Poštovana, pročitala sam vašu kolumnu, imam pitanje povezano s tekstom. Kažete da svi odnosi proizlaze iz odnosa koji imamo sa samim sobom. Iskreno, mislim da je taj odnos dobar no opet ne mogu ostvariti kvalitetnu vezu, zapravo ne mogu pronaći kvalitetnog partnera. Gotovo svi dečki koje sam imala su me ili varali ili su bili polu zainteresirani za vezu. Volim sebe na način da ne ostajem u takvim nezadovoljavajućim odnosima, ali nije mi jasno zbog čega mi se uvijek događa isto. Je li stvarno problem u meni ili u muškarcima kojima je zbog društvenih mreža danas sve dostupno pa se niti ne daju previše u jednu vezu?
Martina
Kažete kako imate dobar odnos sa sobom, a opet sumnjate u sebe i svoje vrijednosti jer propitkujete svoje vrijednosti – je li stvarno problem u meni ili...? Jeste li svjesni svojih vrijednosti? Partneri nisu bili za Vas, nisu Vas voljeli, no to nema veze s Vama kao osobom, već se naprosto niste našli, nisu to bile prave ljubavi i to je to - nije to zato što Vi niste dovoljno dobri ili lijepi i slično.
No kažete da ne znate zašto Vam se uvijek događa isto, ista vrsta odnosa ili partnera? To pokazuje određeni nedostatak Vašeg samopouzdanja, jer se iz pisma vidi da sumnjate u sebe i svoje kapacitete i vrijednosti. Jer da su Vas oni voljeli osjećali biste se - dobro, sigurno i voljeno?
Zašto mislite da nešto nije u redu s Vama? Kvaliteta Vašeg odnosa sa sobom zrcali sve druge odnose, pa tako i ove ljubavne.
Zašto uopće naše samopouzdanje ovisi mahom o drugima? Zašto tražimo svoju sreću u partneru? Odobravanje od drugih da bismo se osjećali vrijednima, dobrima, uspješnima, sigurnima? Bez obzira na to što netko može biti uz nas, naša podrška ili nas čak voljeti 'bezuvjetno' on ili ona nam nikako ne bi trebali biti zamjena ili pak uzrok našeg dobrog raspoloženja, a ponajviše ne bi smjeli biti zamjena za naš dobar odnos sa sobom.
Često se to ne razumije, događa se da oni koji nisu sretni i zadovoljni sa sobom očekuju da će sreću i zadovoljstvo pronaći u vezi s partnerom ili misle da će se osjećati samouvjereno ako budu u vezi, ako nađu nekog tko će ih voljeti. Međutim, to uglavnom nije tako i naše samopouzdanje ne bi trebalo ovisiti o izvanjskim faktorima, drugim osobama, položaju i sličnim klišeiziranim paradigmama vrijednosti.
Niti bismo trebali vjerovati da naša sreća ovisi o bilo komu, pa tako i o partneru. Umjesto da tražimo sreću u drugima potražimo je prvo u sebi pa ju potom podijelimo s partnerom. Dokle god pokušavamo svoju sreću i zadovoljstvo pronaći u drugima nikada nećemo biti potpuno sretni. Uvijek ćemo biti nekako nezadovoljni ili razočarani.
Zašto? Jer svoje samopouzdanje, dobar stav prema sebi temeljimo na klišeu da kao osoba vrijedim onoliko koliko sam dobra, vrijedna, poželjna, uspješna, lijepa, voljena, seksi, dopadljiva drugima, onima za koje mislim da su mi važni, vrijedni ili pak bolji od mene. To je koncept sampouzdanja u koji vjeruje velika većina ljudi danas.
Lažno samopouzdanje se temelji na ideji vrednovanja sebe u odnosu na druge. Za vrednovanje su potrebne dvije stvari: uspoređivanje s drugima i kriterij na osnovu kojeg se uspoređujemo. Kome smo to vrijedni, dobri, dopadljivi, a kome nismo? U odnosu na koga smo uspješni, a u odnosu na koga nismo?
Lažno samopouzdanje se temelji na uspoređivanju s drugima i usvojenim kriterijima uspjeha, ljepote, ljubavi i tako dalje. Ti su kriteriji posuđeni od drugih- od društva, kulture u kojoj živimo, nasljeđa kojem pripadamo i slično.
No pravo je pitanje zapravo - postoji li neki objektivni kriterij za to koliko vrijedimo?
Ne! Mi nismo roba pa da imamo svoju cijenu na tržištu. Vrijednosti su arbitrirane, ono što je za nekog vrijedno za nekog može biti bezvrijedno. Ono što je za nekog lijepo za drugog ne mora biti. Kakvi god da jesmo i kakve god kvalitete i mane da imamo možemo biti dopadljivi, dobri i vrijedni samo nekim ljudima, obično članovima svoje obitelji i onima kojima smo iz nekog njihovog razloga bitni, onima koji nas iskreno vole i prihvaćaju takve kakvima jesmo i njima sličnima ili pak imamo sa njima neke zajedničke interese.
Nije realno očekivati da ćemo se dopasti svima i da ćemo svima biti podjednako dragi, vrijedni, atraktivni. To je nerealno, zar ne? Ako se odlučimo temeljiti svoj stav prema sebi po principu dopadljivosti drugima onda ćemo sigurno imati problem sa samopouzdanjem, a to znači i sa svojim partnerskim, ljubavnim odnosima.
Ako pak želimo nekoga s kime bismo svoju sreću željeli podijeliti važno je naučiti ovo o samopouzdanju jer je to ključ i dobrog odnosa. Tada neću čekati da me netko pogleda ili prigrli ili zavoli kako bih se osjećala vrijednom već ću svoje životne odabire graditi na svojim vlastitim stavovima o sebi - svojim samo-vrijednostima , samopoštovanju, dostojanstvu. To je taj osobni integritet koji imamo ili nemamo, a itekako je potreban za kvalitetan ljubavni odnos.
Zašto mislimo da se za ljubav koja nam je toliko važna u životu trebamo manje zalagati nego za dobar posao ili prestiž u društvu ili, pak, činiti manji trud od onoga što činimo da ovladamo nekom važnom životnom vještinom – na koncu ljubav i jest velika vještina?
Jer nema istinske sreće u životu bez zadovoljstva sa sobom a onda budite sigurni da ćete naići na partnera koji je sličan upravo Vama i želi isto to podijeliti jedino s Vama, a ne ovisiti o Vama.
