Zvuči gotovo nestvarno da su ne tako davno cipele bile samo cipele, obična obuća, nužda, a ne predmet žudnje, oličenje uspjeha i ženstvenosti kako ih često doživljavamo. Skupocjene cipele visokih potpetica u današnjoj su popularnoj kulturi postale predmet za kojim su poludjele brojne žene. Par vrhunski izrađenih cipela često im predstavlja nagradu za odlično obavljen posao, a koliku moć imaju nad ženama, uvidjele su i izdavačke kuće pa često na naslovnice tzv. ženske literature tiskaju ilustracije cipela. Ideja da je obuća svojevrstan magičan objekt dijelom potječe i od Manola Blahnika, jednog od najpopularnijih dizajnera cipela na svijetu. Čaroban je način na koji je dizajnirao obuću, njegove su skice i cipele, kako kažu stručnjaci, izvanredne, pune su života, karakterne, senzualne i sugestivne, nimalo jednostavne. Kao što je Richard Avedon modnom fotografijom pokazao da odjeća može imati karizmu, da onaj tko je nosi njome iskazuje određeni stav, naglašava siluetu tijela, tako je i Manolo svojim radom istaknuo transformativnu moć cipela. Njegove kreacije krasile su i još krase stopala najpoznatijih svjetskih dama, od filmskih zvijezda do princeza, ali i brojnih običnih djevojaka koje su mjesecima štedjele kako bi si priuštile par. Cipele s njegovim potpisom nosila je i Jackie Onassis, nekadašnja prva dama Amerike, a kraljica popa Madonna jednom je rekla da su odlične kao seks, samo što dulje traju. Princeza Diana sjedila je na podu njegova studija, razgovarala s njim i isprobavala jedan par za drugim. - Počašćena sam što ću moći reći unucima da sam upoznala Manola Blahnika i da posjedujem cipele koje je dizajnirao - priznala je glumica Sarah Jessica Parker, čiji je lik u hit-seriji ‘Seks i grad’ njegove kreacije predstavio generacijama žena diljem svijeta. Ponekad se čak spominjalo da su te cipele zapravo peti glavni lik u seriji.

- Gospođa Bushnell voljela je moje cipele i u sljedećem je trenutku cijeli grad brujao o meni. Laskalo mi je, ali čini se kao da je to bilo davno. život je danas potpuno drukčiji. Nitko više nema vremena sjesti uz koktel i razgovarati o ljubavi - kaže Manolo, istinski umjetnik koji je obuću podigao na sasvim drugu razinu. Unatoč tome, ne razumije ljude koji su razvili fetiš prema cipelama. - Dobre cipele mogu u potpunosti promijeniti vaš način hoda. Zahvaljujući čak i najmanjoj peti hodate drukčije, imate gracioznije držanje, mrdate stražnjicom. Ljudi znaju reći: “Potpetice vam daju moć”, ali to smatram glupošću. No istina je da vam daju seksepil - objasnio je. Štoviše, jednom je prilikom priznao da ima klijentica koje mu u suzama govore kako su im njegove cipele spasile brak. André Leon Talley, proslavljeni bivši urednik američkog Voguea, objašnjava to time što je Manolo u cipelama utjelovio najmoćniju od svih emocija - žudnju. A Manolova strast prema izradi obuće počela se razvijati još u djetinjstvu.  - Imao sam prekrasnog foksterijera i oko njegovih sam nogu znao vezati ukrasne vrpce. Volio sam dotjerivati gotovo sve što se kretalo - kaže Manolo, čije je podrijetlo pomalo egzotično kao i njegove kreacije. Njegov je otac rođen u Češkoj, točnije u Pragu, i to u bogatoj farmaceutskoj obitelji. Majka je podrijetlom s kanarskog otoka Santa Cruz de La Palma također iz imućne obitelji. Njezini su roditelji posjedovali plantažu banana. - Tata je bio na Kanarima na izletu brodom s roditeljima. Vidio je moju majku kroz prozor, a ona se nasmijala kad ga je ugledala. Moj je otac bio jako zgodan - plavokos, plavih očiju - majka nikad nije vidjela tako zgodnog muškarca. Vratio se iduće godine pa opet iduće... - prepričao je njihovu ljubavnu priču.
