Gotovo godinu dana gledatelji RTL-a pratili su hoće li sretan kraj doživjeti serija ‘Pogrešan čovjek’, u kojem je Leu, glavni ženski lik, utjelovila nagrađivana glumica Ivana Roščić. Bio je to njezin prvi susret s takvim formatom, a iako je bilo zahtjevno, osobito u prvim mjesecima, 40-godišnjakinja se odlično snašla. Zbog projekta privremeni dom našla je u Beogradu, gdje je serija snimana, a ondje se preselila sa svojim mališanima - sinom Tomom i kćeri Megi. Otkriva kako su se oni ondje snašli, ali i kamo je pobjegla sa suprugom Markom Balićem napuniti baterije.
Story: Nedavno je na RTL-u prikazan posljednji nastavak serije ‘Pogrešan čovjek’. Koja su najljepša sjećanja koja nosite s tog projekta?
Najviše nosim u sjećanju ljude s kojima sam radila. Zahtjevan je to posao i iziskuje mnogo poštovanja i mukotrpnog rada da bi jedan takav ‘stroj’ funkcionirao. Sklopljena su neka nova prijateljstva. Ipak, moja prva asocijacija na snimanje jest Beograd. Oduvijek volim taj grad, a nakon devetomjesečnog života ondje potpuno sam zaljubljena. Savršen spoj svega. Grad koji živi 24 sata na dan.
Story: Imate li neka ne tako lijepa sjećanja?
Moram istaknuti da su mi prva dva mjeseca bila iznimno stresna, snimalo se u ljetnim mjesecima, a mi u kaputima i dolčevitama. U ta dva mjeseca patila sam i od lakših zdravstvenih tegoba, snašao me odjednom i zamor. No prelomila sam da se brzo radi i da nema prostora za osobni glumački ritam. Nakon ta prva dva mjeseca sve je išlo lakše.
Story: Snimanje je završeno u travnju. S malim odmakom kako gledate na to iskustvo?
Pozitivno s mnogo aspekata. I moram pohvaliti djevojke iz RTL-ova PR-a koje me nisu previše umarale.
Story: Biste li ga (uskoro) ponovili?
Ne razmišljam o tome... još. Zaželjela sam se sporijeg ritma u glumačkom radu. Nedostaju mi temeljitost, proces i vrijeme.
Story: Nije tajna da se takve serije najčešće snimaju šest dana tjedno po 12 sati. Rekli ste da ste svjesno u to ušli, no je li vas ipak iznenadio takav tempo rada? Može li se za to pripremiti prije snimanja?
Da, snimaju se po 12 sati. Meni je, srećom, produkcija izišla ususret i snimala sam pet dana u tjednu. Bilo je dana kad se snimalo 12 sati, a ponekad je trajalo tri sata. Prvi šok nastupio je kad sam u jednom danu snimila 19 scena. Misliš da si se donekle pripremio za to osmomjesečno snimanje, ali zapravo dok ne počneš snimati ne znaš što je to. Ulazak u studio ranim jutrom izgledao mi je kao ulazak u Dogville.
Story: U jednom intervjuu rekli ste: “Uloga Lee bila je neka vrsta eksperimenta, ispipavam sebe, svoje mogućnosti i nemogućnosti”. Što ste ispipali?
Eksperiment mi je bio što se dosad nisam našla u formatu sapunice pa sam spoznala svoje mogućnosti i nemogućnosti. Mislila sam da neću izdržati snimanje do kraja, no, eto, izdržala sam.
Story: Odakle ste izvukli energiju da ipak nastavite?
Imam energije i iskoristim je, ali volim biti i letargična i ne ustajati se iz kreveta danima, isključiti mobitel. To sve što sam rekla odnosi se na život prije majčinstva. Sada toga više nema. Sve je podređeno njihovim potrebama.
Story: Jeste li otkrili koje su vam granice?
Uvijek se iznenadim kad srušim vlastite.
Story: Serija je snimana u Beogradu, gdje ste se preselili s djecom. Koliko ste se njima mogli posvetiti tih mjeseci?
Svaki slobodni trenutak bio je posvećen njima. Usklađivanje majčinstva i karijere je teško. Iznimno teško, barem meni. Uvijek jedan dio mene pati - ako radim, patim što nisam više s njima kod kuće, a ako ne radim, patim što ne radim i brinem se za egzistenciju kao i svi. Srećom, imam mnogo energije i ludosti u sebi pa sve to nekako stignem. Trčim, trčim, a i padnem. Organizacija njihova života, a i moga, ponekad mi je bila zaista stresna. Imala sam dvije divne djevojke koje su ih čuvale dok sam radila. A s nama je u početku bila i naša Duška, gospođa koja ih je čuvala u Zagrebu. Uvelike nam je olakšala to prijelazno razdoblje.
Story: Kako je njima bilo u novom okruženju?
Megi se doselila u Beograd kad joj je bilo deset mjeseci, u Beogradu je proslavila prvi rođendan i napravila prve korake. I zato sam emotivno vezana uz Beograd. Njoj je u toj fazi bilo svejedno gdje smo. S Tomom je već bila druga priča, njemu je sve to bilo novo, novi stan, novo okruženje i znao je gunđati u početku. Međutim, kad je krenuo u vrtić, stekao je nove prijatelje i više nije gunđao, nego je jedva čekao ići u vrtić. Bila je tu i mala Lena Čuček pa su se često družili izvan kuće. Bezbroj sam ga puta vodila na set, gdje je lupao klape i haračio po studiju. Čak je lupio moju zadnju klapu na ‘Pogrešnom čovjeku’.
Story: Kako je vaš suprug podnio te mjesece kada niste svakodnevno bili zajedno?
