latko Vitez jedan je od onih kazalištaraca koji je svoj životni rad u punom smislu riječi posvetio daskama koje život znače pa je u jednome trenutku nazvan i kamikazom hrvatskoga glu­mišta. Vječni zaljubljenik u Gavellu, Krležu i kajkavštinu, unatoč pokojem izletu u političke vode, već više od 34 godi­ne uspješno predvodi kazališnu druž­inu Histrion, čiji je umjetnički ravnatelj i osnivač. Story: Kada se sjetite početaka, koliko je trebalo hrabrosti za osniva­nje glumačke družine? Paulo Coelho to lijepo kaže: “Brod je sigurniji u luci, ali se brodovi ne rade zbog toga.” Sigurno je trebalo odvažnosti i znanja, pa i nešto malo dara da se krene na to putovanje koje, eto, traje do danas. Na tom je putu bilo svakakvih nevera pa i političkih podmetanja i, naravno, neizostavnog hrvatskog jala. Često je to bila i borba s vjetrenjačama, ali ‘ludi Vitez’ znao je uvijek isplivati na površinu. U konačnici, hra­brost često graniči s ludošću, zar ne? Story: Koju biste predstavu Histriona izdvo­ji­li kao vama najdražu? Sve su moje predstave kao moja djeca. Svaku sam volio ili volim na svoj način. No možda je najdraža ‘Krnjeval’ jer sam radeći na njoj upoznao moju životnu suputnicu, bo­lje rečeno supatnicu - Zoricu. Story: Koliko je vaš otac Ivan Vitez imao utje­caj na vaš izbor karijere i na rad? Moj se otac amaterski bavio kazalištem, ali i živjeli smo stotinjak metara od varaždinskog kazališta, tako da je od najranijeg djetinjstva kazalište bilo moj drugi dom. Nije slučajno što sam bio fasciniran njime i svoj životni poziv pronašao u njemu. Story: Ovo ste ljeto izvodili predstavu ‘Hr­vat­ski kokošinjac’. Je li još prisutna trema prije predstave? Ne bih to nazvao tremom, možda bi točnije bilo reći - osjećaj od­govornosti da to što bolje napravim. Taj osjećaj izaziva blagu nervozu, koja se u kazališnom žargonu naziva tremom. Story: Tko vam je od naših kazališnih umjetnika uzor, a tko inspiracija? Osnivač modernog hr­vatskoga glumišta Branko Gavella i književnik Miroslav Krleža. Story: Jednom ste prilikom izjavili da ne gledate i ne cijenite hrvatske filmove. Je li se taj stav promijenio? Ne. Story: Koliko vam je u poslu važna podrška obitelji? Naravno da bih bez podrške i velikog razumijevanja obitelji mnogo manje postigao. A osim već nabrojanih zasluga, spomenuo bih svojih stotinjak uloga u kazalištu, 50-ak na televiziji i filmu, tridesetak režija, dvadeset dramaturških obrada... Bio sam i ministar kulture, savjetnik predsjednika Rep­u­­­­blike, saborski zastupnik i još mnogo toga. Zar mislite da bih sve to mogao odraditi bez podrške obitelji?! Story: U braku ste nešto manje od dvadeset godina, a prošlo je više od trideset otkako ste sa suprugom. Koliko vas je brak promijenio? Brak je oplemenio naše osjećaje. Story: Jeste li još zaljubljeni? Ne biste vjerovali - jako. Story: Je li vam vaša supruga Zorica kritičar? Ona je i opak i dobronamjeran kri­tičar. Story: U kakvom ste odnosu s pokćerkom Jelenom? Obožavam Jelenu, ali i njezinu djecu Emu i Iru. Otkako imamo unučice, svijet mi se okrenuo naglavačke. Jednostavno, djed je prije vremena - podjetinjio. Story: Družite li se i privatno s glumcima? Uvijek poslije predstave. Nisam od onih koji odrade predstavu i odu kući. Pogotovo mi je lijepo na Opatovini, gdje poslije predstave s Vidom Balogom i Adamom Končićem uvijek popijem dobar gemišt. Story: Koliko ste vezani za rodni Varaždin? Varaždin je grad mojeg djetinjstva, no Zagreb je moj grad i posvećen sam njemu. Dajte recite, tko to s više ljubavi grmi onu Šenoinu: “Slava, slava tebi, Zagreb-grade divni moj!”

Razgovarala Ana Lukiček Snimila Matea Smolčić