Tako je i s novom predstavom ‘Sjećanje vode’ u sklopu Ludens teatra, čija je premijera 11. studenoga. Time smo i počeli razgovor sa 45-godišnjom glumicom koja nam je odgovorila može li umjetnost ‘spasiti’ svijet, na koji način brani svoje likove, otkrila tajnu odlične linije, pričala kako provodi slobodno vrijeme sa sinom Raulom i kćeri Zoe te čime njezin suprug Enes budi ukućane. Story: Uskoro imate premijeru predstave Ludens teatra ‘Sjećanje vode’, nastale prema nagrađivanom tekstu autorice Shelagh Stephenson. Rekli ste mi da se jako veselite tom komadu. Što vam je u njemu toliko intrigantno i zanimljivo? Već pri prvom čitanju teksta osjeti se da je spisateljica ujedno i glumica. Vodila je računa o tome da svaka uloga bude dobro raspisana i svaku je učinila intrigantnom za glumačku suigru. Svi su likovi duhoviti i istodobno dirljivi. Naravno, ne nedostaje engleskog humora i cinizma pa mislim da će to biti kazališna večer s puno smijeha i suza. Story: Dakle, komedija govori o tri sestre koje se okupljaju na majčinu pogrebu evocirajući uspomene iz djetinjstva. Njihovi su odnosi složeni. Koju od sestara tumačite, jeste li u njezinu liku prepoznali i sebe? Srećom, ne prepoznajem ni sebe ni svoju majku, njihova je priča, unatoč puno smijeha i humora, poprilično turobna. Ipak nećemo otkrivati iznenađujuće detalje teksta i predstave jer se nadam da ćete je doći pogledati. Glumim Mary koja je donekle ‘projekt’ svoje majke. Majka je u nju polagala najviše svojih ambicija te od nje odlučila stvoriti liječnicu. Majčina ambicija ostavlja duboke tragove gorčine. Tijekom predstave otkrit će se potresni detalji, a smijeh koji je sveprisutan dok se ‘gledaju’ i slušaju te divne rečenice - dobiva oporu patinu. Story: Članica ste ansambla GK Gavella. Ipak, koliko si puta godišnje priuštite izlet u druge kuće i produkcije? Koliko je to potrebno za glumački rast? Divno je moći surađivati s novim ljudima, gluma je ponekad poput kulinarstva, treba dodavati nove sastojke da bi ostala primamljiva. Zamislite da morate jesti stalno istu hranu. Beskrajno dosadno, zato je suradnja s drugim kazalištima i kolegama s kojima nisam imala priliku dosad raditi divno osvježenje koje donosi neke nove ‘začine’ u stvaralaštvu. Režiju potpisuje Franka Perković, a divni začini ove suradnje, osim moje malenkosti, su Ivana Krizmanić, Iskra Jirsak, Goran Grgić i Ivan Grčić. Story: Koje vas još uloge očekuju u novoj Gavellinoj sezoni? U Gavelli smo počeli raditi na ‘Richardu III.’ u kojem igram kraljicu Margaretu. Svrgnuta s prijestolja, ostavši bez sina i supruga, ne nosi samo tugu nego i bijes koji vrlo deklarativno dijeli s dvorom. život na njezinoj psihi ostavlja trag, a kako ću odigrati tu dozu ludila koju Margareta nosi - još istražujem. Probe su tek počele, no suradnja s Aleksandrom Popovskim uvijek je ispitivanje glumačkih krajnosti, i upravo ga ta redateljska hrabrost čini jako zanimljivim redateljem. Story: Kako biste objasnili sintagmu - legla joj je uloga? Činjenica je da se glumac u nekim ulogama bolje snađe, a u nekima ostane doza ‘papira’ koji se osjeti pri izgovaranju teksta. Naravno, mnoge stvari ovise i o suradnji s redateljem i cijelim timom. Potpuna simbioza s ulogom uvelike ovisi i o tome da dođe u pravo vrijeme glumačke zrelosti, pa čak i zbog poneke karakterne podudarnosti.

