Više od deset godina prošlo je otkako je Mirjana Hrga dala intervju za Story. Kako se ono kaže˝- dogodio se život, a ‘vrime pobiglo’. A jedna od naših najkompletnijih novinarki uvijek je zahvalan sugovornik.
Srele smo se na nedavnoj promociji biografije Darija Srne gdje me je ljubazno pozdravila i na upit za intervju nasmijala se u stilu - ‘pa o čemu ćemo pričati?’. 'Zvali su me već na jedan podcast - simpa su, ali i to mi je već puno', odgovorila je, ali uz malo upornosti i podsjetnik da godinama nije bila kod nas - pristala je.
Ekskluzivno za Story poslala je fotografije idiličnih trenutaka u Osoru, svom raju na Cresu, gdje je otvorila restoran. I to nakon bogatog novinarskog, voditeljskog i uzbudljivog staža ratne reporterke, među ostalim, i na Bliskom istoku.
Jednostavno - karizmatična Mirjana živi po svome. Ribari, pere čaše u konobi, diše punim plućima sa suprugom Stašom Stefanovićem i ne boji se reći što misli jer, kako tvrdi: 'Mora da je bijedan osjećaj biti ulizica.'
Iako niste na ekranu, ljudi vas nisu zaboravili. Gotovo svaki vaš status prenose portali, a ne nedostaje medijskog interesa ni za vaš novi život i poglede na razna društveno-politička događanja. Laska li vam to ili vam ide na živce?
Laska mi. To znači da nisam desetljeća bacila u vjetar.
Jeste li se začudili koliko se prašine podignulo zbog vašeg nedavnog osvrta na nastup, odnosno vizualni dojam profesorice s Pravnog fakulteta Sunčane Roksandić u ‘Dnevniku’?
Ne bavim se time kakve reakcije izazivaju moji statusi. Uistinu. Ne čitam, ne pratim, ne zanima me. Nije mi interes izazvati reakciju i zbog toga biti slavna. Ja sam svoje naslovnice imala i nemam potrebu za takvim isticanjem.
Niste se nikad bojali reći što mislite?
Zašto bih? Oprezno sam gradila svoj život i radom stekla slobodu da mogu konzumirati svoje pravo na mišljenje. Nitko me ne plaća, nikada me nitko nije potkupio pa me ne može ni ucjenjivati. Nikome nisam dužna. Sve sam u životu radila iz uvjerenja i stekla iskustvo koje mi danas pomaže jasnije vidjeti.
A je li vam kad prisjelo?
Četvrt stoljeća novinarstva nije mali staž. Naravno da je bilo i takvih situacija. Zapravo, jedna od najgrubljih dogodila se nakon što sam novinarsko koplje već bacila u grmlje. Iznijela sam mišljenje koje se nije svidjelo konobarima i vlasnicima restorana iz ‘sive zone’. Odlučili su se onako frajerski osvetiti i srušili su nam rejting restorana s ocjene 4,9 na 4,3 u manje od tri sata. Taj dan nitko od djelatnika nije pucao od ponosa što im je vlasnica restorana bivša novinarka, ali status nisam povukla, koliko koštalo da koštalo (smijeh).
Mislite li da je iskren čovjek jedino tako slobodan?
Da. Samo ne smije biti neotesan, a tanka je granica između slobode i drskosti. Inače, kako kaže jedan moj prijatelj: ‘Istina je najbrži put do samoće.’ Ako bi bilo tako, birala bih samoću.
Koliko se to u često licemjernom društvu naplaćuje?
Neprestano. Ljudi zbog vlastite slabosti i pohlepe pristaju na odricanje od samih sebe. Visoka je to cijena. Žao mi je ulizica. Mora da je to bijedan osjećaj.
Doduše, vi ste svoju hrabrost već pokazali kao mlada reporterka koja je izvještavala iz svjetskih kriznih žarišta - od Sirije, Gaze, Zapadne obale, Ukrajine, pratili ste nemire zbog višegodišnje financijske krize u Grčkoj i još mnogo toga. U kojim ste sve trenucima bili u ozbiljnoj životnoj opasnosti?
Pa i nisam bila baš mlada! Nazvala bih to svojim zrelim novinarskim godinama (smijeh). Na takve se terene ide tek kada si se navukao kila papira za redakcijski printer, kava urednicima, napisao raznih šašavih gradskih vijesti, odslužio nekoliko suspenzija i sličnih nevolja. Ali za to je vrijedilo živjeti.
Čini se da kod nas nedostaje takvih ratnih novinara?
Ne čudi. To je iznimno skup ‘sport’. Redakcija mora biti financijski sposobna pratiti svojeg čovjeka na takvim terenima.
Kad vratite film, biste li to ponovili? Je li to bila ludost ili hrabrost?