Nakon nekog vremena par je izmijenio bračne zavjete i odlučio je živjeti na otoku, gdje im se 27. studenoga 1942. rodio sin Manuel zvan Manolo, a poslije i kći Evangelina. Djeca su odrastala u izolaciji otoka, na plantaži, a školovali su ih kod kuće. Skrovitost otoka i netaknuta priroda kao da su hranili njegovu maštu. - Nije bilo televizije, do 1967. nije bilo ni zrakoplova, ondje su u kolonijalnim domovima iz 17. stoljeća živjeli samo pjesnici, bio je to raj. Tijekom rata moja je majka žudjela za prekrasnim cipelama. Nije ih nigdje mogla nabaviti pa je uz pomoć otočnog krojača naučila kako će ih sama izraditi. Izrađivala ih je od prekrasnog drveta i kože, od svega što je na otok stiglo brodom. Mama je bila iznimna žena, poticala je mene i sestru da se bavimo čime god poželimo. Bila je rođena na otoku i tako je ostala zaštićena od vanjskih utjecaja. No imala je, kako ja to nazivam, urođen ukus za lijepo. Obožavala je englesku literaturu, svake nam je večeri čitala djela Charlesa Dickensa i Enid Blyton. Moj je otac neprestano slušao Radio Casablancu na kojem se puštala prekrasna arapska glazba. Sluškinje bi pjevale prekrasne andaluzijske pjesme. Svi ti utjecaji - engleski, španjolski i afrički - ostali su mi važni do danas - ispričao je. Iako su inače vodili miran otočni život, obitelj bi nerijetko putovala u Europu, gdje su kupovali odjeću majčina omiljenog brenda Balenciaga. S vremenom se i Manolo morao otisnuti s idiličnog otoka u stvarni svijet. Neko se vrijeme školovao u internatu u Švicarskoj, a kako su se roditelji nadali da će im sin postati diplomat, poslali su ga u ženevu da studira politiku i pravo. Nakon prvog predavanja iz forenzičke medicine, kad se onesvijestio od pogleda na mrtvo ljudsko tijelo, odlučio je odustati od fakulteta. - Smrad te tvari kojom mažu leševe... I ta stvar koja je ležala ondje... - kratko je opisao.
Odlučio je prebaciti se na studij književnosti i arhitekture. No umjesto na predavanjima, vrijeme je provodio u obližnjem kinu uvjeren u to da želi raditi na filmu. Tada je živio u domu strica i strine koja je jako utjecala na njegov modni ukus. Uz nju je postao profinjen, naučio je cijeniti ljepotu luksuza, umjetnosti i sreće. Njegova je strina tvrdila da sreća znači imati najelegantniju torbicu ikad napravljenu, i to u svakoj boji koja postoji. Kad je 1965. napokon diplomirao, preselio se u Pariz i nastavio školovanje. Upisao je prestižne umjetničke škole École des Beaux-Arts i Louvre Art School, gdje je odabrao smjer kazališne scenografije. Istodobno je radio u vintage butiku, a slobodno je vrijeme provodio u društvu Palome Picasso, kćeri slavnog slikara Pabla Picassa, i Manuelle Papatakis, kćeri glumice Anouk Aimée. - To je bio dug put. Otac je smatrao da bih se trebao baviti međunarodnim pravom, što sam i studirao jedan semestar. Zamolio sam ga da me pusti da upišem književnost, ali ni za to nisam bio pretjerano zagrijan. Onda sam tražio dopuštenje da počnem pohađati umjetničku školu i tu sam pronašao sebe. želio sam raditi nešto kreativno, vlastitim rukama i vlastitom glavom. U Parizu sam proveo nekoliko godina i svaki je dan bio nalik velikoj zabavi. No francuski mentalitet nije mi odgovarao - ispričao je Manolo. Posao u modnoj industriji naposljetku ga je 1968. odveo do Londona, gdje se odmah počeo osjećao kao kod kuće. Engleski jezik nije mu bio stran. Majka mu je kao dječaku čitala djela Enid Blyton prije spavanja, a otac je imao knjižnicu punu transkripata govora Winstona Churchilla. - Selidba u Englesku bila je kao dolazak kući. Sve mi se činilo poznatim jer je moj otac bio pravi anglofil. Bio je lud za Winstonom Churchillom. U London sam došao u vrijeme swinga, stekao životna prijateljstva i zatim se preselio u Bath, koji mi je i danas dom - ispričao je.
