Jedan od prvih brojeva hrvatskog izdanja mjesečnika Cosmopolitan objavio je članak o mladim nadama hrvatskog glumišta. Na popisu je bila i tada još nepoznata glumica iz Zadra Linda Begonja koja je tek počinjala graditi karijeru. Otad je prošlo dvadesetak godina, a nekadašnja nada prometnula se u pravu kazališnu i televizijsku zvijezdu. Donedavno se na HRT-u emitirala serija ‘Anka’ u kojoj Linda ima jednu od zanimljivijih uloga, a već 19. siječnja čeka je i velik projekt na kazališnim daskama, i to njezina matičnog Satiričkog kazališta Kerempuh, gdje će premijerno zaigrati u predstavi ‘Šest likova traži autora’ prema drami talijanskog pisca Luigija Pirandella i u režiji Olivera Frljića. Oliver je ujedno i njezin dugogodišnji životni partner s kojim je ostvarila i zanimljivu suradnju u Njemačkoj. Osim detalja o projektima na kojima radi ili je radila, zanimalo nas je i kako funkcionira njihova zajednica, osobito otkako su zbog njegova angažmana u Rijeci dobivali razne prijetnje. Osjeća li se nakon svega sigurno u Hrvatskoj - samo je jedno od pitanja koja smo joj postavili, a na koje nam je dala zanimljiv odgovor... Story: Donedavno smo na HRT-u gledali novu seriju ‘Anka’. O kakvom je projektu riječ? ‘Anka’ je cjelovečernji film za djecu i mlade, u produkciji DA filma redatelja Dejana Aćimovića i scenaristice Tatjane Aćimović koji je u koprodukciji s HRT-om pretvoren u seriju od tri epizode. Film je nastao prema motivima romana Mate Lovraka ‘Anka Brazilijanka’ i žanrovska mu je odrednica dječja bajka. Radnja je smještena u srednjoj Europi početkom prošloga stoljeća. Story: Kako biste opisali svoju ulogu? Igram dvije uloge u filmu, a tome sam se posebno veselila. Tumačim Milostivu, otmjenu bogatu rođakinju koja djevojčicu Anku posvaja iz sirotišta. Nedugo nakon Ankina dolaska u kuću Milostiva pokazuje svoje dijabolično lice, zlostavlja djevojčicu koja razočarana bježi. Put je dovodi do ciglane okružene šumom te neobično lijepom prirodom. U dubini šume s ovozemaljskim životom isprepliću se začudni, bajkoviti život i svijet mitoloških bića koja vide samo djeca bujne mašte poput male Anke. Druga uloga koju igram je Sena, kraljica zmija, biće koje živi duboko pod zemljom s vojskom podanica. Ona također želi da je Anka na neki način sluškinja jer bi se u tom slučaju ostvarilo staro proročanstvo da će Sena vladati svijetom. Milostiva i Sena zapravo su alter ego uloge, ali obje su zahtijevale golemu vizualnu preobrazbu. Naime, rad na masci za Seninu ulogu trajao je četiri i pol sata, pa možete zamisliti... Story: Snimili ste i istoimeni film koji je publika već imala priliku vidjeti. Kakve su bile reakcije? Reakcije djece i mladih, kojima je film i namijenjen, bile su svugdje zaista predivne. Odradila sam dio mini turneje po hrvatskim kinima, tako da sam imala priliku čuti dojmove iz prve ruke i sudjelovati u razgovorima. Film je namijenjen djeci od devet godina i naviše, kojoj osim maštovite i vizualno zanimljive priče, pruža i pregršt poticaja za razmišljanje i razgovor. Uz to, film otvara teme alkoholizma, suosjećanja, spremnosti da se pomogne onima koji su u nevolji, kao i pitanje osjećaja pripadnosti. Također ima nekoliko prizora s elementima nasilja koji otvaraju problematiku fizičkog zlostavljanja djece i dječjih prava u tom kontekstu. Uistinu mi je drago da hrvatski film za djecu i mlade napreduje i doživljava uzlet, primjerice posljednji dio serijala o Koku, ‘Uzbuna na Zelenom vrhu’, koji je radila Čejen Černić.  ‘Anka’ je žanrovski drukčiji film jer je riječ o bajci. Gladna sam bajki, a vjerujem i djeca. Obožavam Guillerma del Tora, posebno njegov ‘Panov labirint’ koji je remek-djelo tog žanra, ali ujedno i film za odrasle. ‘Anka’ je, osim što je bajka, i film epohe. Snimati takav film u današnjim hrvatskim produkcijskim uvjetima istodobno je i pothvat i hrabrost. Story: Kada se i kako rodila ideja da ‘Anka’ jednog dana postane i serija? Serija je zapravo ekstenzija filma. U većini slučajeva HRT je koproducent hrvatskih filmova te u suradnji s privatnim produkcijskim kućama nastaje ideja da se filmovi prilagode i prikažu kao serija. Kad se film pretvori u seriju, postaje dostupniji većem broju gledatelja.