Story: Zavolite li sve likove koje glumite? Što god igrala, uvijek polazim iz kuta da branim lik koji igram. Glumac mora graditi ulogu tako da pronađe opravdanja za poteze svojeg lika, makar oni bili strašni. Jedino braneći lik možemo ga i odigrati kako treba. U životu povlačimo poteze koje smatramo ispravnima, a život s vremenom pokaže njihovu ispravnost. Lik kojega glumac igra također donosi odluku, tom odlukom stvara zaplet koji mi poput voajera možemo do kraja predstave sagledati i osuditi, ili opravdati. Story: Budući da se bavite umjetnošću, često igrate klasične autore. Koliko su oni danas aktualni? Gdje sve vidite njihove poveznice s današnjim životom i ljudima? Klasici su upravo klasici zbog svevremenske vrijednosti. Volim igrati klasike, ali zapravo sam posljednje dvije godine imala priliku odigrati baš sjajne uloge suvremenih autora, odnosno predstave kao što su ‘Komet’, ‘Kolovoz u okrugu Osage’, ‘Sjećanje vode’, a za koji mjesec i ‘Dvoje’ Jimija Cartwrighta. Shakespeareov stih i suvremena rečenica jednako su velik izazov ako imate dobru ekipu i viziju cilja koji želite postići tekstom koji postavljate te njegovu korespodenciju s društvom koje nas okružuje. ‘Dvoje’ je sjajan tekst koji se odigrava u pubu. Glavni i najzanimljiviji zadatak je to što dvoje glumaca odigra četrnaest uloga u predstavi - od staraca do posvađanog ljubavnog para, od nasilnika do ljubavnica i preljubnika. Na kraju komada se otvara i potpuno neočekivana priča vlasnika i vlasnice puba. Za režiju je zadužen Matko Raguž, a Dražen Čuček i ja jako se veselimo izazovima koji su pred nama. Story: Što mislite, može li gluma ‘spasiti’ svijet? U nedostatku čitanja divno je što ljudi vole kazalište i film. Na taj način još možemo uzdrmati ili barem doprijeti do srca i misli gledatelja, postaviti pitanja i možda ponuditi odgovore kako da zajedno učinimo svijet boljim. Story: Postoji li nešto osim glume što vas posljednjih godina zaokuplja? Uistinu se ne mogu zamisliti ni u čemu drugom. Jedino što me može više razveseliti i zaokupiti jesu moja djeca i obitelj Story: Koje su to male stvari koje vam začine svakodnevicu? Pohvala da sam dobro skuhala ručak, petica koju klinci donesu iz škole, kava s dugogodišnjim prijateljicama. Enes i ja obožavamo dobar film, knjigu, dobru kuhinju, odlazak u restorane kad nepcima možemo priuštiti spektakl novih okusa. Veselje se može pronaći u mnogim običnim situacijama, samo je važno da ih znamo prepoznati. Story: Mislite li da ljudi griješe ganjajući karijeru i pritom ne obraćajući dovoljno pozornosti na drage osobe, odnosno da previše toga uzimaju zdravo za gotovo? Srećom, nisam okružena takvim osobama. Hladnoća i proračunata ambicija odmah me odbiju, takve su osobe odavno odnjedrile u zaborav iz moga života. Pojedine ljude kojima sam služila samo kao stepenica za druge profesionalne podvige jednostavno sam otpuhnula iz svoje stratosfere i shvatila da je moguće preživjeti izdaju. Mislim da se osmijeh vraća osmijehom, a proračunatost i hladnoća kad-tad će se razbiti o zid samoće i vratiti kao bumerang vlasniku u krilo. Story: Što ste najvažnije tijekom godina shvatili? Zbog čega se zapravo ne treba previše trošiti? Vratimo se klasicima s početka razgovora. Voltaireov Candide kaže: ‘Svatko treba obrađivati svoj vrt.’ U toj rečenici sadržan je sav optimizam pa i pesimizam suvremenog društva. Pričajmo još malo u metaforama pa bih vam samo rekla da je važno i koliki je to vrt i što u tom vrtu sadimo. Neka optimizam bude kategorija prema kojoj se treba odrediti! Realizam društvenih prilika i ponekih negativaca na koje svatko od nas u životu naleti, pa i svakodnevica, mogu nas obeshrabriti, ali ne smiju nas preusmjeriti. Iskustvo me naučilo da obrađujem svoj vrt. Story: Vaš optimizam i altruizam očitovao se i kad ste 2004. postali Unicefova veleposlanica dobre volje. Sjajnim programima Unicef pospješuje kvalitetu odrastanja djece, i to neprestano. Nažalost, manji dio njihovih aktivnosti poprate mediji. Akcija ‘Stop nasilju među djecom’ prepolovila je broj međuvršnjačkog nasilja u školama. Unicef se izborio da se djeca mlađa od sedam godina ne zbrinjavaju u dječjim domovima, a i dalje rade na promicanju udomiteljstva. Od otvorenja prve mljekare 1952. do otvorenja vrtića, uređenja parkova, otvorenja prve banke mlijeka koja će itekako pomoći najranjivijoj novorođenčadi, a uskoro ćemo predstaviti temu vezanu uz rani razvoj djece. Potkraj siječnja s Unicefom putujem u Afriku pa ćemo vas izvijestiti o školama koje su sagrađene zahvaljujući prikupljenim sredstvima u akciji ‘Djeca Hrvatske za škole u Africi.’ Sjajan tim samozatajnih ljudi i dalje vrijedno radi u Unicefu, a meni je čast što mogu svjetla reflektora okrenuti prema njima i pokazati sve sjajne stvari koje su uspjeli napraviti, kao i one za koje se zalažu kako bismo im mogli biti podrška.
