Željka Barić: 'Empatija i strpljenje moj su glavni alat'

Story: Dom Duga - Zagreb obilježio je deset godina rada. Jeste li se na početku rada potajno nadali da godišnjice neće biti jer će se riješiti problem obiteljskog nasilja? Ne, znala sam da će trajati jer je to društveni problem koji ima duboke korijene. Riječ je o dugoročnom procesu koji je nemoguće riješiti za nekoliko godina. Za 20 i više godina može se očekivati određeni pomak u smanjenju broja slučajeva i boljoj prevenciji, ali bojim se da je obiteljsko nasilje nemoguće iskorijeniti. Story: Je li danas situacija bolja nego prije 25 godina? Bolja je u organizacijskom smislu jer je 2003. donesen Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji i tada se počela primjenjivati zakonska regulativa te primjerenije pratiti taj problem. Zakon je temelj za postupanje pa su počele edukacije u policiji, pravosuđu i centrima za socijalnu skrb, oformljeni su timovi svih dionika u postupanju u slučajevima nasilja u obitelji. S vremenom su se edukacije, nažalost, prorijedile, a pri nadležnom Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku trebao bi postojati odjel koji se brine isključivo o edukaciji svih sektora koji postupaju u slučaju nasilja. To je potrebno kako bi svi subjekti - policija, sudstvo, centri za socijalnu skrb i zdravstvo - znali što se od koga očekuje, ali i koje su zablude i istine o nasilju. Story: Koji su neki od mitova? Da je žena uvijek kriva; da ponašanjem izaziva nasilnika te da bi trebala šutjeti i znati kad nešto smije reći, a kad ne; da ni sa ženom nije nešto u redu ako godinama živi s nasilnikom... To su površni i pogrešni pristupi jer živjeti u nasilju znači živjeti u zatvoru bez rešetaka. Najčešće se je riječ o dugogodišnjem odnosu i žene nam se često prvi put jave nakon što su 10 godina provele u takvom odnosu. Uvijek su se nadale da će biti bolje jer su emotivno vezane, ta osoba nije uvijek loša prema njima, ima lijepih trenutaka, rađaju se djeca, isprepliće se imovina... Velike su komplikacije i netko bi rekao: “Ja bih odmah otišla”, ali ne treba govoriti u ime onih o kojima ne znate kakvi su im uvjeti života. Izići iz nasilja nije nemoguće, teško je, ali to treba biti prioritet jer život u nasilju jest život bez slobode i loša poruka djeci. Story: Zato je prevencija važna?  Apsolutno je važna, i to primarna koja počinje od poruka u vrtiću i osnovnoj školi. U srednjoj je školi kasno jer djeca dotad već izgrađuju stavove o svemu. Tu su važni i mediji koji putem reklamnih poruka koje šalju o muško-ženskim odnosima mogu razviti stereotipe među mladim osobama, što je poslije teško promijeniti. Nismo ni svjesni brojnosti takvih poruka, ima ih i u udžbenicima, od toga kako treba izgledati obitelj do opisa uloge mame, odnosno tate. Tradicionalni odgoj nije loš, ali loše je ako se nameće da netko dominira i o svemu odlučuje, a partner ne može ništa reći. žrtve ne moraju biti samo žene i u 25 posto slučajeva žrtve su muškarci. Story: Kad ste upisivali Studij socijalnog rada na Pravnom fakultetu, jeste li znali da je ovo područje kojim se želite baviti? Ne, nisam ga percipirala kao zasebno područje. Fakultet sam upisala 1985. i tada nije postojalo nasilje u obitelji kao zasebna problematika, a zakonska regulativa smatrala ga je remećenjem javnog reda i mira. Nije se sustavno prilazilo problemu, nismo imali ni kolegij koji bi se toga doticao. Dom Duga - Zagreb savjetovalište je osnovao 2005., a smještaj osigurao 2007. godine. Prije toga radila sam u izvršnoj gradskoj vlasti, tijekom rata mnogo smo radili s izbjeglicama, poslije u projektima uvođenja socijalne kartice, u projektu ‘Zagreb - zdravi grad’... To je bio krasan posao koji me doveo do udruga koje su početkom ‘90-ih počele pomagati ženama žrtvama - prvo rata pa seksualnog i nasilja u obitelji. Zagreb je financirao udruge i bila sam osoba koja je u ime Grada odlazila na teren, provjeravala njihov rad, razgovarala s članovima i uočila da je potrebno mnogo više kapaciteta. Pred-ložila sam nadređenima osnivanje ustanova kao što je danas Duga. Uz veliko razumijevanje gradonačelnika i pročelnika nadležnoga gradskog ureda, te veliku financijsku i logističku podršku Grada Zagreba, rodila se ova ustanova. Story: Koliko su u vašem poslu važne edukacije i nadogradnje?  