Pandemija koronavirusa i snažan potres koji je pogodio metropolu zasigurno su ono zbog čega će se 2020. godina prepričavati još dugo vremena. Upravo su teške situacije koje su nas pogodile, ali i snažne žene koje su svojim nesebičnim djelima dale sve od sebe da olakšaju koliko to mogu, motivirale našu novinarku, spisateljicu, scenaristicu i redateljicu Danijelu Stanojević da snimi film 'Žene to mogu!'. Kako je došla na ideju da snimi baš film ovog simboličnog naziva, tko su protagonistice, ali i kako je izgledalo snimanje za vrijeme pandemije, Danijela je otkrila u razgovoru za Story.hr.
Kako ste došli na ideju snimanja filma 'Žene to mogu!'?
Prvo je svijetom zavladao virus, a onda je Zagreb dodatno kažnjen. 22. ožujka zatresao se nekoliko puta. To iskustvo ostavilo je traume. Duboke brazde na sve u Zagrebu. Strah je jačao. Zvale su me prijateljice i zaključila sam: „Pa ja moram snimiti film, ovo je previše...“. Pogledala sam kroz prozor i vidjela ljude kako stoje pred neboderom i gledaju u nas koji gledamo kroz prozor ali nisam imala snage se spustiti jer tada smo upravo snimili serijal o tome kako se psihički spasiti u doba korona krize i ostati pribran. Kako je rad bio intenzivan i naporan bili smo slomljeni. To smo snimili odmah kada je krenula korona kriza i poslali svim medijima da objave. I nakon potresa su krenuli pozivi sa svih strana.Najviše su me prijateljice zvale i priče su im bile šokantne, stresne. U ruševinama svojih zgrada u centru Zagreba one su pomagale starim ljudima. Nosile su im iz dućana hranu da ne bi dobili koronu. Zatim je jedna organizirala sve stanare u zgradi na Zrinjevcu u kojoj živi da si sami pomognu oko sanacije.
Strašne stvari su proživljavale. Druga je spavala i čuvala zgradu s crvenom oznakom da ne provale u zgradu oni koji su pljačkali stanove jer su bili napušteni. Strahovala je za život ali je bila toliko hrabra da ostane jedina u zgradi i evakuira starije. I ove protagonistkinje koje sam snimila su bile hrabre i organizirale pobunu u Gradu, zatim liječile i pomagale svima koji su zaista sklizali u najmračnije kuteve uma, a jedna se borila za svoju kuću i prokazivala na propuste, te osvještavala ljude o novom zakonu za umjetnike. Ja sam se angažirala oko freelance novinara u HND-u i SNH (sindikatu novinara) jer to je bio čisti užas što se u kratkom vremenu zbivalo. Jasno je bilo da je kultura pala na koljena i veliki poraz je bio i EPK. Užas za užasom. Morala sam uzeti svoje najjače oružje i pothitno pružiti svima podršku, a u mojem slučaju je to kamera i film! Novinarka sam prekaljena i nema za mene straha. Prošla sam i gore situacije.
Tko su protagonistice? Zašto baš one?
Korona i potres 22.ožujka. To je dovoljan motiv. U takvim situacijama žene uvijek nose sve na leđima ili izvuku kraći kraj, prve su na meti otkaza. Žene njeguju stare, bolesne, psihički inkriminirane, a tako zatvorene uslijed karantene one su i žrtve obiteljskog nasilja, društvo ih zanemaruje, a ovisi o njima. O besplatnom radu kao što su njega ukućana, obitelji i svi razni drugi kućni poslovi od nabavke hrane, pripreme do brige za cijele obitelji. Ipak, žene su se ponovno snašle, unatoč godini koja nas je dočekala s velikim promjenama. Samoizolacija i odsječenost od normalnih aktivnosti otvorila je vrata mnogim nepravdama, zaradama na tuđoj muci, građenju političkih poena, pa tako i priliku da se nametnu novi zakoni, principi te se iskoristi umjetno stvoreni "vremenski vakuum" kako bi se promijenila društvena slika.
