliko bliskih ljudi, ali to su više instrumentalisti, glazbenici iz orkestra, benda. Kad je o pjevačima riječ, ima dragih kolega s kojima se volim podružiti i bude nam zabavno, ali ni s kim nisam razvio baš prijateljski odnos. Story: Spomenuli ste da vam karijera traje 11 godina, no mnogi ne znaju da ste prvi nastup imali na dječjem festivalu 1995. godine. Da, bio je to MIKIĆ, Melodije Istre i Kvarnera za djecu. Tada sam imao 11 godina i nastupio sam s prijateljicom iz razreda. Pobijedili smo. Pohađao sam glazbenu osnovnu školu, u srednjoj sam počeo pjevati s klapama. Promijenio sam tri, četiri klape i tako sam upoznao producenta Olju Dešića s kojim sam počeo raditi na solo karijeri. Prva pjesma izišla je 2006. godine. Story: Klape su danas jako popularne. Imate li želju ponovno im se priključiti? Ne, jer ovo danas nema mnogo veze s pravim klapama. To je višeglasno, a ne klapsko pjevanje. Pjevao sam u tradicionalnoj klapi, bez instrumenata i ne mogu reći da sam pobornik ovih današnjih, estradnih klapa. Za svoju bih dušu volio pjevati u jednoj pravoj, čak planiram neko okupljanje sa starim klapašima. Story: Ljetos ste navršili 33 godine. Jeste li zadovoljni svime što ste do danas postigli?   Naravno. Uvijek misliš da može bolje, ali imam stabilnu i kvalitetnu karijeru. U deset godina napravio sam nešto što većina nije u ne znam koliko. Nastupao sam u svim kazalištima, u KD Vatroslava Lisinskog imao sam samostalni koncert, dobio sam tri Porina, nastupao sam s najvećim idolima. Oliver Dragojević zvao me da mu budem gost na koncertu u Royal Albert Hallu u Londonu. To je jedna od stvari za koju nisam mislio da će mi se ikad dogoditi. Sve se odvijalo sporo, ništa nije išlo preko noći, dosta sam se trudio i zato mislim da sam stvorio dobre temelje za dugotrajnu karijeru. Ovaj je album također bio moja želja jer je snimiti tako nešto rijetkost i u svijetu, a kamoli kod nas. Mogu reći da sam napravio i više nego što sam mislio.
Story: Planirate li možda i inozemnu karijeru? Ta želja postoji i bila bi u smjeru jazza. Ali osim puno truda i novca, potrebna su i poznanstava. Zasad ih nemam. Imao sam nekoliko nastupa s jazz programom izvan granica Hrvatske za inozemnu publiku, i to u Austriji, Italiji... Dobro je prošlo, ali da bih pokrenuo neku veliku priču, iza sebe morao bih imati izdavača, menadžere... Story: Vaš kolega Jacques Houdek to je pokušao putem britanskog showa ‘X Factor’. Je li i vama tako nešto opcija? Za glazbu koju bih u inozemstvu volio pjevati to nije opcija. Ali postoje druge varijante, samo treba dođi do toga. Stalno planiram snimiti jazz album na engleskom jeziku sa starim pjesmama, ali uvijek uleti nešto drugo. Kad ti jedno vrijeme ide jako dobro, onda razmišljaš: Što ću uopće vani? Opet počinjati od nule?'. Pitanje je hoće li te netko primijetiti. Ali volio bih raditi na tome kada nađem više vremena. Ne žuri mi se jer za tu vrstu glazbe ne moram biti mlad i lijep, dapače, što si stariji to bolje. Story: Kakvi su vam planovi do kraja godine? Lauba mi okupira sve vrijeme. Ovaj jazz album i dalje je aktualan. No nakon dugo vremena vratio sam se klaviru i gitari i počeo pisati nove pjesme. Mislim da bi na proljeće mogao izići moj novi autorski album. Posljednji sam izdao 2012. tako da mislim da je krajnje vrijeme da to napravim. Nisam dugo bio na festivalima pa nove pjesme planiram i ondje predstaviti. Bit će puno koncerata, nastup za Novu godinu je već dogovoren. Sviramo i na adventima u raz-nim gradovima, datumi su bukirani...   Napisala: Nikolina Kunić Foto: Dražen Kokorić, Arhiva Story