Čitala sam vašu kolumnu o ženi koja ima problem s partnerom jer on želi dijete, a ona nije spremna. Ja imam nešto drugačiju situaciju, a opet sličnu pa me vaš odgovor zbunio jer ne znam što napraviti. Dečko i ja nismo planirali dijete, ali sam ostala trudna. On ne želi dijete, jer si ga sad ne možemo priuštiti i predlaže abortus. A ja ipak želim roditi. Što da radim, treba li to biti zajednička odluka? Kako ako se ne možemo dogovoriti?
U toj sam kolumni koju spominjete i rekla da odluka o djetetu mora biti zajednička. Teško je davati savjete ovako putem medija i o ovako važnoj temi kao što je vlastito potomstvo. Morate se dogovoriti. Nitko od vas dvoje nije u pravu ili u krivu. A gdje je tu ljubav? Odluka o djetetu mora biti zajednička i voljna, to znači da se oboje potpuno slažete oko toga što vam je činiti sada kad ste već ostali trudni. No različite su nam veze i odnosi. Treba saslušati oba vaša argumenta. Možda vam veza zapravo nije dobra i nikad nije vodila ka nečem ozbiljnom, a sad ste došli pred jedan jako važan test. I možete provjeriti je li tako. Nekad ne želimo vidjeti istinu. Ako se, pak, ne uspijete nikako dogovoriti s partnerom, onda nema druge nego sama odlučiti što napraviti.
Svatko od nas na početku partnerske veze idealizira ljubav i nada se da će sve biti ok, da će uspjeti izbjeći probleme svakodnevnih situacija, poteškoća i nesigurnosti. Ovakva idealizacija vodi u klopku – iz ideje da uvijek sve bude dobro javlja se težnja za kontrolom, kako sebe tako i partnera, kako bi se ljubav činila sigurnijom. Težnja za kontrolom dovodi do nestajanja romanse, uzbuđenja i spontanosti koju ljubav nudi. Partnerska veza i ljubav ujedno su i sloboda da svaki od partnera bude ono što jest i kaže ono što misli da mu je važno. Iako ljubav u odnosu obično gradi svoju vlastitu povijest na koju se oba partnera oslanjaju svaki dan odnosa je jedno novo iskustvo. To je tako jer smo kao ljudi svakodnevno izloženi različitim izazovima i situacijama kroz koje se mijenjamo i rastemo. Ovakva iskustva utječu na nas i naše odnose. Iz spoznaje da su rast i razvoj nužnosti života oba partnera prvo moraju stvoriti određenu vrstu odanosti jedno drugome.
Razočaranje je još jedna neizbježna pojava u vezi. Ukoliko postoji stav da partner nikada neće razočarati ni jednim svojim postupkom javlja se idealizacija odnosa koja neće moći zadovoljiti ni jednog partnera. Životna su iskušenja ono što nas mijenja i gdje rastemo. Zato u vezi trebamo biti spremni na to da ćemo ponekad morati podnijeti nezadovoljstvo i frustraciju, ali se u takvim kriznim situacijama treba usmjeriti na ono što je u vezi dobro i lijepo i to uvijek završi dobro. Iako partnerstvo samo po sebi nadilazi jednu osobu svatko u vezi bi morao ostati posve jedinstven kao osoba, sa svim svojim unutarnjim svijetom, stavovima, težnjama i ciljevima. Oba partnera moraju biti spremna poštivati upravu tu osobnost svog partnera, jer je ta osobna sloboda ključ za dobru, kvalitetnu i dugoročnu vezu. Ono što često znamo reći – prihvatiti drugoga takvim kakav jest.
Polazeći od osnove partnerstva najvažniji dijelovi veze su posvećenost, povezanost, poštovanje i razumijevanje partnera. Kada smo posvećeni odnosu spremni smo aktivno slušati partnera, postavljati pitanja u vezi svih tema koje dolaze na menu odnosa kroz zajednički život, pa tako i jedno od najvažnijih pitanja o potomstvu, a veoma je korisno postaviti si i druga pitanje kako bismo provjerili jesmo li dobro razumjeli partnera. Redovita i dobra komunikacija je najvažniji segment dobre veze, na taj način nam jasno da smo aktivno uključeni i tako izbjegavamo mogućnost da nastane nesporazum. Iako ponekad nemamo odgovore na partnerove dileme ili poteškoće trud da se odgovor pronađe zajedničkim snagama jest od neprocjenjive vrijednosti za jačanje odnosa. Kroz primjer aktivnog slušanja otvaraju se silne dobre prilike za upoznati partnera, i to dobro. Partneri se nekada mogu razvijati na osobnoj ili profesionalnoj razini različitim tempom. Dogovor oko toga kako će jedno drugo podržati i povjerenje u kapacitete onog drugog ponekad mogu spasiti vezu od kraha do kojeg dolazi zbog ideje “prerastanja onog drugog kad partneri postaju dva različita svijeta”.
Uznemirenost i nesigurnost se često uvuku u vezu kroz strah od promjene, odnosno težnje da sve ostane isto. Naprotiv, reći ili učiniti nešto drugačije težnja je jedne aktivne i dinamične veze. Uvesti promjenu u odnos - bilo da se radi o promjeni posla, preseljenje, promjena dinamike viđanja - ne nosi samo po sebi rizik da će odnos prestati. Odnos čini dvoje ljudi, to je njihova kreacija i samim time samo oni, a ne okolnosti, mogu narušiti ono što je stvoreno. Način na koji se partneri nose s promjenama i izazovima, a ne promjene same, su ono što utječe na dobar odnos. Stoga ako se radi o promjeni tako važnoj kao što je imanje potomstva svakako bi trebalo vrlo ozbiljno i konstruktivno popričati. Nije mala stvar imati dijete. Sa poštivanjem argumenata obje strane i aktivnog slušanja partnera moguće je riješiti bilo koji problem 'propuha' u komunikaciji.
