Sanja Vejnović: 'Znam kako je bolno imati člana obitelji s demencijom'

Karijeru je počela sa 14 godina u jugoslavenskim filmovima, ubrzo su je otkrili turski redatelji i pozvali da zaigra u njihovim televizijskim spektaklima i naglo je postala međunarodna zvijezda. Njezina bogata karijera traje dulje od četiri desetljeća i danas je jedno od omiljenih lica iz domaćih obiteljskih serija. Iako je ljetos proslavila 56. rođendan, Sanji Vejnović malo bi tko dao te godine. O tajni mladolikog izgleda, proučavanju književnosti od malih nogu, posjetu zatvora te odnosu s djecom i bivšim suprugom zagrebačka glumica otvoreno govori u intervjuu za Story. Story: Iako je mnogo uloga iza vas, izjavili ste da vam je uloga Jasne, majke glavne junakinje u seriji ‘Čista ljubav’, jedna od najizazovnijih, zašto? Izazov je svaka uloga koja je drukčija od svih prethodnih. Glumim ženu koja pati od demencije, gubi kontakt sa stvarnošću i ima povremene trenutke lucidnosti. To je određena vrsta psihološkog stanja koje mi je teško. Imala sam u obitelji takvo iskustvo s majkom koja je nakon moždanog udara imala trenutke kada bi se pogubila. Nije mogla prepoznati nikoga, čak ni članove obitelji. Cijelu sam tu situaciju teško proživljavala. Znam kako takve osobe izgledaju, kakvu kalvariju proživljavaju i baš zato mi je ta uloga poseban izazov. Story: Što bi za vas bila čista ljubav?  Za mene bi to bila prije svega iskrena, pozitivna i čvrsta ljubav. Story: Trenutačno su telenovele, posebice turske, jedan od najgledanijih televizijskih formata na domaćim kanalima. Pratite li koju?  Trenutačno ne, ali pratila sam ‘Sulejmana Veličanstvenog’ koji je imao zanimljiv zaplet, scenografiju i izvrsne glumce. Tu i tamo znala sam pogledati i seriju ‘Tuđi život’. Turska je zemlja s velikim brojem stanovnika, a samim time i bogatom filmskom te televizijskom produkcijom. Story: I vi ste svojedobno glumili u turskim dramskim serijama, imale ste glavnu ulogu u dvama povijesnim spektaklima. Kakva vas sjećanja vežu uz to razdoblje? Serije koje sam snimila bile su produkcijski vrlo raskošne, kvalitetne i obje su bile dramske i povijesne serije s nekoliko nastavaka. Bilo je to prekrasno i zabavno razdoblje. U Turskoj sam provela nekoliko mjeseci na više lokacija i imala sam priliku vidjeti svu raskoš Osmanskog Carstva. Istanbul je multikulturalna i specifična sredina, drukčija od bilo kojeg drugog europskoga grada, što mi je uvijek bilo jako zanimljivo. Story: Jeste li nakon toga još koji put posjetili Tursku? Jesam, prije dvije godine. Mnogo se toga promijenilo od vremena kada sam ondje snimala. Tada je vladao policijski sat, odnosno administracijske mjere, redarstvenici su stajali na cesti s automatskom puškom u rukama, no nisam imala dojam da se život zbog toga ne odvija. Story: Vratimo se još malo u prošlost, kakvo ste djetinjstvo imali?  Uglavnom lijepo. Moje djetinjstvo vezano je uz Novi Zagreb, odnosno Savski gaj, gdje je bilo puno zelenila, parkova. Imali smo baru pokraj škole i lovili žabe, a uokolo su bili voćnjaci pa smo se penjali po drveću i krali voće. Djetinjstvo mi je vezano uz aktivnosti: plesala sam balet, vježbala gimnastiku, igrala košarku, odbojku, tenis. Stalno sam bila u akciji i sportu. Otac je bio ribič pa smo znali ići pecati. Nekad su se djeca puno više igrala vani. Voljela sam igru graničara i slične timske igre. Nismo bili pred televizorom jer crtići su se prikazivali samo prije večernjih vijesti i ponekad nedjeljom. Nismo bili vezani uz gadgete i imali smo bujnu maštu. Priroda nam je bila važna. Story: Mislite li da je današnjim generacijama djetinjstvo drukčije?  