U početku je radio za legendarnu Joan Burstein, vlasnicu Brownsa, jednog od prvih dizajnerskih butika u svijetu, i to u njezinu drugom butiku Feathers u Kensingtonu. Onda mu je Paloma Picasso predložila da je prati na putu u New York te da ondje iskoristi priliku i svoje skice pokaže Diani Vreeland, tadašnjoj glavnoj urednici američkog Voguea. - Prije sastanka s Dianom Vreeland, bio sam u stanju panike, terora i tjeskobe. Ušao sam s gomilom skica dizajniranih za kazalište jer sam želio biti kazališni kostimograf, filmski dizajner. No ona me odgovorila i sretan sam što se to dogodilo - ispričao je. - Moj dragi dječače, moraš se baviti modnim dodacima. Dizajniraj cipele, svakako cipele - rekla mu je na prvom sastanku oduševljena skicom cipele koja se veže oko gležnja, a vezice su ukrašene umjetnim lišćem loze i trešnjama. Odlučio je poslušati savjet. Bilo je to odlično razdoblje za dizajniranje cipela jer su u modu napokon ušle mini suknje pa stopala nikad nisu bila više otkrivena. Otpočetka je imao viziju kako bi cipele i ženska stopala trebali izgledati. Bila je to ideja koja se kosila s trendom platformi, iznimno popularnih tih 1970-ih godina. - Moja je vizija bila lagana i potpuno suprotna svemu što se odvijalo na modnoj sceni. I dalje imam takve vizije, i dalje stvaram istu vrstu cipela - priznao je te dodao da je to jako iscrpljujući proces. - Da bih dobio ono što želim, ponekad znaju proći mjeseci. Prvo izradim malenu skicu, što je lako. Ponekad je uspješna, a ponekad je potpuni promašaj pa je moram preinačiti. Čak i milijun puta. Ista je stvar s potpeticom, ona također mora biti savršena. Sve to radim sam. Prvo skiciram u drvetu pa ploču ispunjavam bojom, a zatim se to mora izraditi u plastici. Danas to rade na grozan način, kompjutorski, ali ja ne želim prihvatiti takav način rada - priznaje.
Jedna od njegovih prvih kolekcija bila je za dizajnera Ossieja Clarka s kojim je počeo surađivati 1971. godine. - Imao je reviju u kazalištu Royal Court. Izradio sam cipele šokantnih boja - eklektično plave s crvenim i bijelim dijelovima. No nisam imao puno iskustva i nisam znao kako napraviti kvalitetnu potpeticu. Stoga su sve prekrasne djevojke, Twiggy i Amanda Lear, na neki način proplesale modnom pistom. Pomislio sam: “Oh, Bože, ovo je moj kraj”, ali svi su bili oduševljeni. Rekli su da je to nov način hoda. Jedna pogreška zaslužna je za cijelu moju karijeru - šali se. Čak i danas, nakon što je izradio tisuće pari cipela, najdraži su mu par jedne koje je dizajnirao za Clarka, točnije one koje su oduševile i Vreeland. Njegov su rad počeli pratiti i u ženskom modnom časopisu Women’s Wear Daily, gdje je redovito dobivao prostor, a samim time povećao se broj zainteresiranih kupaca. Stoga je 1973. otvorio prvu trgovinu, maleni butik u četvrti Chelsea. Izradu cipela uvježbao je u najboljim svjetskim tvornicama. I nikada se nije priklanjao trendovima. - Trebalo mi je deset godina da izučim zanat. I to ne u školi nego u tvornicama. Imao sam sreću što sam uz sebe imao predivne žene koje su bile lude za mojim kreacijama - Biancu Jag-ger, Palomu Picasso, Marisu Berenson i druge. Ono što sam u to vrijeme radio razlikovalo se od onoga što je bilo u trendu, primjerice platformi. Mrzim platforme. Mlada djevojka koja je punašnija, ili slično, misli da zbog platformi izgleda viša. No to nije istina, izgleda čudno. Klasičar sam, odan sam kreacijama 19. stoljeća. Tada su cipele izgledale drukčije. Nikada nisam previše razmišljao o tome što se prodaje, a što ne. Radim u modi, istina, ali mislim da je pretjerano to što se trendovi mijenjaju iz sezone u sezonu - objasnio je. Zbog toga je mnogo riskirao, brend je imao uspone i padove, ovisno o trenutačnom hitu na modnoj sceni, ali uglavnom je bilježio uspjeh, i to ponajprije zato što je mnogo truda i pozornosti posvećivao udobnosti cipela. - Volim pretjeranost, volim ekscentričnost, ali ipak mora biti udobno. Inače to sve nema smisla. Nema ništa šarmantno u ženi koja ne može hodati u cipelama - pojašnjava.