Ja sam to ponavljala, bila ludost ili hrabrost. Voljela sam taj adrenalin. Zbog toga sam i stala. Ništa drugo me više nije ispunjavalo, a klizila sam u ovisnost o opasnosti.
Vodili ste i gledane formate na HRT-u, Novoj TV, RTL-u, Al Jazeeri. Kako vam udobnost studija i reflektora izgleda u odnosu na surov i neizvjestan život reportera na prašnjavoj cesti dok svaki čas može eksplodirati neka bomba?
To je nebo i zemlja.
Što vam je iskustvo pokazalo, jesu li žene hrabrije od frajera i na koji način?
Nije baš najsretnije generalizirati, ali nisam imala problema s hrabrošću.
Prije nekoliko godina povukli ste se s ekrana. Zašto? Jeste li zažalili zbog toga?
Nisam. Nije više imalo smisla. Napravila sam sve što sam željela, a ne bih dopustila da mi jedna od najvećih ljubavi postane rutina i ‘posao’.
Što bi vas eventualno moglo vratiti na televiziju?
Emisija o dobroj hrani, vinima, mjestima, ljudima… Divim se uspjesima ljudi koji stvaraju. I to sam vam ponudila kao odgovor samo zbog one ‘nikada ne reci nikad’, ali realno, šanse su gotovo nevrijedne spomena.
Divite se i sportskim uspjesima. Ove godine svjetlo dana ugledao je FIFA-in film o fenomenu hrvatske nogometne reprezentacije. Uz Slavena Bilića, Zvonimira Bobana i ostale nogometne velikane vodite svjetsku publiku kroz povijesni presjek tog vremena. Je li vam to imponiralo?
Apsolutno. To je za mene velika čast.
Pratite Svjetsko nogometno prvenstvo. Za razliku od mnogih niste pretjerano kritični prema Katru kao domaćinu?
Ne. Poštujem napor koji je ta zemlja uložila da bude što bolji domaćin. Ondje su se sudarile dvije različite kulture i to je jedan od najvećih problema, ali ujedno i izazova. Sjajna je to prilika da se upoznaju i slave sportski uspjesi. Nastup naše reprezentacije pratim s velikim zanimanjem. Suprug i ja bili smo i u Francuskoj, Brazilu. Zamalo sam neki dan otišla u Dohu na utakmicu s Japanom.
Da ste jedan od naših najcjenjenijih novinara, potvrdilo je i vaše mjesto savjetnice bivše predsjednice Kolinde Grabar‑Kitarović. Kako je došlo do toga?
Ne znam. Nisam nikada bila bliska s političarima, privatno se nalazila s njima ni išta tome slično. Predsjednica me izabrala. To biste nju trebali pitati. U svakom slučaju, bila sam počašćena što mogu služiti svojoj domovini iako sam kao novinarka nerado prešla tu granicu ‘druge strane’.
Poznato je da ste svoju plaću savjetnice proslijedili potrebitima i odbili osobnog vozača. Koliko vas je to ispunilo?
Malo. Uvijek sam imala potrebu pomagati. Ne očekuješ da ti se netko zbog toga klanja, ali intimno priželjkuješ da ti barem pošalje čestitku za Božić ili Novu godinu. Ja je nisam dobila. Biti zahvalan na tuđoj dobroti ne bi trebala biti sramota. Sramota je ako nisu u stanju ni prihvatiti pomoć.
Na što ste osjetljivi? Gdje pomažete bez razmišljanja?
Starcima, bolesnima, djeci i životinjama. Za ostalo nemam sluha.
Ne krijete da ste puno puta bili naivni?
Privatno sam kraljica naivnosti, što je teško spojivo s mojom profesionalnom stranom koja je gruba i hladna. Uvijek se nadam da su ljudi ljudi, ali vidi čuda (smijeh)… Kome god sam pomogla, stvorila sam neprijatelja. Ljudi ne žele da ih ni svojim postojanjem podsjećate na njihove slabosti.
Mogu li vas i danas neki preveslati?
Bez problema.
Kako čitate ljude?
Kad imam emocionalni odmak, odlično.
U kojem ste se trenutku odlučili preseliti na Cres, točnije u Osor?
Nisam se nikada nigdje preselila. Adresa na osobnoj ne znači ništa. Nakon svoje 18. godine, kada sam napustila Bjelovar, u klasičnom smislu zapravo nikada više nisam imala ‘svoju kuću’. Imam nekoliko adresa i nikada ne znam gdje mi je što. Valjda mi je takva sudbina. Ne žalim se. Uostalom, tko bi se žalio na buđenja u Osoru? Povijest toga grada izaziva respekt prema životu. Osjećaš je na svakom koraku.
Otvoreno ste se usprotivili prekopavanju Osora koje je upravo u tijeku. Zašto?