Story: Ne krijete koliko ljeti uživate u obiteljskoj kući na Pelješcu. Što vas ondje iznova očara? Kako vam izgleda ljetni dan? Obožavamo tu pelješku neukroćenu ljepotu, njegovu udaljenost od ikakve gradske vreve, odupiranje mondenim svjetonazorima i mir u kojem se čovjek uistinu može odmoriti bez opterećenja. Story: Ljetos ste na Instagramu objavili fotografiju u kupaćem kostimu. Možete li nam otkriti tajnu odlične linije? Moram vam reći da me pomalo ljuti kada me ljudi koji me ne poznaju sumnjičavo gledaju nakon što kažem da volim jesti. Imam vitku liniju koju mogu zahvaliti roditeljima, odnosno genetici i dragom Bogu. Jedem sve u količinama koje mi odgovaraju, što ponekad izazove čudenje zbog obilatosti. Pazeći na našu dječicu, doručak, ručak i večera obično su u slično vrijeme. Nastojimo da na jelovniku često budu juha, povrće, kao i meso koje moje klinci obožavaju. Kad je o meni riječ, istina je da mnogo toga ima u genetici, ali poslije četrdesete teretana je nužna ne samo zbog izgleda nego ponajprije zbog zdravlja. Bolje se osjećam kad vježbam, u svakodnevnoj rutini primjećujem koliko sam otpornija. Za sve moje drage ženice koje me prate na Instagramu odlučila sam staviti vježbe koje mogu izvoditi i kod kuće, bez sprava i pomagala. Moja prijateljica Katarina Blažević po struci je trenerica i priznajem da zapravo vježbam zahvaljujući njoj. Zapravo mrzim vježbati, no kad imaš dobro društvo, nekako je lakše. Story: Kakvo vam je najdraže provesti slobodno vrijeme s jedanaestogodišnjim sinom Raulom i sedmogodišnjom kćeri Zoe? Ljeto je najdivnije razdoblje jer tada zavlada zatišje u našem poslu pa možemo stalno biti zajedno; voziti bicikl po Pelješcu, kupati se, odlaziti na izlete u okolna mjesta pa sve do Dubrovnika. Ponekad su to divni lijeni dani na plaži s knjigom u ruci. Nema pravila, glavno da je bez obveze i da se ništa ne mora. Story: Zoe je ove godine krenula u prvi raz­red. Kakva je učenica? Zoe je školu shvatila vrlo ozbiljno, prava je štreberica u pozitivnom smislu te riječi i jako voli svoje učiteljice. Obveze ne odgađa nego prvo sve obavi, a onda se ide igrati u park. Vidjet ćemo hoće li tako biti i u osmom razredu, nadam se da hoće. Story: Tko joj više pomaže u pisanju domaće zadaće - suprug Enes ili vi? Enes i ja izmjenjujemo se u ulogama dobrog i lošeg policajca koji podsjećaju na obveze i dužnosti. Kod Zoe nemamo s tim problema, ona je tipična horoskopska Djevica kod koje sve mora biti kao ‘urica’, no sina povremeno moramo podsjetiti na to da su ljetni praznici prošli, a da Božić još nije ni blizu. Story: Često ističite da suprug i vi obožavate glazbu, a manje je poznato da je Enes vaš kućni DJ. Glazba je sastavni početak našeg dana. Enes uvijek ujutro pusti nešto po svojem izboru, dobro dođe veselja glazba, osobito sad kad se klinci ustaju za školu. Zoe odmah prihvaća ritam i spremno zapleše, a Raul, ako ništa drugo, manje prigovara da mu se ne da. Story: U braku ste jedanaest godina. Kako biste saželi to vrijeme? Čini li vam se da ste se vjenčali tek prije neku godinu? Kad se pronađe, ljubav se treba graditi. Gradi se u teškim i lijepim danima kako bismo imali one najbolje u životu. Story: Što vas uvijek uspije oraspoložiti? Nemam neki začudan odgovor na to pitanje, zapravo je vrlo banalan. Ljudi koje volim uvijek mi poprave raspoloženje. Razgovarala: Antonija Nazor Fotografije: Dražen Kokorić