Vremena za odmor u posljednje vrijeme definitivno nema Luka Nižetić. Nakon što je nedavno objavio senzualni spot za singl ‘Voli me kao kiša’, svestrani pjevač naveliko priprema nove projekte, među kojima je i jedan kazališni - monodrama ‘Kako je Potjeh tražio istinu’ u režiji Senke Bulić. Dok je ljeto proveo poput pravog Dalmatinca uživajući u morskim radostima i mediteranskoj kuhinji, jesen je Splićaninu donijela predani rad, a rezultat će Lukini obožavatelji moći vidjeti na premijeri predstave 13. studenoga u zagrebačkoj Tvornici kulture. U intervjuu 34-godišnji umjetnik otkrio je koga bi volio vidjeti u prvim redovima na premijernoj izvedbi, sve o novome singlu, spotu i predstavi, kao i o malim privatnim ritualima prije izlaska pred publiku.
Story: Nedavno je izišao vas novi videospot za pjesmu ‘Voli me kao kiša’ koji je prepun strasti i vrlo senzualnih kadrova. Kako ste došli na ideju takvog spota?
Za ideju je zaslužna redateljica Sandra Mihaljević. Ovo je treći video koji Igor Ivanović, ona i ja radimo zajedno, a nekako nama i najdraži. Vidim da je i publika odlično prihvatila i prepoznala našu ideju, kako pjesmu tako i video koji vjerodostojno prati emociju pjesme i savršeno prikazuje strast i ljubav dvoje ljudi na stilski neobičan, romantičan, koreografski i mističan način. Pjesma ‘Voli me kao kiša’ odiše senzualnošću i seksepilom. Aranžman, melodija i glazba čine tu cjelovitost doživljaja skladbe, a spot je sve dodatno potencirao.
Story: To vam nije prva suradnja s Martinom Ivanković, koja glumi u spotu. Što posebno volite u zajedničkom radu?
Martina je moja kolegica iz kazališta Komedija, s kojom sam tijekom vremena postao i jako dobar prijatelj. Sviđa mi se njezin način razmišljanja o umjetnosti i hrabrost koju nosi u sebi. Vrlo je talentirana i posebna, volim osobe otvorenog uma, svoje, koje ne poznaju nikakve zapreke i spremne su na izazove. Ne preže ni od čega, voli ono čime se bavi i izgara za tim. To nam je zajednička crta, što nas je dodatno zbližilo. Ovo je naš treći video, nadam se ne i posljednji.
Story: Znamo da obožavate snimanje i fotografiju. Gdje se osjećate ugodnije - ispred ili iza kamere?
Postoje dvije strane moje umjetničke ekspresije - jedna je ekstrovertirana i željna pozornice, a druga je introvertna, samozatajna, željna mira i samoće. Usklađujem te dvije oprečne strane koje su zapravo dio moje osobnosti, što ponekad i nije lako. Često prevlada ona koja me više vuče prema pozornici, gdje svako iskustvo koje se na njoj iznova događa nema granica, tragajući za nečim novim, što i jest esencija bavljenja ovim poslom.
Story: Tekst nove pjesme prilično se razlikuje od onoga što ste dosad pokazali publici. Mislite li da se s godinama i iskustvom mijenja i vaše umjetničko stvaranje?
Za ovaj predivan tekst zaslužna je Ines Prajo. Cijenim njezin rad i samo je bilo pitanje trenutka kad ćemo ostvariti suradnju. Također, rad s novim autorom Branimirom Mihaljevićem donio mi je svježinu i nov rukopis. Ne znam kamo će nas to sve odvesti, ali jako sam uzbuđen. Iza nas su dva singla, svaki nosi svoju priču. Branimir me jako dobro pročitao i sa svakom skladbom donosi sve razine mojih emocija, a posljednjom ‘Voli me kao kiša’ najviše joj se približio. Lijep je osjećaj kad svakodnevno dobivaš poruke publike jer onda znaš da su se u njoj prepoznali i mnogi drugi.
Story: Koliko se možete poistovjetiti s pjesmom ‘Voli me kao kiša’?
Bez obzira na to što nisam autor glazbe i teksta, pri samom odabiru pjesme, dok je još u demo fazi, povodim se za osjećajem. Ako me dirne i pokrene leptiriće u trbuhu, onda je prihvaćam kao da je izišla iz mojih njedara. Tako se dogodilo i s ovom pjesmom, u kojoj se mogu poistovjetiti sa svakom njezinom rečenicom.
Story: Jeste li i vi nekad bili samo ljubavnik ili brat?
Nikad brat, a ni ljubavnik. Kada volim, onda volim - bez rezerve, pritajenosti, kalkulacija. Prihvaćam samo čistu ljubav, ogoljenu i nevinu kakva je uvijek prisutna na samome početku.
Story: Osim u glazbenom svijetu, uspješno se ostvarujete i na kazališnim daskama. Gledamo vas u ‘Mamma Miji!’, uskoro počinje igrati vaša monodrama ‘Kako je Potjeh tražio istinu’ u režiji Senke Bulić.
