Glumci za sve vremena: Uloge i talent Borisa Dvornika se ne zaboravljaju

Legenda hrvatskoga glumišta, Boris Dvornik, bio je omiljen među svojim sugrađanima, a jednostavnost je ono što ga je činilo i velikim i malim. Na filmu i na televiziji bio je ‘u dlaku’ isti kao i u privatnom životu. Bio je čovjek kojemu popularnost nije udarila u glavu, ali bio je i klasičan Dalmatinac - markantan, šarmantan, zabavan, glasan, raspjevan, istinski ljubitelj nogometa i jedan od najvećih navijača Hajduka.

Od nogometne lopte do glume

- K'o svako dite u Splitu, i ja sam se odmah zaljubija u Ajduka. Kad sam ima deset godina, put me odvea na plac, do barba Luke Kaliterne. Igra sam u pionirima s braćon Bego, Garovom i drugima. Igra san desno krilo i to dobro, govorili su. Ali uteka sam! Posle dvi, tri godine zainteresira sam se za kazalište mladih i - propade moja fudbalska karijera! Otišao sam na studij glume u Novi Sad - rekao je Boris koji nije postao nogometaš, ali je zauvijek ostao vezan uz bijelu boju, uz Hajduk i njegove igrače. Jednom prilikom rekao je da je prvi i pravi navijač prvaka Jugoslavije.
- I, eto, od baluna ništa nije bilo. Srićom san imao uspjeha ka glumac. Počeo sam mlad u filmu “Deveti krug”. Ko je tada moga sanjat da ću posli snimit još puno filmova - pričao je Boris, koji je u filmu France Štiglića glumio mladića koji se u vrijeme rata ženi s mladom Židovkom kako bi je spasio. Godine 1962. imao je uloge u čak četiri filma, čime se nisu mogli pohvaliti ni iskusniji glumci. U “Kapelskim kresovima” igrao je Dimnjačara, a jedna od posljednjih bila mu je uloga Branka Lorgera u “'Ponosu Ratkajevih”.

Do zvijezda uz “Naše malo misto” i “Velo misto”

Popularnost je stekao ulogama u serijama “Naše malo misto” i “Velo misto”. Kao što Podravci vole seriju “Gruntovčani”, a Zagrepčani “Smogovce”, tako ove dvije kultne serije vole Dalmatinci. U “Velom mistu” glumio je gradskog bricu, zvanog Meštar, čije se izjave i danas citiraju. Lik Meštra, baš kao svaki pravi Splićanin, nedvojbeno vjeruje u Hajduk i njegovu vječnost, idealizira ga i obožava pa je njegova najcitiranija izjava postala veliki grafit u splitskom kvartu Bilice: “Krepat moredu svi kralji i carevi, ma Ajduk će ostat!!” U seriji “Naše malo misto” glumačka legenda utjelovila je dobričinu Roka Prča, lokalnog šarmera, zafrkanta koji zbog pridruživanja partizanima i zahvaljujući snalažljivosti postane direktor hotelskog poduzeća i najmoćniji čovjek u mjestu. Koliko je značio Splitu, svjedoče grafiti i murali po ulicama i lokalima.