Da, nažalost. Čini mi se da se mladi puno manje kreću, a profesori u školama kažu da izbjegavaju tjelesni odgoj jer nemaju volje za vježbanjem. Iznimka su oni orijentirani na sport, ali općenito se djeca manje igraju u prirodi. Story: Jednom ste prilikom posjetili i zatvor gdje vas je odveo pokojni otac, inače sudac. Kakav je to dojam ostavilo na vas?  Da, to je bilo prije puberteta. Otac je znao vikendom biti dežuan u zatvoru. Jednom me pozvao da pođem s njim i vidim kako izgleda život iza rešetaka kako mi nikad ne bi palo na pamet završiti ondje. Pokazao mi je samicu, grupne spavaonice i to me se doista duboko dojmilo. Uz njega sam naučila razlikovati dobro od zla i razvila osjećaj za pravdu i nepravdu. Story: Nakon toga razmišljali ste o studiju prava. Zašto ste odustali?  Da, išla sam s tatom na suđenja prije upisa fakulteta jer sam bila u dilemi što studirati. Bilo mi je zanimljivo, no odustala sam jer sam već tada kontinuirano snimala. Stalno sam očekivala da će doći kraj glumačkoj karijeri, ali sam svako malo dobivala nove angažmane. Story: Osim o onoj pravnice, jeste li maštali o još nekoj karijeri?  željela sam biti koreografkinja. Plesala sam balet u Zagrebačkom plesnom ansamblu, no u isto sam vrijeme glumila i bila na snimanjima koja su trajala od jutra do mraka pa nisam više ništa drugo mogla raditi.

Story: Na kraju je prevladala ljubav prema književnosti i literaturi? Da, odmalena me to područje intrigiralo. U stubištu zgrade imali smo gradsku knjižnicu pa sam od najranijih godina počela čitati. Spustila bih se samo dva kata niže i uživala u izboru knjiga i čitanju. Neselektivno sam čitala, čak i naslove koji nisu bili za moju dob. To je bila i neka vrsta dječjeg pravljenja važnim - kad sam pročitala sve što djeca čitaju, prešla sam i na literaturu koju čitaju veliki. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu otkrila sam prave vrijednosti knjiga. Moj odabir studija, tada jugoslavistika, bio je linija manjeg otpora. Story: Zašto linija manjeg otpora?  To sam ljeto snimala dva filma i nisam imala mnogo vremena, a znala sam da se za prijemni za jugoslavistiku ne trebam puno spremati jer sam pročitala mnogo knjiga. žurila sam se na more i nisam se htjela gnjaviti učenjem, a na Akademiju dramske umjetnosti nisam mogla jer sam u to vrijeme dobila angažman u filmu ‘Banović Strahinja’. To mi je bila jako važna uloga. Story: Je li uloga Anđe u tom filmu bila prekretnica u vašoj karijeri?  Moglo bi se reći da zaista jest. Drago mi je što nisam odbila tu ulogu jer je to bio veliki film u kojem su glumili Dragan Nikolić i Franco Nero. Morala sam odlučiti - ili Akademija ili taj film. Poslije tog filma počela sam dobivati ponude i shvatila da se želim posvetiti glumi. Tako je i bilo do rođenja moga sina Andreja od kojeg se nisam htjela odvajati prve dvije godine. Story: Sjećate li se možda na što ste potrošili prvi glumački honorar?  Prvi sam zaradila kao klinka, više se ne sjećam. To je bio moj džeparac koji sam trošila na uobičajene stvari. No, voljela sam izdvajati novac na putovanja. Sjećam se prvih putovanja, kao što su posjet Veneciji, Parizu, Rimu i ostalim glavnim gradovima Europe. Story: Volite li i danas putovati? Da, to mi je jako važno. Putujem najmanje jednom godišnje na neko novo, neistraženo odredište. Nedavno sam trebala ići u Barcelonu, baš kada se dogodio teroristički napad pa sam putovanje ipak odgodila za proljeće. Španjolska mi je visoko na listi želja i jedva je čekam posjetiti. Story: Kako provodite slobodno vrijeme osim što putujete?  