‘Mamma Mia!’ još igra na daskama kazališta Komedija, iza nas je njezina 150. izvedba. Jako sam sretan i ponosan na tu predstavu jer iza nje stoje veliki trud i rad, odličan ansambl, a već sad su gotovo svi termini rasprodani. Sa Senkom Bulić već mjesecima radim na predstavi ‘Kako je Potjeh tražio istinu’. Na početku mi se učinilo suludim ući u tako zahtjevan projekt, ali u Senku imam iznimno povjerenje i ako ona misli da to mogu, tko sam ja da mislim drukčije. Moram priznati da u radu sa Senkom uvijek upoznajem novog sebe, jer me dovodi do rubnih situacija i granica izdržljivosti. ‘Kako je Potjeh tražio istinu’ Ivane Brlić Mažuranić meni je jedna od najljepših domaćih bajki, a možda i šire. Netipična je, ruši predrasude i nosi snažnu poruku, postavlja pitanja o moralu i vjeri. Slobodno je se može preslikati i u današnje vrijeme. Uz Senku kao redateljicu, u njoj sudjeluju Tomislav Ćurković koji je zadužen za glazbu i scenu, a za predivne kostime zaslužan je Oliver Juralić. Dugo smo pripremali monodramu i dali si mnogo truda. Vjerujem da smo napravili zaista čarobnu predstavu, u što će se moći uvjeriti i publika nakon zagrebačke premijere.
Story: Kako teku posljednje pripreme?
Iscrpljeni smo, ali zadovoljni. Uvijek još ima prostora za korekcije, ali valjda tako mora biti. Zato je dobro što postoji datum premijere. Slijedi još ono najljepše i najizazovnije - izlazak pred publiku. Svi smo jako uzbuđeni i jedva čekamo da se upale svjetla pozornice.
Story: I sa Senkom ste već surađivali...
Radili smo na predstavi ‘Aladin i čarobna svjetiljka’. Odmah smo se prepoznali, karakterno i emotivno. Divio sam joj se kao glumici, a redateljski sam se prvi put susreo s njom 2010. godine. Bila je to predivna predstava, gdje sam imao čast naći se u društvu glumačkih bardova kao što su Ana Karić i Špiro Guberina. Osim što mi je igrala majku u predstavi, pokojna Ana Karić bila mi je tih mjeseci i u životu prava majka koja mi je pružila puno novih spoznaja i znanja, kako o glumi tako i o životu. U Senku imam bezgranično povjerenje, vrlo je autoritativna i zna što hoće. Ideju bez problema pretoči u stvarnost, za nju je sve izvedivo i nema prepreka. Predivno je iskustvo surađivati s njom. Dok ne promijenim tri majice na probi, nisam ništa napravio. Iz mene iscijedi zadnji atom snage. Mislim da to sve govori.
Story: Budući da je riječ o monodrami, poprilično zahtjevnoj formi, imate li tremu?
Imam veliku tremu, ali mislim da je ona pozitivna i gura me da budem još bolji. Ona je zapravo pokazatelj ozbiljnosti i odgovornosti koju nosiš prema svima koji su sudjelovali u realizaciji, a na kraju i prema publici.
Story: Kako se pripremate prije izlaska na pozornicu? Imate li neke rituale?
Moram biti neko vrijeme sam, barem pola sata. Zbrojiti se s mislima, fizički se zagrijati i ponoviti tekst u glavi. Nikako mi ne odgovaraju ni društvo ni razgovor. Drmnem jednu kratku prije izlaska na scenu da mi proključa krv i onda sam spreman.
Story: Koga biste voljeli vidjeti u publici na svojoj premijeri?
Majku, oca, prijatelje, kolege, strance...
Story: Kako se opuštate nakon proba, snimanja i koncerata?
Volim otići u prirodu sa svojim ljubimcem Chakom, družiti se s prijateljima, gledati filmove, otići u kazalište, volim putovati i fotografirati. Uvijek znam što ću sa sobom, ne gubim vrijeme ni kada ne radim.
Story: Nedavno ste s prijateljicom Natašom Janjić posjetili Italiju, bili ste u Engleskoj, nekoć i izvan kontinenta. Jesu li putovanja vaš ispušni ventil? Što sljedeće planirate posjetiti?
Obožavam putovati. Mislim da putovanja čovjeku čine samo dobro, šire mu vidike. Otići, upoznavati nova mjesta, susretati nove ljude, kulture, kušati neka nova jela, upoznati običaje poprilično je uzbudljiv čin. Svakome preporučujem da prijeđe granicu jer takva iskustva čine život smislenijim. Ljepše je gledati svijet s vrha planine nego s njezina podnožja, više vidiš, doznaš i spoznaš. Moje posljednje putovanje bilo je s Natašom u Toskanu. Nikad se bolje nismo proveli, mi smo, što bi se reklo, par za putovanja.
Razgovarala: Klara Modirć
Foto: Matej Pašalić
