"Čašu prosecca, molim!", najčešća je vinska narudžba u lokalima širom svijeta što dovoljno govori o komercijalnom bumu pomno osmišljenog te desetljećima građenog projekta zaštite zemljopisnog podrijetla i izvornosti pjenušavog vina kojeg se svake godine napuni oko pola milijarde boca, a to je za dvije trećine više nego šampanjaca. Tamna strana uspjeha je činjenica da malo tko tko naručuje prosecco kaže i koji, čiji ili kakav želi. To je postao sinonim za jednostavno i jeftino pjenušavo vino. Kako je prodaja prosecca rasla, njegov je imidž padao na razinu piva ili kole, pa čak i ispod njih, zato što je pivska ponuda svakim danom sve veća, a ni Coca Cola i Pepsi nisu više jedina bezalkoholna pića te vrste.
Prosecco od 2009. ima zaštitu zemljopisnog podrijetla gotovo u cijeloj sjeveroistočnoj Italiji. Područje na kojem se može raditi prosecco s oznakom DOC obuhvaća četiri dijela regije Friuli Venezia Giulia, oko gradova Gorice, Pordenonea, Trsta i Udina, te pet u regiji Veneto: Belluno, Padova, Treviso, Venecija i Vicenza. Ako je grožđe uzgojeno, a vino napravljeno i napunjeno u boce na području Trevisa i Trsta, dopušteni su i nazivi Prosecco DOC Treviso te Prosecco DOC Trieste zato što su ta dva područja povijesno važna za proizvodnju ovih pjenušavih vina. Ako je svo grožđe i cijela prerada obavljena na području grada Conegliana ili općine Valdobbiadene, vina mogu imati i oznaku zaštite izvornosti Prosecco Conegliano Valdobbiadene DOCG.
Na tom se području još 1772. prvi put povezao prosecco kao naziv sorte grožđa s regijom, no tek su 30-ih godina prošlog stoljeća službeno određene granice područja proizvodnje, a osnovan je i Institut za vitikulturu u Coneglianu. Ozbiljno planiranje kako prosecco dovesti na vrh proizvodnje pjenušavih vina počelo je 1962. Tad je 11 proizvođača osnovalo konzorcij čija je osnovna uloga bila osmisliti pravila za proizvodnju njihova pjenušca. Sedam godina poslije Conegliano i Valdobbiadene dobili su zaštitu zemljopisnog podrijetla (DOC) i odmah su počeli tražiti način kako da zaštite naziv prosecco. Tako se zvali sortu, a nju je nemoguće zaštititi. Da je moguće, imali bismo i mi još problema s Talijanima, zato što je uzgajaju i u Kastvu pokraj rijeke, zovu je verdić, a vrlo je malo ima i u Istri gdje joj tepaju teran bijeli. Talijani su sortu preimenovali u glera, kako su je zvali u nekim dijelovima sjeverne Italije, a područje proizvodnje razvukli su do Trsta u čijoj je okolici selo Prosecco. Danas najprodavanije vino na svijetu tako je "kršteno".
Područje zaštite proširilo se do 2003. na 15 talijanskih općina, a 2009. prosecco je postao 44. talijansta zaštićena oznaka izvornosti. Uglavnom je riječ o slađim pjenušcima, s oznakom extra dry, a suhlji, na kojima piše brut, extra brut ili brut nature imaju oznake Asolo ili Colli Asilani, Riva odnosno Cartizza. I u tim mjestima prosecco rade tankovskom metodom, ali kao ozbiljnija, obrtnička vina kvalitetom bliska Franciacorti, glasovitoj talijanskoj apelaciji zapadno od jezera Garda, Trentodocu iz okolice Trentina te Ala Langi iz Pijemonta iz čijih se naziva skrivaju veliki pjenušci proizvedeni klasičnom metodom druge fermentacije u boci koji odležavaju na kvascima godinama, neki i više od desetljeća.
Prosecco se u supermarketima širom svijeta, pa i kod nas, može kupiti za 30-ak kuna, no ima i puno skupljih. U hrvatskim vinotekama neke etikete vinarija Prapian, Col de'Salici stoje oko 70 kuna, prosecca Masottina ima i za više od 100, a Cartizze Prosecco Dry vinarije Adami stoji 350 kuna. Za taj novac može se kupiti i dobar šampanjac.
Prosseco je danas na raskrižju s kojeg proizvođači mogu skrenuti u još masovniju proizvodnju jednostavnijih vina zahvaljujući kojima će odmah više i zarađivati, a mogu i na krilima brenda početi podizati kvalitetu. Pojednostavljeno, mogu se posvetiti brendu ili proizvodu, a mogu se i razdvojiti na industrijalce i obrtnike ili konfekciju i šivanje po mjeri.
Zasad je to još velika priča o uspjehu. Nije nametnuta s vrha, nego poput svih sličnih iz vinskog svijeta započela s dna, udruživanjem vinara. Na sličan način, ali ne masovnošću, nego kvalitetom, svjetski poznate su postale i talijanske vinorodne regije Toskana ili Pijemont. Ne mogu regija ili država napraviti vino, njihova je uloga stvoriti uvjete da taj posao vinarima bude što lakši. A vinari moraju znati da njihov pojedinačni uspjeh ovisi o uspjehu regije. To su kod nas uvidjeli u Istri i zato su u svijetu po vinu najpoznatiji i najprepoznatljiviji dio Hrvatske. Počeli su 1994. kad su vinari osnovali Vinistru koja danas okuplja 125 vinarija. Zakon o vinu iz 2019. predvidio je slične udruge i u tri preostale hrvatske vinske regije, Slavoniji i Podunavlju, Središnjoj bregovitoj Hrvatskoj i Dalmaciji, no njihovi rezultati će se, ako ih bude, vidjeti za dva ili tri desetljeća.