- Glumci moraju biti u dobroj fizičkoj formi. Mogu van reći da me puno puti spasila moja dobra forma. Navest ću vam samo nekoliko primjera kad san moga glavu izgubit. Sad kad se sitin nekih događaja, uvati me straj u kosti. Kad smo u Beogradu na Kalemegdanu snimali “Derviš i smrt”, ja sam jaha jednu kobilu. Ima san vezane ruke, a oko mene su bila četiri konjanika. U jednom trenutku jedan je konj udarija u moju kobilu, ona se pripala i dala se u galop. I možete zamislit mene vezanih ruku, a kobila juri ravno prema jednoj okuci od 90 stupanja! Već san vidija kako sam udarija glavom u zid, jer san zna da je kobila ćorava na jedno oko i da ‘zanosi’ u suprotnu stranu. Kad tamo kobila je, ka u crtanim filmovima, zakočila gotovo u mistu, prošla tu opasnu okuku i onda sa mnom, vezanim, galopirala po parku sve dok se nije smirila. Ili, sjećam se snimanja filma “U gori raste zelen bor”, tada smo Ivica Vidović i ja morali u običnim seoskim kolima natirat konje da što brže trče. Isprid nas u kombiju bija je snimatelj Vodopivec. A sve se to odvijalo uz jednu strminu. Prvi put sve je dobro prošlo, ali u drugom zumiranju raspala su se kola, vidija san kako Vidović pada između kola i konja. Ja san se odrazija što sam moga više i naša se na zemlji. Izvuka sam se s par modrica i izvaljenim gležnjem. Sve bi se to još dalo zaboravit da nije Vodopivec, kad je vido što se događa, od straja snima – nebo.

Opasno snimanje “Neretve”

" Sigurno ste čitali ili čuli koliko je iscrpljujuće bilo snimanje “Neretve”. Za mene posebno jer se često radilo po velikoj hladnoći. Smrtno nam je stradalo nekoliko ljudi, a ja pamtim i novinara Radio Jadrana, Bukovca, kojemu je baš na Neretvi pao kamen na glavu i pravo je čudo da je ostao živ. Tamo je zaista trebalo imati kondicije. Scena prelaska Neretve bila je naporna i opasna zbog brze i na tom mistu duboke Neretve. Tu smo prošli dobro, ali mogu reći da je bilo i dobro osiguranje na filmu. Organizatori su svakih deset metara razapeli konope, a svakih 30 metara bili su vojnici u gumenim čamcima sa stalnom upaljenim motorima" – ispričao je Dvornik za časopis Tempo 1976. godine.

Kultne uloge, niz nagrada

Njegov glumački talent nije mogao proći nezapaženo. Dobio je niz nagrada: Zlatnu arenu za ulogu u filmu "Povratak", Grand Prix na Festivalu glumca u Nišu za filmove "Kad čuješ zvona" i "U gori raste zelen bor", nagradu "Slavica" za životno glumačko ostvarenje na filmu, brojne televizijske i kazališne nagrade, nagradu "Zlatni smijeh" na Danima satire za ulogu Paron Furte u komediji "Ribarske svađe", nagradu za životno djelo Hrvatskog društva dramskih umjetnika te niz drugih strukovnih i glumačkih nagrada. Uz sve kultne uloge koje je odigrao, uvijek je, tvrdio je, odbijao glumiti velike zavodnike i ljubavnike.
- To mi je smetalo. Inače mi takve scene smetaju u takvim filmovima. Ima san imao prilike igrati i te uloge, ali san ih odbija jednostavno zato jer san se neugodno osjeća, imao sam otpor prema takvim filmovima i prema takvim scenama. Ne samo da ih ne volin igrat, nego ih ne volin ni gledat, tako da san već u trećem filmu uša u neke karaktere, takozvane karakterne glumce. U svom trećem filmu “Prekobrojna“ igram Vlaja koji se suprotstavlja glavnom liku. Kod Branka Bauera bila je jedna čudna stvar. Kad bi on zavolija jednoga glumca, onda bi samo toga glumca vidija u svojim projektima. Tako mi je on u svakom svom novom projektu nudija ulogu. Nudija mi je i ulogu Nikoletine Bursaća, dakle bosančerosa u vrime kad san ima 22 godine, a to je mora bit’ jedan rmpalija, čovik kojemu mitraljez u ruci izgleda ka maslinova grančica. To je mora bit čovik koji valja sve ispred sebe i koji je autoritet među tim svojima koji ga slijede, koji idu za njim. I zamisli, on je mene vidija u toj ulozi. Međutim, ja sebe nisam vidija u toj ulozi, ka’ šta se nisan vidija u ulogama ljubavnika. Redatelji su to znali pa mi u mladosti nisu nudili te uloge, a kasnije pogotovo – rekao je.