Da, u tijeku je doslovno otvaranje utrobe Osora, povijesnoga grada bisera, kako bi položili kanalizacijske cijevi za nas ukupno četrdesetak stanovnika. Iznimno hrabar i opsežan pothvat. Europska unija dala je milijune za prekopavanje grada u kojem već na 30 centimetara ispod zemlje lopatom lupate u povijesna nalazišta! Ovdje je strogo zabranjeno bilo što raditi, graditi, mijenjati tako da ne mogu shvatiti što se događa. Bojim se da ćemo uništiti ono najvrednije što imamo i - zatrpati. Uživat će samo arheolozi. Mislim da je to potpuno nevjerojatno u 21. stoljeću. Ne ostaviti nijedan komadić dostupan oku čovjeka koji ovamo prvenstveno dolazi zbog povijesti, i to samo zato što ‘to arheolozi oduvijek tako rade’, potpuno mi je neshvatljivo. Zemlje izmišljaju svoju povijest, a mi je zatrpavamo. Teško mi je uopće vjerovati da će vratiti svaki kamen na svoje mjesto. Bojim se da ćemo puno izgubiti, a zapravo malo dobiti.
Što ste ondje našli, kakav vam je krug ljudi, kako provodite dane u odnosu na one u svom drugom domu u središtu Zagreba?
Red. Lišen svega nepotrebnog. Često idem u pidžami u dućan, popijem piće s ekipom, pravim im društvo dok love ribu. Stalno sam vani. I po suncu i po kiši. Tu su i moji prijatelji, kuhari Nikola i Boris, teški zafrkanti. Oni pričaju o hrani, a ja se zabavljam. Mlada ekipa. Zanimljivo, nijedan nije s Lošinja, ali obojica su izabrali taj otok kao i ja. Mladi ljudi, ali jednostavno ne žele živjeti u velikim gradovima. Tu su more, životinje, mali, ali probrani krug ljudi. Divno je.
Kako ste došli na ideju otvoriti konobu Mare?
Putujući svijetom shvatila sam da pamtim samo autentična mjesta s dušom i dobrom hranom. Nisam pristalica kemija i izmišljanja hrane. Volim da se držimo onoga na čemu smo odrasli. To su naši okusi. U restoranu se koriste isključivo hrvatske namirnice i poslužuju hrvatska vina. Ne sanjamo nikakvu slavu, samo zadovoljstvo gosta. To je i smisao takvih mjesta.
Kuhate li dobro?
Da ste me to pitali prije koji dan, rekla bih vam da sam prilično dobra, ali nakon što sam srela jednog strogog chefa u zrelim godinama, shvatila sam da to baš i nije pametno. Ne bi mi oprostio da kažem kako sam prošle godine bila glavni kuhar u svojem restoranu i napravila odličan posao. Time bi pao u vodu mit kako samo probrani imaju pravo na to. A hrana je zapravo ljubav, a kuhanje stvar odluke i želje. Bilo mi je to nevjerojatno zadovoljstvo i potvrda da mogu što god poželim.
Nije vam problem nakon ozbiljne novinarske karijere prati čaše u svom lokalu?
Za ekipu bih učinila sve. Ne samo pranje čaša. Uživam raditi i ništa mi nije ispod časti. Neprestano fizički radim. To me relaksira i čini zdravijom.
Kakvi su vam gosti?
Divni. Stekla sam i mnogo novih iznimno zanimljivih prijatelja. Ljetos, treću godinu nakon otvaranja, jedan od njih mi je rekao: 'Mirjana, znaš, čini mi se kao da je ovdje neka nevidljiva membrana koja propušta samo one koji ovdje pristaju… Ovo više sliči na nečiji dom nego restoran.'
Što vam donosi mir?
Dok gledam u vatru u svojem kaminu i smišljam nove izazove.
Što biste danas rekli samoj sebi u dvadesetima?
Ponovi sve isto.
Zimi ste sa suprugom Stašom Stefanovićem u Zagrebu?
Ne samo zimi. Staša je divan suprug.
Što on kaže na vašu ugostiteljsku karijeru?
Uglavnom ga zabavlja i pita se dokle će me to držati (smijeh).
Zbog čega ste se zaljubili u njega? Što on ima, a drugi nemaju?
Divim se njegovoj lakoći življenja. On je jedna od najradosnijih osoba koju sam ikada upoznala. Ni od čega ne pravi dramu, a sve rješava s lakoćom.
Koliko je još avanturističkog duha u vama ostalo i na koji način sa suprugom dijelite te trenutke?
Skijamo, uživamo na svom brodu, u druženjima s prijateljima… Što bih više mogla poželjeti?
Čemu se veselite u 50-ima? Poslovni i privatni planovi?
Želim ovo što sam stvorila prepustiti mlađima, da svojom mladenačkom energijom i idejama nastave tu sjajnu priču, u kojoj će uživati i oni i gosti, a ja da plovim. Želim što više ploviti. To je moj san, a san te uvijek odvede tamo gdje trebaš biti.