Story: Jeste li dodatno snimali scene za seriju? Ili ste prvotnu verziju malo kratili za film? Uvijek postoje kadrovi i scene koji ne uđu u film zbog tajminga ili ritma, tako da se za potrebe mini serija vjerojatno uzimaju dijelovi ili neke scene koje nisu ušle u završnu verziju filma. U većini slučajeva, kada je koproducent nacionalna televizija, podrazumijeva se da će se film adaptirati u televizijsku seriju. Story: Serija obiluje zanimljivim glumačkim imenima. Jeste li se posebno radovali suradnji s nekima od njih? Iznimno sam se radovala svima, posebno Cviti Viljac, talentiranoj kćeri moje drage kolegice Ecije Ojdanić, koja je izabrana za ulogu Anke i s kojom imam i najviše scena u filmu. Ona je besprijekorno odgojena djevojčica koja je snimala i po 12 sati, i to s velikom koncentracijom i pažnjom na kojoj bi joj pozavidjeli i odrasli glumci. Uz to, veselila sam se i sceni s Radom Šerbedžijom, Anom Begić Tahiri te posebno kolegici i prijateljici Anđeli Ramljak. Ona je protagonist, a ja antagonist u filmu, ali nažalost nismo imale mnogo zajedničkih scena. Inače, atmosfera je na setu bila vrlo lijepa. Dejanov psić Violeta katkad je bio i deset sati na setu, a da pritom ni glasić nije pustio. Mnogo se radilo. Snimali smo ljeti, što je bilo vrlo iscrpljujuće jer smo imali kostime iz epohe, a poglavito zbog vizualnih efekata i scena pod maskom. Story: Na malim ekranima ponovno se prikazuje serija ‘Ne daj se, Nina’ koju smo prvi put gledali prije deset godina. Kada je danas ponovno gledate, što vam prolazi glavom? Eh, da sam deset godina mlađa, di bi mi bija kraj - kako se kaže kod nas u Dalmaciji. Story: Što se sve važno promijenilo u vašem životu u tih deset godina? Da citiram jednu od dragih pjesama benda Yammat: “I evo što mi je donijelo vrijeme, još jedan trag ovdje na dlan. Otvoren prozor tu kraj mene, nosi nove mirise... Za nama nema tragova, kao da cijelim putem smo iznad zemlje. U ovom svijetu magova-vragova. Još jedan svijet tu za tebe i mene.”
Story: Od 1997. u angažmanu ste Satiričkog kazališta Kerempuh. Kako biste opisali dvadeset godina života na kazališnim daskama, možete li uopće vjerovati da je toliko prošlo? Kod mene vrijedi ona - nema izdaje, nema predaje. Tijekom svih tih godina trudila sam se raditi otvorena srca i osjećati radost igre, i ne samo odrađivati, neovisno o kojem je autorskom imenu bila riječ. Uvijek tražim radost igre. Krize u umjetničkom identitetu uvijek postoje, kao i razdoblja stagnacije u institucionalnom teatru. No u svim tim krizama naučila sam da je moja vizija teatra zapravo utopija. Postoje, naravno, projekti koji pune baterije i dušu više od nekih drugih. Story: Na koje ste predstave i uloge najponosniji? Na one na kojima sam nešto naučila o sebi, o kolegama, o svijetu. Na one na kojima se ljudi dugo smiju, pa se naglo prestanu smijati jer ih nešto neočekivano pogodi u trbuh. Volim tragikomedije. I onu Beaumarchaisovu: “Nastojim se svemu smijati, i to od straha da ne bih morao plakati.” Story: S partnerom Oliverom Frljićem zbližili ste se kad ste radili zajedno na predstavi ‘Gospođa ministarka’. Imate li u planu neke nove zajedničke projekte? Naša zajednička odluka bila je da ne surađujemo u vrijeme njegove intendature u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, da ne bi ispalo da je riječ o nepotizmu. Suradnju smo nastavili u svibnju 2017. u autorskom projektu ‘Second Exile’ u koprodukciji festivala Schillertage i Nacionalnog teatra Mannheim. Taj mi je projekt na intimnom i umjetničkom planu iznimno važan. Igram na njemačkom i engleskom jeziku, što mi je kao glumici vrlo intrigantno. Kroz prizmu vlastitih intimnih iskustava radim presjek posljednjih triju godina svog života u Hrvatskoj, a putem autobiografskih glumačkih ispovijesti predstava govori o različitim vrstama egzila, ideološkoj i političkoj krizi EU, nacionalizmu, ksenofobiji te položaju istočnoeuropskog čovjeka prisiljenog na egzil. Na repertoaru Nacionalnog