Živio je svoj život

A kada je ljubav u pitanju, Boris je ženu svog života, tada 16-godišnju Dijanu, zamijetio još na početku uspješne karijere, dok je šetala splitskom Pjacom.
- Bilo je to nakon njegovoga prvog filma “Deveti krug”. Tada su svi mladi šetali Pjacom, tamo se sve događalo. Bila je to odmah ljubav - svojedobno se za Jutarnji list prisjetila Dijana Dvornik. Čim je navršila 18 godina, Boris i Dijana su se vjenčali, a ljubav je s godinama samo jačala. Svojeg je Borisa često pratila na snimanjima kako ne bi dugo bili odvojeni, a uz nju su bili i njihovi sinovi, Dean i Dino. Nije mu bila strana niti glazba pa je snimio duet s Oliverom u pjesmi “Nadalina”, a njegov glas može se čuti i u uvodnoj špici “Našeg malog mista”. Mlađim generacijama manje je poznato da je bio i saborski zastupnik. Zahvaljujući prijateljstvu s Antunom Vrdoljakom kandidirao se za zastupnika u Hrvatskom saboru. To mu je pošlo za rukom 1992., kada se kao kandidat HDZ-a kandidirao i postao zastupnik, ali je vrlo brzo odustao.
Borisa Dvornika nikad nije bilo briga što drugi misle. Živio je svoj život, kako mu se sviđalo. Rekao bi: “Meni nitko neće govorit što ću ja radit ni kako”.

Uvijek spreman na šalu

Neki ga pamte po tome što je bio veliki zabavljač. Znao je nasmijavati svojim govorima protiv alkoholizma, i to na slovenskom jeziku.
- Pa mene zovu Winnetou, što dolazi od 'vino tu’ - bila je šala jednog od najvećih i najtalentiranijih predstavnika hrvatske dramske umjetnosti, glumca koji je zasigurno snimio najviše filmova, televizijskih serija, ali i odigrao pregršt kazališnih uloga. Mnogi su s nevjericom krajem ožujka 2008. godine primili vijest da velikog Borisa više nema, preminuo je od infarkta. Oni koji su ga pozvali, tvrdili su da je uvijek bio samo Boris. Čovjek koji je bio kao stvoren za tragikomične likove i s kojim je u istome trenutku bilo zadovoljstvo i plakati i smijati se. Nitko dosad nije uspio tako blisko koketirati s dalmatinskim i mediteranskim duhom, šarmom i umijećem kao Boris Dvornik. Zato nije nimalo čudno što ga kao obična čovjeka poistovjećuju sa sv. Dujom, Dioklecijanovom palačom i njegovim voljenim Splitom!

U nezaboravnim filmskim klasicima Borisa Dvornika uživajte na Klasik TV-u, mjestu susreta regionalnog filma. Klasik TV jedinstven je kabelski/IPTV kanal koji emitira igrane, duge, kratke, animirane, dokumentarne filmove i serije 24/7 – sve domaće – s ciljem promocije i popularizacije domaćeg, regionalnog filma. Tijekom srpnja uživati možete u brojnim filmskim poslasticama: premijernom prikazivanju četvrte i pete sezone serije 'Bela lađa', priči o biznismenu i predsjedniku stranke Stranka zdravog razuma, koju financira njegov "rođak po babi“; vikendu sa Slobodanom Šijanom te legendarnim klasicima 'Maratonci trče počasni krug', 'Ko to tamo peva', 'Davitelj protiv davitelja', a tu su još i 'Partizanska eskadrila', 'Ludi dani', 'Vuk samotnjak',' Braća po materi', 'Bure baruta', 'Šest dana juna' i 'Sumnjivo lice'. Uživajte u ljetu uz filmske klasike!

Sadržaj donosimo u suradnji s Klasik TV-om