Jako su važne. Kada ste u pomažućim djelatnostima, neprekidno se morate dodatno educirati u smjeru u kojem radite. Magistrirala sam socijalnu psihijatriju i psihopatologiju pri Medicinskom fakultetu i završila dodatne edukacije poput ‘Obiteljske medijacije’ i ‘Psihosocijalnog tretmana počinitelja nasilja’ jer sam prepoznala da bi mi dobro došlo shvatiti što točno provodimo i u kojem smjeru treba dalje razvijati djelatnost. Tijekom godine stalno se održavaju dodatne edukacije poput tehnika savjetodavnog rada, medijacije, pristupa traumatiziranoj djeci... Sve naše zaposlenice kontinuirano idu na edukacije i prate trendove u pristupima kako bi što bolje pomogle korisnicima. Story: Je li vam posao pomogao u odgoju vaše djece, odnosno kako bi izgradili dobre i pozitivne stavove? Jest, u tinejdžerskom dobu uzrečica je bila: “Zašto mi je mama socijalna radnica?”. Tada sam se trudila bdjeti nad njima zbog svih mogućih devijacija, od droge do lošeg društva, pa su znali reći da sam naporna. Nisam im nametala svoj posao, ali na osnovi primjera pokazivala sam im kako se treba ponašati. I razvela sam se, ali nije bilo toliko problematično da bi oni zaključili kako je sve ružno. Nikome nije ugodno kada se razvodi, djeca su zbunjena i šokirana, ali kada bi se ljudi kvalitetno razveli, djeca bi to dobro podnijela jer im je najvažnije znati da imaju oba roditelja za cijeli život. Tu je bio moj doprinos mame - socijalne radnice, trudila sam se da znaju da smo i dalje ‘mi’. Danas imaju stvarno dobar odnos s ocem, a nas dvoje funkcioniramo u svemu što je vezano uz sina i kćer. Ako se čovjek time može pohvaliti, mogu reći da je sve dobro prošlo i djeca nisu gledala roditelje koji se vrijeđaju ili psihički i fizički zlostavljaju. Story: Kako se odmarate, što radite da se od svega malo odmaknete? Volim planinariti, vježbam jogu i pilates i to me opušta. Volim se u rekreativnom smislu fizički opteretiti. Uživam u penjanju na Sljeme jer nakon toga imam osjećaj da sam se potpuno pročistila i da mogu dalje. Story: Zacijelo frustrira kada se žene vrate nasilnicima nakon što ste im mjesecima pomagali i s njima živjeli u sigurnoj kući. Jeste li nakon takvih situacija i svega ružnog što ste vidjeli ikada poželjeli baviti se nečim ljepšim?  Radim već 26 godina i u posljednje dvije godine počele su me malo obuzimati takve misli. Možda je to trenutačno zasićenje. Pogledam oko sebe i vidim koliko sam toga dala, ali i primila i nakon toga ne želim odustati. Možda mogu ne raditi baš sa žrtvama nasilja nego nekom drugom ranjivom skupinom, ali vjerujem da ću do mirovine ostati u pomažućem sektoru. Kada vidite da ste barem malo pomogli, sretni ste. U ovih 10 godina mogu izdvojiti desetak slučajeva u kojima smo temeljito pomogli i život žena se  potpuno promijenio. Imam mapu u kojoj su podaci o tim lijepim slučajevima pa kada mi je teško, pogledam je i vidim da sve ima smisla jer ću je napuniti s još barem toliko slučajeva. Mladim kolegicama često je teško zbog odgode uvida u pozitivne promjene među žrtvama. No ništa što je trajalo godinama ne može se riješiti za nekoliko tjedana. Uvijek im govorim da su strpljenje i empatija, uz strukturiranu stručnu pomoć, naš glavni alat za pružanje pomoći žrtvama koje tek trebaju naći svoj put za život bez nasilja. Razgovarala: Maja Šitum Foto: Josip Regović, Dražen Kokorić