Čitam, to mi je hrana. žao mi je što danas mladi ne čitaju, nisu svjesni što gube. Čitanje ne samo da otvara vidike nego i razvija maštu te obogaćuje rječnik. Usto, gledam serije i filmove. S kćeri Martom u posljednje vrijeme volim gledati filmske klasike poput ‘Doručka kod Tiffanyja’. Story: Što najradije radite s prijateljicama?  S istim prijateljicama, koje imam već 40 godina, obavezna je subotnja kava. Ne zabavljamo se intenzivno kao u mladosti, ali ako postoji prilika za ples, plešemo do zore. Kolege se znaju čuditi koliko energije imam jer bih na završim tulumima glumačkih projekata na kojima sam radila plesala satima, dok bi oni mlađi posustali mnogo prije mene. Story: Jeste li ljubav prema čitanju prenijeli i na sina Andreja i kćer Martu? Ne bih rekla. Sin je generacija koja je čitala, no Martina generacija čita literaturu u kraćem izdanju. Čim vide knjigu, odmah proučavaju koliko je debela i zapravo po tome selektiraju što će čitati. Ovo je doba internetske generacije. Story: Vaš sin Andrej živi u Londonu, nedostaje li vam? Naravno, ali ne odlazim mu često u posjet, kao što ni on ne dolazi ovamo. Vidimo se nekoliko puta godišnje. U početku mi je bilo jako teško kad je odlučio da će London biti njegovo stalno prebivalište, ali zahvaljujući tehnologiji i Skypeu, sve je lakše. Roditelji su me već u ranoj dobi učili da je samostalnost važna pa sam na taj način odgajala i djecu. Danas je drukčije i djeca su dulje ovisna o roditeljima, a sve je to posljedica života u Hrvatskoj. Teško se dobiva posao, a kad se i dobije, plaće su premale da bi se djeca mogla lako osamostaliti. Story: Vaša kći Marta ima 19 godina, kako ste preživjeli njezin pubertet?  Jedva! Kako u narodu kažu - ne možeš uvijek proći lišo. Ako s jednim djetetom nije bilo turbulencija, onda se sve nekako nadoknadi s drugim. Ona je znatiželjnije dijete, voli često mijenjati boju kose, isprobavati nove stvari, za razliku od Andreja koji je rano postao samostalan. Story: Jeste li stroga majka?  Ne znam. Mislim da nisam, iako mi ponekad kažu da sam histerična i da preburno reagiram na neke stvari, dok sam u drugim stvarima, kako bi oni rekli, jako cool. Tolerantna sam u svemu, ali reda mora biti. Story: Često vas proglašavaju najljepšom glumicom. Koja je tajna vaše ljepote i linije?  Mislim da je u pitanju stil života od mladih dana. Od djetinjstva sam fizički vrlo aktivna, moram biti u pokretu pa danas idem na satove joge i uvijek nešto radim po kući. Volim gimnasticirati i plesati. Prije godinu dana išla sam na boks, ali izdržala sam nekoliko mjeseci jer su to fizički vrlo zahtjevni treninzi i mislim da to više nije za mene. Story: Izbjegavate li neke namirnice ili jedete sve što poželite? Dugo sam imala brz metabolizam, ali to se s godinama promijeni. Trenutačno sam prvi put na reduciranoj prehrani pa pazim što i kada jedem. Volim slatko, ali pokušavam se disciplinirati i kuhati što zdravije. Story: Volite li kuhati?  