Protagonistice filma su tri snažne žene: Jasminka Sabol Mužinić, profesorica psihologije koja govori o strahu koji je zavladao životima građana u Zagrebu i Hrvatskoj te na koji način se ljudi suočavaju s posljedicama koronavirusa i potresa. Gordana Orsag Pasanec, aktivistkinja je koja govori o svojem angažmanu u poznim godinama gdje je odlučila da će svoje vrijeme posvetiti borbi za grad. Njezin aktivizam je politički angažiran gdje razotkriva novinarima i medijima sve devijacije vladavine gradonačelnika Milana Bandića. Sanja Bachrach Kristofić, umjetnica je koja govori o svojem strahu za egzistencijom i koja je žrtva potresa s obzirom na to da joj je kuću potres porušio. Ona se u potpunosti angažirala i oko promjene zakona za umjetnike. Ove tri protagonistkinje su pružile otpor, ali i veliku podršku zajednici. Svojim angažmanom mijenjaju situaciju u kojoj pomažu i rade progres koji će tek u budućnosti imati odjeka.
Koja je glavna poruka filma?
- Glavna poruka filma je da se nikada ne smijemo prepustiti politici, medijima i strahu. Ne postoji ništa važnije od naših života i zdravlja. I moramo to osvijestiti što prije. U Francuskoj bi svi bili na ulicama i skidali kožu s lica političarima jer oni imaju visoku svijest svojih prava, najviše socijalnih prava! Baš kao i Njemačka. Tako da je poruka ovog filma da žene nisu sebične u teškim trenucima i da su svjesne i u stanju artikulirati što je važno i potrebno svima. Razlog tome je što su žene od malih nogu u borbi. Mi moramo sve same i za druge. Je li tako? Moramo pomoći i misliti na svoju okolinu. I zato smo svjesnije, te kako nam je od uvijek teško mi se znamo snalaziti. Naše društvo je u ovom filmu prokazano zahvaljujući ovim hrabrim ženama. Tako je film postao i politički jer prikazuje trenutak u povijesti kakav je bio bez uljepšavanja ili promocije političara. Pokazuje žene koje su kotači društva. One nemaju moć ali njihov angažman će dugoročno imati efekta na društvo.
Kako izgleda snimanje filma tijekom pandemije?
Naporno. Neizvjesno. S milijun ograničenja ljudi su otkazivali i suradnju, ali i sudjelovanje u filmu. Morala sam sama i snimati, ali u svemu mi je pomogla Rada Borić, regionalna koordinatorica OBR (One Billion Rising – Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama s kojom na tom projektu surađujem) i Ivan-Stjepan Lucić, koji je sa mnom snimao a kasnije i montirao film. Jednostavno su mnogi bili u strahu za zdravlje a neki su se bavili egzistencijom jer im je porušen bio krov nad glavom. Mnoge su mi protagonistkinje otkazale jer su naprosto bile na rubu svih snaga i u zadnji tren, doslovce bih već utrpala opremu u auto, kada bi mi telefonski otkazale tijekom vožnje na lokaciju. Osjećale su se slomljene, nemoćne. S jedne strane bavile su se zdravljem i svojim starim roditeljima a s druge strane porušenim stanovima. Nema nikoga da im pomogne. Nema organiziranog društva koje složno i solidarno reagira na ovakvu situaciju. Svi su podbacili. Ljudi su se doslovce samoorganizirali, a najviše žene koje su pokazale da su uporne i hrabre kad svi zakažu, te okrenu leđa.
Kako je biti novinar, spisatelj i scenarist u doba Covida?
Ja sam novinarka, spisateljica i scenaristica, te redateljica. U ovo doba sva ta zanimanja su iznimno potrebna, no dogodilo se da to nije baš tako. Mene je to čudilo ali se nisam dala demoralizirati pa sam non-stop radila i razmišljala kako će sav taj moj rad imati odjeka. Situacija je bila takva da se u datom trenutku nije moglo baš plasirati sve ali sam znala da će trenutak doći malo kasnije. U ovakva vremena, iako sve izgleda beznadno i kaotično, znajte da se svaki rad i zalaganje isplate ali s odmakom. Moj novinarski instinkt je bio snažan i ja sam odmah reagirala. Ustvari za svakoga profesionalca ovo nije trenutak mirovanja, već akcije. Treba ostaviti srce na terenu!