Dizajnirao je za sve moguće kreatore, od Johna Galliana do Yvesa Saint- Laurenta, dobio pregršt nagrada, izradio je cipele za brojne zvijezde, a na pitanje tko je ultimativna žena kojoj se divi, odgovara: “Znate li tko po mom mišljenju izgleda prekrasno? Jedna žena koja svaki dan prolazi pokraj moje kuće u Bathu. Uvijek nosi usklađene pulovere i majice i suknju na falde. Ništa previše skupo, ali kvalitetno. I uvijek izgleda savršeno. Meni je to veličanstveno”. Nikada nije prodao svoju tvrtku. I danas osobno dizajnira sve cipele koje nose njegov potpis. Ključne osobe u tvrtki su članovi njegove obitelji i nikada nije potpisao unosnu marketinšku suradnju, kao što je Jimmy Choo napravio za brend H&M.  - Ne volim velike tvrtke u kojima se neprestano održavaju beskonačni sastanci na kojima se raspravlja o svakom detalju. Ne mogu se nositi s tim, prestar sam za to. Mi smo obiteljska tvrtka - moja sestra, nećakinja i još nekoliko ljudi. Uspješni smo, ali nismo veliki. Tako mi je lakše jer kada me uhvate panika ili bijes, jednostavno se okrenem, kažem: “Oprosti” i idemo dalje. Nije lako u ovo vrijeme biti samostalan i upravo zbog toga moramo jače zapeti kako bismo stvorili cipele koje ljudi žele. Sam dizajniram sve cipele i ne mogu zamisliti drukčiju situaciju. Ne želim da itko drugi utječe na mene. Ponekad je linija uspješna, ponekad nije, ali to je moj proizvod, moja ideja i vjeran sam joj do kraja - ističe. Unatoč tome, bogat je čovjek koji vodi zavidan životni stil, ali ne toliko bogat kao što bi se moglo pretpostaviti. živi u engleskom gradiću Bathu, na seoskom imanju iz 18. stoljeća koje obožava. Ondje se doselio ‘80-ih godina jer si takvo zdanje nije mogao priuštiti u Londonu. U toj golemoj kući Blahnik čuva po jedan par od svih modela cipela koje je dizajniro, što je više od 25 tisuća pari cipela uredno složenih po datumu nastanka i spremljenih u posebno dizajnirane ormare. - Cipele zauzimaju sav prostor. Moja kuća više nije dom. Na prvom katu su moj krevet, moji filmovi i ja, u kuhinji zna biti vlage pa cipele ne ostavljam ondje - našalio se Manolo koji još ne može do kraja odgonetnuti kada se zaljubio u izradu cipela.  - Oduvijek to pokušavam analizirati. Je li stvar u tome da sam tako rođen ili se u meni dogodilo nešto kreativno što me usmjerilo prema cipelama - kaže.
