Moslavac ga zovemo vjerujući da potječe iz Moslavine, u Mađarskoj je stekao svjetsku slavu, a u Međimurju hrvatsku. Godinama su ga Međimurci pripremali za osvajanje tržišta. Proveli su klonsku selekciju, odabrali najbolje trsove iz tamošnjih vinograda, cijepili ih protiv bolesti pa razmnožili i sadili, a smislili su i robnu marku Pušipel. Kažu kako je riječ o starom lokalnom nazivu sorte, a moslavcu još jedan nadimak ništa ne znači jer ga širom srednje Europe zovu i šipon, furmint, mosler, som, szigeti, tokay, zapfner, luttenberger, maljak, malnik, mainak, krhkopetec...
Svom su ljubimcu Međimurci dali napraviti i posebnu bocu, podsjeća na one koje koriste Mađari u Tokaju i iznimno je prepoznatljiva na polici, a dogovorili su i standarde, pravila igre za dva tipa vina. Pojednostavljeno se može reći da je Classic svježiji, a Prestige puniji, ozbiljnije vinificiran, često i odležaniji. Prošlogodišnji pušipeli na tržište će krenuti u ožujku, a do Urbanova, najvećeg međimurskog vinskog svetka krajem svibnja, svi će ga vinari pripremiti kao mladu za svadbu. Sad se još uživa u godinu dana zrelijim mirnim vinima, ali i pjenušcima od iste sorte. Vinarija Štampar je prošle godine za Urban White Extra Brut dobila zlatnu medalju na Decanterovu ocjenjivanju, što je dosad najveće međunarodno priznanje hrvatskom pjenušcu.
Mošt je fermentirao u inoksu, potom je njegovan na finom talogu u velikoj drvenoj bačvi, a druga fermentacija u boci trajala je 22 mjeseca. Berba je 2016., a jedva smo ga stigli na vrijeme poslati u London. Ocjenjivanje je trebalo biti u travnju, ali je zbog pandemije odgođeno za kolovoz i to je našem Urbanu jako odgovaralo. Stigao se lijepo smiriti u boci. Znao sam da imamo odličan pjenušac, ali ne mogu reći da sam očekivao zlatnu medalju - iskren je David Štampar.
Pušipel je u Međimurju danas prepoznatljiv kao i meso 'z tiblice, pečena svinjetina koju čuvaju od kvarenja u zaseki, obarenom pa mljevenom špeku. Zaseka je i prilog, uz kisele krastavce i feferone, hren, domaće sireve i, naravno, pušipel.
Ta je sorta, kao furmint, glavna u slavnim tokajcima, odličnim slatkim vinima iz vinograda na vulkanskom tlu sjeveroistoka Mađarske. Zovu ih s pravom vinima kraljeva i kraljem vina. U Austriji furminte uglavnom rade kao svježa i mlada vina, a na tom su tragu i Slovenci sa svojim šiponima. Manje se zna da ga ima i u Južnoafričkoj republici. Stigao je tamo s drugom tokajskom sortom, lipovinom koju Mađari zovu hárslevelű, a rade slatka vina tokajskog tipa.
Posljednjih desetljeća i iz Tokaja stižu odlična suha vina, uglavnom jednosortna, dakle posebno furmint, a posebno lipovina. Tim su dobrim tragom krenuli i Međimurci. Odlične ideje bile su napraviti dvije kategorije pušipela te, posebno, raditi pjenušce. I vinarije Cmrečnjak i Dvanajščak-Kozol pokazale su nekoliko lijepih lica ove sorte, od pjenušavog, preko svježeg, do odležanog, odnjegovanog na finom talogu, pa i u drvenim bačvama koje vrlo dobro podnosi. A iako ga zovemo moslavac,.mogli bismo mu tepati i da je Zagorec. Roditelj mu je belina starohrvatska koju mi zovemo i belina velika bijela, Nijemci heunisch weisser, a Francuzi gouais blanc. Ta je belina roditelj oko 80 sorata vinove loze koje se sade širom svijeta, a među njima su i chardonnay, gamay noir i veliki rajnski rizling.
A rizling je još jedna sorta koja se sasvim dobro snašla u Međimurju. Izvrsne rade otac i sin Rajko i Marko Cmrečnjak, kao i Petar Kocijan koji ima i prekrasnu vinariju. Treba je vidjeti uz čašu sauvignona, još jedne sorte koja je zavoljela ovaj kraj na sjeveru Hrvatske. Na sauvignon treba otići i u OPG Hažić. Vedra i vesela Tatjana Hažić igra se s njim u drvenoj bačvi od 500 litara u kojoj ga njeguje na finom talogu. To nije vino novosvjetskog tipa, divljak koji mirisom udara u nos. Naziv sauvignon je nastao od francuske riječi sauvage koja znači divalj, no ovaj je uglađen i smiren gospodin, vino kakva od te sorte rade u Francuskoj, na primjer. Tatjana je i vjerojatno jedina međimurska vinarka koja nema pušipel. Još nema. Posadila ga je 2018. na položaju na kojem je zbog bolesti morala iskrčiti chardonnay i radit će, kaže, od njega pjenušac.
Pušipel, furmint, šipon, moslavac, ma kako ga zvali, velika je sorta. Po vinima kakva može dati ravna najvećima, rizlingu, chardonnayu i sauvignonu od bijelih te crnom pinotu s kojim su se Međimurci također lijepo sprijateljili, posebno Cmrečnjak i Dvanajščak Kozol. Tea i Viktor Dvanajščak rade tri crna pinota, a jako je dobar već onaj bazni, u litrenoj boci koja stoji oko 28 kuna, Classic je dijelom odležao u velikim, dijelom u malim bačvicama, a Amarant samo u malima. Prvi su u Međimurju krenuli s crnim sortama, a i s ovom jako zahtjevnom poprilično daleko dogurali.
Međimurje je prije 30 i više godina bilo najnaprednija vinska regija bivše države. Potom kao da su nestali sa scene, ali vratili su se na velika vrata. Danas gotovo svi nude barem jedan dobar pušipel, a svaki vinar ima još pokoje vino s kojim se može “hvaliti”. Svakako se isplati doći između Drave i Mure na nekoliko dana. Ako ne prije, onda oko 25. svibnja kad se u Svetom Urbanu slavi i vino.