teatra Mannheim predstava igra cijelu ovu sezonu i upravo smo se vratili s uspješnoga gostovanja na festivalu Desire u Subotici. Iznimno se veselim što vam mogu najaviti i naš sljedeći zajednički projekt, Pirandellovih ‘Šest likova traži autora’ u mom matičnom kazalištu. Već smo duboko u probama. Premijera je 19. siječnja. Dođite! Iznimno se veselim novom čitanju tog divnog klasika, cijelom ansamblu, a posebice nekim mladim glumačkim licima koja tek stasaju. Story: Otkako je otišao s mjesta intendanta riječkog HNK, Oliver radi u Sloveniji, Austriji, Njemačkoj... Kako izgleda vaša veza na daljinu? Koliko se često vidite? Uvijek pronađemo slobodnog vremena, tako da, kad god mogu, otputujem Oliveru. To nam nikad nije bio problem. Story: Utječe li udaljenost na kvalitetu veze? Je li  dobro ponekad se razdvojiti ili je, pak, istinita ona - daleko od očiju, daleko od srca? Važno je povjerenje, biti onakav kakav jesi. Povjerenje otvara komunikaciju i briše rutinu. To imamo. Mislim da nije važno koliko ćemo živjeti,  nego kako ćemo živjeti. To se odnosi na život općenito, pa i na ovaj segment posvećenosti i prisutnosti u odnosu. Ne vjerujem u izreku - daleko od očiju, daleko od srca. Story: Zbog svog je rada Oliver pretrpio poprilično kritika. Kako to utječe na vas? Podupirete li projekte koje radi? Znate li biti i njegov kritičar?  Mislim da je i u tom segmentu važno da zajedno rastemo i mijenjamo se. Većinom dijelimo iste stavove, etiku i estetiku te puno razgovaramo o tome. Story: I vama i njemu prošle je godine provaljeno u stan. Tko god je to proživio, zna da nije nimalo ugodno iskustvo. Osjećate li se danas sigurno i bezbrižno u Zagrebu? Teško je nekome sa strane shvatiti kako izgleda život uz ‘nacionalnog izdajnika Frljića’. Upravo pišem priručnik za sve žene nacionalnih izdajnika naziva ‘Kako ostati vjerna nacionalnom izdajniku’. Šalim se. Poražavajuće je da je u Hrvatskoj svako različito mišljenje i svaka različitost izložena iznimnoj agresiji i podmuklim metodama psihičke torture koja duboko zalazi u sferu intime. U toj situaciji postaješ nesiguran, tužan i obeshrabren. živim u strahu jer u proteklih 26 godina nisam vidjela, a ni danas ne vidim promjenu. Vidim samo eroziju društva. Ništa nismo naučili od Drugog svjetskog rata, a ni od krvavog raspada Jugoslavije. Nema pomaka u socijalnoj osviještenosti. Ljudi na ovim prostorima i dalje bi radije pili krv nego vodu. Svijet je tako pun mržnje jer je pun kukavica, no nećemo se predati. Story: U sretnoj ste vezi pet godina. Što je potrebno da bi neki odnos bio dug i sretan? Kad prestaneš idealizirati partnera, kad daješ prostor za međusobno uvažavanje i toleranciju, otvara se staza za sretan odnos. Moje su štiklice sad u jednom ormaru, a ne u dva kao prije.
Story: Kako biste definirali pravu ljubav? Jeste li je vi pronašli? Prava ljubav je ona koja traje bez obzira na kakve nas ispite život stavlja. Prilagodljiva je, mijenja se, raste... Ona je za mene način življenja. I živim je. Story: Da možete promijeniti jednu stvar na svom partneru, koja bi to bila? Upravo o tome vam i govorim. Kad makneš iluzije u odnosu, suočiš se s istinom i prihvatiš da smo svi samo ljudi od krvi i mesa, ranjivi i isti pod kožom, postaješ ispunjen. Radije mijenjam sebe nego druge. Story: Koje vrijednosti dijelite s partnerom? Toleranciju, međusobnu inspiraciju i vedrinu duha. Story: Treba li u vezi svaki spol imati svoju ulogu? Ili bi takve podjele trebalo izbjegavati? Koja je vaša uloga? Ne vjerujem u rodne uloge, nacionalnost, rasne podjele, ne vjerujem u mržnju, predrasude i diskriminaciju. Znam zamijeniti žarulju i čemu služi odvijač. Oliver zna jako lijepo kuhati i oprati posuđe, a ponekad i pomete. Story: Koji su vaši prioriteti u sadašnjoj fazi života? Kako vidite budućnost - profesionalno i privatno? Kad je riječ o takvoj vrsti znanja, volim biti neznalica. Nepodnošljiva lakoća postojanja je dovoljna. Razgovarala: Nikolina Kunić Foto: Ivana Kaurloto