Klečiš pred vinima, rekao je Željko Suhadolnik, glavni urednik revije Svijet u čaši enologu Franji Francemu. Ova vina to i zaslužuju, odvratio je Franjo koji je kleknuo kako bi snimio boce određene za „odstrel“ u restoranu Stari Puntijar. Među osam prašnjavih odabranica, samo su dvije bile iz ovog stoljeća, a sve smo popili s velikim veseljem. Vina su bila ispravna, neka malo čudna, druga poprilično čudna, no zaslužila su vrijeme i razgovor.
Povod ne baš sasvim uobičajenom kušanju bilo je podsjećanje na akciju Diplomatska vina koju su prije 15-ak godina pokrenule tvrtke Badel 1862 i Mam-vin, izdavač revije Svijet u čaši. Diplomati akreditirani u Hrvatskoj bili su kumovi hrvatskim vinima. Prvi je kumstvo prihvatio Knut Tøraasen, koji je 2005. postao norveški veleposlanik u Hrvatskoj. Kumče mu je bio Chardonnay 2003. vinarije Nespeš nedaleko od Svetog Ivana Zeline, koja je tad bila u sastavu tvrtke Badel 1862. To prvo diplomatsko vino, kao i Rajnski rizling 2004. iste vinarije koji je odabran kao drugo, napunjeni su u 500 boca i dio je pohranjen u podrumu Sveti Martin zagrebačkog restorana Stari Puntijar.
Chardonnay 2003. i sad je izvrsno vino, prekrasne boje s mladenačkim zelenkastim odsjajem. Intenzivnog je i sortno prepoznatljivog mirisa, tek s ponešto, reklo bi se taman koliko treba, mednih i balzamičnih nota te punog, slasnog, gustog, ali mekog i podatnog okusa. Vino je to u kojem se osjeti da je dugo putovalo kroz vrijeme na najljepši mogući način. Nimalo nije umorno, nego jednostavno „iskusno“, zrelo.
Pri otvaranju drugog diplomatskog vina, Rajnskog rizlinga 2004. iste vinarije, čuo se zvuk kao kad se otvara pjenušac. I pri točenju u čaši su se vidjeli mjehurići, a još više osjetili pri prvim gutljajima. Rizling je bio polusuh kad je punjen u bocu i u njoj je sama krenula druga fermentacija. To se može smatrati greškom, no u ovom slučaju je pomoglo vinu zato što mu je ugljikov dioksid dao dodatnu svježinu.
Vlasnik obiteljskog restorana s gotovo dvostoljetnom tradicijom Zlatko Puntijar izvukao je iz podruma još tri vina iz Kurije Nespeš. Bili su to rajnski rizling, sauvignon i traminac berbe 2001. Ekipa iz Badela pohranila ih je u poseban boks s namjerom da ih otvore 2012. za proslavu 150. obljetnice tvrtke. Zaboravili su valjda na njih, pa smo ih osam godina poslije „morali“ otvoriti mi, a ponovila se priča o lijepom starenju vina koja nisu bila pripremana za putovanje kroz vrijeme. Rajnski rizling, riječ je podsjetimo o vinima koja su prošle godine postala punoljetna po ljudskim zakonima, imao je divnu boju, ali tercijarne arome, nastale tijekom godina u boci, nadvladale su one sortne. Sauvignon i traminac lako je bilo prepoznati, a u pohvalama smo se razišli. Nekima se više dopala očekivana svježina sauvignona, a meni sasvim neočekivana živost koju je iskazao traminac.
Zvijezde ranog popodneva jednog sasvim običnog četvrtka postale su graševina s kraja prošlog stoljeća, Enjingijeva iz 1993. i Tomčeva iz 1994. Sjajna vina u punoj su snazi, zaokruženih aroma i okusa i gotovo smo se „otimali“ za još koji gutljaj.
Iznenađenje dana bila je Žilavka 1983. mostarske vinarije Hepok, hercegovački suhi sherry. U boci se očigledno spontano pokrenula „šerizacija“, koja vinima iz španjolskog gradića Jereza daje posebnu boju, mirise i okus. Nije žilavki, naravno, nitko u Puntijarevu podrumu dodavao destilat, što se u Andaluziji radi, ali kao da je vino samo znalo u kojem smjeru treba krenuti. Nema neugodnih hlapivih ili octenih kiselina, koje se često pojave kod ovako „iskusnih“ vina, da izbjegnem korištenje izraza „starih“, a oksidativnih je nota, naravno, napretek. Promjene koje u vinima u Andaluziji godinama žele i potiču, u ovoj su se žilavki pokrenule same. Vino je ostalo ispravno, a pronašli smo mu i ulogu za stolom: fino bi pristajalo suhim kolačima našeg priobalja poput raspke torte, na primjer.