Marko je svaki tjedan jurio k nama. Nije mu bilo lako. Iznimno smo povezani i svi smo patili kad nismo bili zajedno. Međutim, utuvili smo si u glavu da imamo cilj i da će tome doći kraj.
Story: Jeste li u međuvremenu nadoknadili propušteno?
Propušteno je nemoguće nadoknaditi. Zato nastojimo iskoristiti svaki zajednički trenutak. Čim sam završila snimanje, otputovali smo u Grčku. Uživali smo u vremenu provedenom zajedno i grčkim delicijama. Bio je to aktivni odmor, djeca su trčala, a mi za njima.
Story: Toma je u Beogradu išao u vrtić i otkrili ste da brzo stvara prijateljstva. Je li mu se bilo teško ponovno vratiti u Zagreb i steći nove prijatelje?
U Beogradu je navršio četiri godine, otprilike pred kraj našeg boravka. Na neki način bio je to oproštajni tulum za njega, družio se s novostečenim prijateljima, a s nekima je i danas u kontaktu. Čim smo stigli, odmah je krenuo u stari vrtić i lako se prilagodio. Zaželio se našeg stana, svojih igračaka i Zagreba.
Story: Je li Margita osjetila razliku?
Preselili smo se kad je imala deset mjeseci, premala je bila da bi išta rekla. Stan nam je bio prostran, idealan za puzanje. Kako smo živjeli na Dorćolu, svaki dan išli smo ili na Kalemegdan ili uz Savski kej ili smo se samo šetali Dorćolom.
Story: Kakav je danas njihov odnos? Je li Toma i dalje ljubomoran?
On je bio kao i svako dijete kad dođe ‘uljez’ u njegov život, više znatiželjan nego ljubomoran.Zaštitnički se odnosi prema sestrici, no uvijek ga treba nadzirati, hoće je nositi, vaditi iz krevetića, stavljati joj u usta hranu, igračke... Ljut je na nas ako joj nešto ne dopustimo. Nema mi ljepšeg prizora nego gledati njih dvoje kako se grle, igraju i imaju neki svoj svijet.
Story: Za njega ste rekli da je intenzivno dijete. Na koji način?
Hiperaktivno i hipersenzibilno dijete. Voli trčati, skakati, a bome i pričati. Sve ga zanima i sve želi znati. Emotivno doživljava svijet oko sebe.
Story: Kakva je Margita djevojčica?
Margita je iznimno vesela djevojčica, samo se smije. Voli divljati i izvoditi gluparije, shvatila je da nas to nasmijava pa inzistira na tome. Naravno, uzor joj je Toma i želi apsolutno sve što i on. Ona se ne igra lutkama nego dinosaurima i autićima. Obožava životinje, ali najviše voli sve što i Toma.
Story: Bili ste na moru, vole li se vaši mališani kupati?
Obožavaju morske radosti. Dok ne postanu plavi, ne izlaze van. Kad su oni sretni, i ja sam. Bacanje kamenčića omiljena im je igra.
Story: A vi? Uspijevate li se odmoriti?
Teško se odmoriti uz dvoje male djece i neprestano traženje pažnje. Nikad nisam bila ljubiteljica ljeta pa čekam hladnije dane, iako nas je ovo ljeto počastilo s nekoliko oluja. Moje je doba jesen. Jedino pozitivno jest da ljeti uvijek šmugnem nekamo. Iako to budu vruće destinacije, barem budem negdje gdje mi je sve novo i nepoznato.
Story: Gdje ste bili ovog ljeta?
Ovog ljeta otišli smo u Maroko. Uspjeli smo u deset dana utrpati Marrakech, odlazak u Saharu, Fes i Essaouiru. Volim aktivan odmor. To me odmara, novo i drukčije.
Story: Što vam se posebno svidjelo?
Oduvijek sam željela otići u Afriku. Maroko se učinio kao idealna destinacija. Najljepše je to što smo otišli do Sahare, jahali na devi kroz pješčane dine. Marrakech je pun života, souci (tržnice), zatim trg Djemma el Fna, to je živi teatar, astrolozi, majmuni, kobre, svirači, plesačice, zubari... Nema čega nema. Najviše volim upoznavati lokalce, slušati njihove priče, kušati razna jela i bauljati.
Story: Kako su mališani reagirali na novu kulturu, novu zemlju?
Mališani nisu išli s nama. Dobro su bili zbrinuti i sad smo opet svi zajedno. Marko i ja ukrali smo vrijeme samo za nas dvoje, baš nam je to trebalo. Naravno, kako to biva, cijelo smo ih vrijeme spominjali i jedva ih čekamo odvesti na put u Maroko.
Story: Koliko sada, zbog klinaca, morate pažljivije i detaljnije planirati putovanje?
Moramo apsolutno sve planirati, a i u startu prihvatiti činjenicu da se sve može raspasti i propasti. Nema više spontanosti i bezbrižnosti. To mi najviše nedostaje otkako sam postala majka.
Story: Kakav će vam biti ostatak ljeta?
Svratit ću i na Sarajevo Film Festival. Tome se uvijek veselim. Od ‘Te divne splitske noći’ često dolazim u Sarajevo. Miro i ostala ekipa zaista se trude dati maksimum, i to im uspijeva.
Story: Imate li već planove za jesen, vraćate li se kazalištu?
Već me 4. listopada čeka premijera ‘Malograđana’ u režiji Paola Magellija. Rad s Paolom uvijek je inspirativan i zabavan. Paolo je iznimno iskusan redatelj britkog i lucidnog uma. Zaželjela sam se kolega iz kazališta Gavella i smijeha s njima, toga nam nikad ne nedostaje.
Story: Dakle, nedostajalo vam je kazalište?
Dobro i odlično kazalište uvijek mi nedostaje. Loše nimalo.