  Prva uspomena povezana sa stopalima i cipelama jest ona iz madridskog muzeja, gdje je proučavao skulpture ljudskih stopala i životinjskih šapa. - Oduvijek su mi se više sviđale životinjske poze od njihovih lica. I ne morate me pitati zašto jer ne znam. To nema veze s fetišima ili senzualnosti. Jednostavno mi se sviđa ono što izražavaju - objasnio je te dodao kako njegova kreativnost utječe na gotovo sve što ga okružuje, kao i zemlje poput Španjolske, majčina rodnog otoka, ali i Rusije. - Jednom sam prilikom otišao u Kremlj i postao opsjednut Katarinom Velikom, njezinim haljinama, njihovim bojama. Sve u vezi s njom  potpuno me opčinilo. Inspiriraju me cvijeće, oblici, boje, lišće. Otišao sam na odmor na Bali i ondje shvatio kako bi bilo odlično napraviti kolekciju s potpeticama od koralja. To je iskustvo bilo jako skupo. Nije to tako teško kao što se čini, ideje jednostavno dolaze. Ponekad se moram zaustaviti jer u glavi imam milijun maštarija. Kada stvaram kolekciju, ponekad nesvjesno zamislim određeni tip žene. Primjerice, početkom novog tisućljeća intenzivno sam razmišljao o robovlasničkom društvu u Sjedinjenim Ame-ričkim Državama. Obišao sam gradove Savannu, Charleston, sva ta mjesta, jer me zanimala glazba toga doba, društvo, kakve su stvari nosili ti ljudi, radnici. Razmišljajući o tome, nastale su cipele - kaže. Tu su i fascinacija kinematografijom ili talijanskim glumicama poput Anne Magnani. Iako su skupi, njegovi su modeli, kako ističe, jako kvalitetni.  - Svjestan sam današnje financijske situacije i znam da su moje cipele nekim ljudima preskupe. No riječ je o ručnom radu, i to od jako lijepih materijala. Zato ih je nemoguće proizvesti za 150 dolara. I traju. Nećete ih kupiti i baciti za samo nekoliko mjeseci - napominje Manolo kojem je jedina dugotrajna ljubavna veza u životu upravo ona s njegovim cipelama. Nije poznato postoji li u njegovu životu itko važan, bilo žena, bilo muškarac.  - Ne zaljubljujem se u ljude nego u umjetnost. Veze u mom slučaju ne dolaze u obzir. Zamislite da s nekim morate razgovarati cijelo vrijeme ili se buditi uz osobu koja vam neprestano diše pokraj lica. To nije za mene - rekao je jednom prilikom čovjek o čijem se privatnom životu malo toga zna. Poznato je samo da cijeli život pati od migrena. - One su dio mene. Naslijedio sam ih od oca i jednostavno se pomirio s tim - kaže. Ujedno je staromodan i ponosi se time. - Prezirem e-mailove, ali internet zna biti divan. Pomoću njega kupujem knjige i na Netflixu gledam ‘Kuću od karata’ - kaže Manolo koji je lud za filmovima. - Obožavam ih. Bio sam jako uzbuđen kada sam čuo da su na Novom Zelandu pronašli 75 nijemih filmova - prvo djelo Johna Forda, prvu ulogu Garyja Coopera ta velika remek-djela koja su bila izgubljena. I reastaurirat će ih. Možda sam duboko u sebi zapravo frustrirani filmski povjesničar. Upravo zbog svoga znanja o kinematografiji mogu razumjeti i mnogo toga o zem-ljama, ljudima i vremenima. Pratim te filmove kako bih razumio događanja početkom stoljeća, od 1906. do 1920. godine. Lud sam i za literaturom iz 19. stoljeća. Henry James posljednji je u nizu. Uživam iznova čitati ‘Sentimentalni odgoj’ Gustavea Flauberta. Riječ je o životu mladića iz provincije koji želi uspjeti u Parizu. Jako je moderan roman, to su stvari koje se događaju i danas. Lijepo je napisan i kao da možete vidjeti to razdoblje, materijale koje ljudi nose, haljine, posuđe iz kojeg objeduju, stol. Nema ništa nalik stvarima iz 19. stoljeća - u Americi, Francuskoj, Rusiji, bilo gdje. I ne spavam puno - otkrio je.
Premda je nedavno, 27. studenoga, napunio 75 godina, napominje da još ne misli prestati raditi. - Čak i ne želim razmišljati o odlasku u mirovinu. Sada nastojim uvesti nećakinju, koja je arhitektica, u ovaj posao. Ali da odem u mirovinu? Nikada. Jedina stvar koja me opušta jest izrada cipela. To je moj blagoslov, a možda i kazna. No mirovina ne dolazi u obzir jer uživam u onome što radim - poručio je. Iako su mu cipele strast, drži se one da odijelo ne govori mnogo o čovjeku. - Mislim da ne možete mnogo toga doznati o osobi na osnovi njezinih cipela. Prva stvar koju napravim prilikom susreta jest da pogledam u nečije oči, a zatim u stopala - napominje Manolo. Napisala: Nikolina Kunić Foto: Profimedia