Je li kriza inspiracija, ili je strah od egzistencije blokirajući? Ili se to dvoje izmjenjuje...kako to kod vas ide?
- Kriza je za mene inspiracija i strah od egzistencije je prisutan ali nagon za preživljavanje je izražen i ne jenjava. Kada god sjednu novci dobro su došli i vesele. Kod mene to ide tako da nema stajanja, nema mirovanja, ako pogriješim ili posrnem dignem se i nastavim. Naprosto se ne znam odmarati ako ne radim. Samo je to nekada intenzivno i pojačano a nekada je to opuštenije. Ipak ima i trenutaka kada gledam filmove, ako se to može nazvati odmaranjem. Dakle, kriza je svako inspiracija za rad a kad radim onda nemam blokade. Važan je jasni cilj i viziju posla.
Vjerujete li da će svijet ponovno izgledati isto kao i prije?
- Nikada svijet neće izgledati kao prije. Uvijek se sve mijenja ali ova kriza i ovaj virus su nam brzo promijenili živote i još će ih mijenjati. Sigurno ćemo biti u tom procesu promjene dvije do tri godine a nakon toga ćemo se naučiti živjeti. Neće više biti toliko obijesti, putovanja, razmaženosti. Mislim da će bogati ljudi živjeti jako dobro, bolje nego do sada, ali možda će naučiti dijeliti svoja dobra s obzirom na to da će svijet osiromašiti. Najviše me strah tog on-line školovanja ili distance, radije bih da ju zovemo fizička distanca a ne socijalna. Moramo se naučiti socijalizirati ali to će biti jako čudno. Ne znam kako će izgledati umovi budućih naraštaja. Kako će oni razmišljati i zamislite sada studente koji ne studiraju nego su online. Ne čini mi se to kao privlačno studiranje, to je više kao neki tečaj.
Utječe li kriza više na žene? Podnose li žene bolje teška doba od muškaraca?
Žene su naučile živjeti s preprekama i lakše se snalaze. Puno lakše od muškaraca. Oni uvijek imaju nekih poteškoća kao što je izraženi ego. To se sada zorno manifestira na ponašanjima političara, zar ne? Muškarac u patrijarhalnom i konzervativnom društvu ima visoko postavljenu ljestvicu i on ako ne ispuni sva očekivanja, on je skrhan, izgubljen. Žene su od rođenja odgajane na samostalnost i brigu za okolinu, zar ne? Mi smo te koje brinemo o obitelji, starijima, djeci, muževima. Tako da za nas nije problem kriza, mi kada ju usvojimo mi se bacamo na posao. Samo se sjetimo Drugog svjetskog rata kada su žene radile u tvornicama jer su muškarci ginuli u ratu. One su izvukle svjetsku ekonomiju, svojim radom a kasnije su dobile otkaze jer su se muškarci vratili s ratišta.
Kako na krizu i paniku reagiraju žene, a kako muškarci?
Žene reagiraju tako da se prime posla, a muškarci reagiraju tako da se pitaju ima li tu mjesta za njih, te na koji način mogu sebi pomoći. Manje su fokusirani na zajednicu, na širi pojam društva. I svakako će manje volontirati.
Koji sljedeći projekt možemo očekivati od vas?
Jedan projekt koji planiram raditi je humanitarne prirode i tiče se djece i staraca. No, spremam još tri filma jedan me posebno veseli jer je vezan uz umjetnu oplodnju. Tu pratim i žene i muškarce, kojima je taj proces zaista težak, pogotovo emocionalno ali to je jako važna tema jer se tiče budućnosti.
Planirate li kratkoročnije...planirate li uopće?
Sada planiram kratkoročnije ali i dugoročnije. Razbijam glavu s raznim idejama koje bi mogle dugoročno upaliti. No, kako je tržište nestabilno i kako su prilike nepredvidive teško je odrediti smjer. Tako da je mudro biti na oba kolosijeka i dugoročni i kratkoročni kolosijek. Razmišljati da će Europa ipak biti socijalna i neće odustati od socijalne politike, tako da je dobro što se dogodio Brexit. Engleska nema dobru socijalnu politiku i oni nemaju tu vrstu osviještenosti pa su često bojkotirali socijalnu politiku Europske unije.
