Staša Doblanović Randall mlada je domaća dizajnerica s londonskom adresom koja brendom Stasa Design uspijeva demonstrirati i drugu stranu hrvatskih modnih kreacija. Minimalističkom estetikom i promišljenim pristupom stvaranju uspjela je nametnuti se na tamošnjoj sceni. O njezinu radu već su pisali britanski Vogue, Tatler i Glamour, a mi smo je upitali o životu na Otoku i brojnim drugim temama na modnoj sceni.

Kada uspoređujete britansku i hrvatsku svakodnevicu, u čemu je najveća razlika? 

Mislim da zapravo ne možemo usporediti britansku i hrvatsku svakodnevicu. U Hrvatskoj na ulici često možemo vidjeti odjevne kombinacije koje se ponavljaju na ostalima, sve je copy - paste. Nema dodatnog dodira, nečeg novog. Ulična moda Londona prepuna je tradicionalnih detalja neke etničke skupine, ali i klasičnog odijevanja engleskih dama i gospode u savršeno krojenim odijelima. Ne moraš putovati u druge države da bi vidio neku drugu kulturu, što kreativcima daje nove ideje i više inspiracije.

Koliko je teško biti mladi dizajner? Koji su najveći izazovi u pokretanju brenda i kreiranju kolekcija?

Teško je, ali sve je teško u početku. No ako si ustrajan u onome što voliš, sve je lakše. Meni je najteže to što od samog početka kolekcije sve radim sama, od skica, krojenja, biranja materijala, prototipova... Trebam proći cijeli proces kako bih došla do završnih proizvoda. želim kreirati barem jednu kolekciju godišnje, bilo bi odlično dvije, međutim sama sam i ne stižem. U Londonu je zaista lako pokrenuti svoj brend: jednim telefonskim pozivom ovdje se može otvoriti nešto kao obrt i to je besplatno. Porez se počne plaćati tek kada počnete zarađivati  određeni iznos godišnje. To je odlično za male brendove kao što je moj. 

Osmišljavate kolekcije u Londonu, a proizvodite ih u Hrvatskoj? Kako to? 

Kada sam se preselila u London 2015., odlučila sam da će proizvodnja biti u Hrvatskoj. Smatram da treba poticati domaće, stoga želim da se moji komadi proizvode baš u Hrvatskoj. živim u Londonu i imam studio kod kuće, a krojeve i prototipove radim sama. Tek kada krenu veće količine/narudžbe za trgovine, nastupa udruga INPROMO s radnom jedinicom za zapošljavanje osoba s invaliditetom u Labinu. To je centar za inkluziju i podršku u zajednici za osobe s intelektualnim poteškoćama.

Minimalistička estetika, s dozom azijskog (pretpostavljam japanskog) stila, u fokusu je vaših kolekcija. To vam je i osobno omiljeni stil? 

Privatno nosim vrlo slične stvari onima koje dizajniram. Od prve moje kolekcije vidi se taj minimalistički, pomalo japanski stil jer često uključujem geometriju, čiste linije i jednostavnost. To mi je baza od koje počinjem graditi, dodavati nove stilove i ideje za nove kolekcije. Upravo takvom estetikom dajem eleganciju svakom odjevnom predmetu. Zato uvijek posebnu pozornost posvećujem detaljima, npr. u novoj kolekciji sve je tako čisto i minimalno pa sam plisiranošću dala čar i bogatstvo odjevnom predmetu. Kako bi i sama Coco Chanel rekla: “Manje je više”. Tajna elegancije krije se u jednostavnosti, svakako se treba osloboditi svega što narušava sklad.

Koliko je jaka hrvatska scena u inozemstvu? Znamo nekoliko odličnih mladih dizajnera na potezu od Pariza do Londona. Jeste li na neki način umreženi?  

Zaista je mnogo mladih talentiranih Hrvata izvan Hrvatske. Poznajem Matiju »opa koji je sa mnom u Londonu, bili smo na istoj godini fakulteta, a 2015. preselili smo se u London. On je krenuo na Royal College of Fashion, a ja sam odrađivala praksu. U kontaktu smo i viđamo se kad nam to dopuste poslovni rasporedi, a češće se čujemo porukom ili telefonom. U Stock-hol-mu nas predstavlja Saša Hortig, koji je također bio sa mnom na godini. I Petra Vuletić bila je na istoj godini, a ona je u Parizu kao i Manuel Maligec. Ima nas.