Urođena potreba za bliskošću
Iako se ova misao toliko često može čuti da ponekad zvuči i pomalo patetično, potreba za bliskošću i pripadanjem temeljna je ljudska potreba koju svatko od nas teži zadovoljiti, piše Sensa.hr. Svi mi imamo želju povezati se s drugima te doživjeti da nas netko vidi i prihvati točno takve kakvi jesmo. Tu potrebu zadovoljavamo u različitim odnosima u koje ulazimo, i to onim obiteljskim, prijateljskim, profesionalnim te, dakako, partnerskim.
Povratne informacije drugih ljudi važan su izvor na kojem temeljimo našu sliku o sebi, doživljaj koji imamo o tome kakvi smo ljudi, koliko vrijedimo i što možemo. Društvena smo bića, i u drugima tražimo sigurnost, utjehu, ljubav, pripadanje, potvrdu, zabavu i mnogo drugih iskustava i doživljaja. Važno nam je da smo okruženi drugima. Važno nam je što oni misle o nama.
Zašto nas neki ljudi ne vole?
S obzirom na to koliko su nam drugi ljudi važni, ne čudi da negativne povratne informacije koje od njih ponekad dobivamo bole. Bilo kakva kritika zna nas itekako zaboljeti, a pravo odbacivanje nas kao osobe i više nego povrijediti. Iskustvo odbijanja bolno je iz mnogo razloga, prije svega stoga jer ga vrlo često, bez obzira na to zbog čega se događa, doživljavamo kao refleksiju sebe i procjenu naše vrijednosti.
Naime, ponekad nas ljudi odbijaju ili ne žele prihvatiti jer u nama vide nešto što im se istinski ne sviđa ili osuđuju. Međutim, znatno češće, ljudi nas odbijaju zbog razloga koji nisu toliko vezani uz nas, koliko uz njih same ili situaciju u kojoj se nalaze. Ponekad se to događa jer međusobno nismo kompatibilni, odnosno zato jer nemamo osobine komplementarne njihovima.
Ponekad nas odbijaju jer je situacija takva da ne dopušta drugačiju odluku. U nekim slučajevima nas odbijaju bez previše razmišljanja i prosudbi nas kao osoba, odnosno stoga jer se ponekad stvari jednostavno dogode. I naravno, ponekad nas u bliskim odnosima napuste oni čije napuštanje nije slučajno, napuste nas zato jer nas (više) ne vole.
Odbijanje boli jednako kao i fizička bol
Ne doživljavamo dakako sva odbijanja podjednako, pri čemu se ljudi međusobno razlikuju prema načinu na koji doživljavaju negativne reakcije drugih. Neki su jako osjetljivi i na najmanji znak neprihvaćanja, dok se drugi uspješno znaju nositi čak i s osobnijim i većim oblicima odbijanja. Međutim, čak i uzimajući u obzir te individualne razlike, treba istaknuti kako odbacivanje, naročito ono od strane osoba koje nas poznaju i koje su nam bliske, nije ugodno.
Naime, odbijanje izaziva značajnu nelagodu jer aktivira područja u mozgu koja se djelomično preklapaju s onima uključenim u obradu fizičke boli. Neurološki nas, dakle, emocionalna bol doslovno boli jednako kao i fizička. I ne samo to, kada se dosjećamo emocionalne boli koju smo prethodno doživjeli, ona boli gotovo podjednako kao ona originalna, i više od onoga što bismo osjetili kada bismo se pokušali dosjetiti fizičke boli.
Naime, kada se pokušamo sjetiti vremena kad smo možda slomili nogu ili prošli neku operaciju, osjećaj je znatno manje neugodan od onoga vezanog uz prisjećanje na neku emocionalno bolnu situaciju. Stoga emocionalna bol, ako ne pronađemo način da je zaliječimo, može trajati i boljeti nas godinama i desetljećima.
Bol nas tjera na promjenu ponašanja
Evolucijski psiholozi smatraju da se ovako snažna fiziološka reakcija na odbijanje bliskih ljudi javila kako bi nas natjerala da, u trenucima kad svojim reakcijama izazovemo odbacivanje, promijenimo ponašanje i ostanemo u skupini koja nam je omogućivala preživljavanje. Dakle, snažne reakcije na odbacivanje evolucijski su opravdane te fiziološki vrlo intenzivne i zahtjevne.
Dakako, tjelesna razina nije jedina na kojoj se očituje nelagoda uzrokovana odbijanjem koje utječe i na našu sliku o sebi te uzrokuje izrazite emocionalne reakcije tuge, povrijeđenosti, bijesa i agresije. Vrlo često u trenucima odbačenosti ljudi krenu u duboka preispitivanja i razmišljanja o vlastitim nedostacima, pogreškama i manama, što nas može odvesti u začarani krug samokritike i pada samopouzdanja. Dakle, u trenucima kad smo ionako povrijeđeni i ranjeni, mi se vrlo često svojim razmišljanjima dodatno povrjeđujemo i povećavamo bol koju smo doživjeli u kontaktu sa svijetom.
Kako ublažiti patnju kad smo odbijeni?
Teško je prijeći preko težine i boli koju donosi odbijanje, pri čemu sami sebi možemo olakšati taj proces suzdržavanjem od velikih samokritičnih razmišljanja koja dovode u pitanje nas kao osobe. Pritom je u takvoj situaciji u redu preuzeti odgovornost za nekonstruktivno ponašanje, a možda i jasnu pogrešku, ali je važno izbjegavati pretjerani samoprijekor i samoosuđivanje koji će nas povući u još dublji ponor.
Umjesto dodatnog mučenja sebe, jedan od načina na koji možemo ublažiti patnju jest pokazati sebi da uistinu jesmo prihvaćeni i to na puno načina i od strane mnogo ljudi. Iako to možemo napraviti samo razmišljanjem o svojim uspjesima i vrlinama, mnogo je učinkovitije ući u situacije gdje ćemo to osjetiti, odnosno intenzivnije se okrenuti drugim ljudima koji nas vole.
Iako je u trenutku odbijanja prirodno povući se i pozabaviti svojim osjećajima, ponekad je suprotna reakcija ona koja će nam više pomoći da se osjetimo svojima i prihvaćenima. To dakako neće izbrisati svu bol koju nam je napuštanje i odbacivanje donijelo, ali negdje moramo početi. Briga za sebe i podsjetnik na to tko jesmo najbolji je početak.