Da. Kuhanje me uistinu opušta i to radim sa zadovoljstvom. Osim što volim eksperimentirati i iskušavati nove recepte, rado pripremam i već isprobana jela. Story: Ljepotom ste oduševili i glumicu Penélope Cruz s kojom ste glumili u filmu ‘Venuto al mondo’. Kako ste se osjećali kad vas je čak i ona pitala u čemu je tajna vašeg izgleda? Bilo mi je istodobno i smiješno i slatko. Kad vas žena kojoj su dostupni svi kozmetički tretmani pita u čemu je vaša tajna, onda je to svakako kompliment. Tada sam išla i još idem u Polikliniku Maletić gdje raznim neinvazivnim metodama podižu tonus moje kože. Kada je koža zategnuta, sjajna i zdrava, i vi izgledate tako. Uvijek bih izabrala takve metode. Ne peglam bore botoksom jer to mijenja fizionomiju lica, što mi se ne sviđa. Story: Smatrate li da žene danas pretjeruju s estetskim tretmanima? Moglo bi se reći da su sve iste, uniformirane. Kad usporedimo stari i novi Hollywood, razlika je očita. Tada je bilo različitih ljepotica, a danas su gotovo sve iste. Isti oblik nosa, usnice, frizura, razlikuju se samo po boji kose i očiju. žao mi je zbog toga jer žene u nastojanju da budu drukčije i posebne, postaju iste. Story: U javnosti vas doživljavaju kao odvažnu, snažnu, samouvjerenu ženu? Razlikuje li se ta predodžba od Sanje u privatnom životu? Samosvjestan i samouvjeren postaje se s godinama. Iako smatram da svi imamo životna razdoblja kada nismo sigurni u sebe. Primjerice, ponekad nisam sigurna u svoj rad i tek kada vidim rezultat, postanem svjesna dobro odrađenih stvari, ali i onih koje bi trebalo ispraviti. S godinama sam također naučila reći ‘ne’, smatram to važnim. Story: Je li to ujedno i jedna od najpozitivnijih strana zrelosti? Apsolutno, sve si prošao i lakše ti je nositi se s težim odlukama. Još učim slušati intuiciju. Često me ona usmjerila na ispravne odluke, a kadgod sam je zanemarila, zažalila sam. Story: Što vas može naljutiti ili izbaciti iz takta? Kakvi ljudi?  Svašta i zapravo ništa. Razljute mi i ražaloste zli ljudi i njihovi postupci, a danas ima puno takvih primjera i na društvenim mrežama, gdje je sve puno hejtera. No moram priznati da sam se teško odvajala od ljudi koji su mi učinili nešto loše i bila sam svjesna da nisu za mene. Story: Znači li to da im dajete drugu priliku? Itekako. Dajem drugu, treću, pa i petu priliku. Story: Požalite li kad zbog takve odluke?  Ponekad da, ali nitko nije savršen i svi griješimo. Ponekad treba dati više prilika. Pokušavam se odmaknuti od ljudi u čijem mi društvu energetski nije ugodno. Story: Sve češće smo svjedoci raspada brakova. Što mislite, zašto je to tako?  Ako se vratimo godinama unatrag, uočit ćemo da se ljudi prije nisu razvodili iz ekonomskih razloga. Muškarac je radio, žena je bila kod kuće. Danas su žene samostalne, imaju plaću i skrbe se same o sebi pa se mnogo lakše odlučuju razvesti. Uostalom, živimo u konzumerističkom društvu, gdje se grabi sve što se može, mnogo je  toga dostupnije nego prije, među ostalim lakše se sklapaju kontakti putem društvenih mreža. Story: Bili ste u braku 30 godina s direktorom fotografije Goranom Mećavom. U kakvim ste danas odnosima?  Jako dobrim. Story: Hoćete li se nakon snimanja ‘Čiste ljubavi’ odmoriti? Upravo sam počela surađivati s kolegicom i prijateljicom Suzanom Nikolić u pripremama programa za njezin novootvoreni Studio-Chekhov. To je prekrasan prostor u centru Zagreba s odličnim uvjetima za umjetničko-istraživački rad koji će u različitim grupama i sadržajima okupljati sve dobne skupine, profesionalce i poluprofesionalce. Riječ je o brojnim praktičnim radionicama s bogatim temama, od rada na glasu, tijelu, govoru do pripreme tijela za svakodnevne napore u društvenim kontaktima i poslovnim okruženjima. Za srednjoškolce stvaramo program koji će im pomoći u razvoju kooperativnosti i kompetencije, razvijanju samopouzdanja, samopoštovanja te mašte i bogaćenju vokabulara. Razgovarala: Nikolina Guja Fotografije: Josip Regović