Sjećam se anegdote jednog bivšeg zaljubljenog para. On je više volio pekmez, ona med, on žumanjak, ona bjelanjak, ona koricu, on sredinu kruha. Tijekom doručka on bi njoj velikodušno davao pekmez, žumanjak i sredinu šnite kruha, ona njemu bjelanjak, med i koricu. Nitko nije bio zadovoljan.
Kada si zaljubljen, ne pričaš o frivolnim temama kao što je korica kruha. Osim ako nisu neke krušne poslovice kojima pokušavaš zadiviti partnera mudrošću starca. Prošlo je dosta vremena dok u nekoj svađi nisu počeli iznositi svoje gurmanske žrtve zarad ljubavi i shvatili da su oboje uskraćeni za gurmanska zadovoljstva. I tako su jaja, pekmez i kruh presudili možda ljubavi iz bajke.
Da vas na vrijeme upozorim, ovo nije kolumna ni o čemu važnom. Zato ako imate problem s plitkošću NEMOJTE ČITATI ovaj tekst. Jednom sam u prilično skupom restoranu naručila praline. Čokoladne su bile savršene, a onda sam probala voćnu. Bila je pljesniva. Ostavila sam praline i zamaskiravši ih ubrusom kako drugi gosti ne bi primijetili. Usluga u restoranu bila je toliko ugodna da nisam imala srca prigovoriti konobaru, a ni inače nisam tip koji bi se požalio na tuđi rad. Polazim za tim da svi mi u poslu dajemo svoj maksimum i ako mi nešto nije po ukusu, odlazim u tišini. Jesam li postupila ispravno?! Dalo bi se raspravljati o tome.
Prešutjela sam nešto u najboljoj namjeri, a možda im je upravo moje prešućivanje nanijelo štetu. No i dalje šutim. Primjerice, prije sam uvijek naručivala espresso s malo mlijeka. Kako bih dočarala pojam malo, naglasila bih, doslovno kap. Gotovo nikad nisam dobila espresso ni s kap, ni dvije ni tri. I tako dobiješ kavu s mlijekom koju nisi naručio, platiš, sve s osmijehom jer to je samo obična kava i zašto zbog toga praviti dramu.
Imamo svi važnijih problema od kave. Ali ja zaista volim kavu. Ponekad prije spavanja zamišljam miris jutarnje kave. Koliko god ljudi voljeli vjerovati suprotno, ali i javne ličnosti imaju stvarne probleme. Ipak se i dalje umijem istinski radovati dobroj kavi. Jednom se frendica koja nije sklona prešućivanju požalila zbog moje kave. Frendica nije Ivana Mišerić. Htjela sam trenutačno umrijeti u tom stolcu, nervozno mašući rukama i opravdavajući se kako nije važno jer to je samo kava. Konobarica me brižno pogledala i ispričala se. Pretpostavila je da bih ipak željela više mlijeka jer svi ga vole. Možda nikad i nije bio problem u doziranju, možda je sve bilo iz najbolje namjere, jer svi vole mlijeko. A ja sam šutjela. Otada naručujem espresso. Zaključak ove beznačajne priče jest da šutnja nije baš uvijek zlato i ponekad je poželjno artikulirati svoje želje koliko god se svijetu činile plitke. Ipak, i dalje šutim jer mi je lakše odšutjeti. Šuti i moja prijateljica Ivana Mišerić. Empatična, nesebična, nenametljiva, ponizna. Koliko loših kava, nedovoljno termički obrađene ili preobrađene hrane koju smo dijelile i šutjele te ne dopustile da nam to pokvari druženje.
Pomela je Ivana sve okrajkom salame. I koronu i neimaštinu i glad nacije za važnim temama. Čak su i Petar i Hana postali deplasirani. Jer mi smo socijalno osviještena nacija koju zgražavaju skorojevićke teme o okrajku salame. Mi smo nepovršni ljudi sa stvarnim problemima. Toliko stvarnim da smo danima skloni zgražati se nad površnošću Ivane Mišerić koja nema problema u životu i bavi se pitanjem salama. Nije važno što okrajak salame nije bio njezin, što je to bila samo tema za razbibrigu njezine jutarnje emisije. Jer zaista postoje ljudi koji su ujutro gladni, odu u trgovinu prije posla, pričekaju red kako bi narezali salamu jer nemaju nož, a podijelit će doručak s kolegama i možda nekoga na trenutak štrecne neki nalet bijesa jer salama je trebala biti narezana. Zato su i čekali red. I ne, nije kraj svijeta, imamo i prave probleme, ali ponekad bi bilo ugodno iznenađenje primiti od svijeta ono čemu si se nadao.
Jer ako se ne možemo nadati sitnicama, kako sačuvati nadu? I je li toliko pogrešno radovati se i sitnicama?Čini li nas to manje velikim ljudima? Ili se veliki ljudi bave samo važnim stvarima, uvredljivim komentiranjem ljudi iz beznačajnih članaka. Napiše tako žena sa stvarnim problemima kako bi voljela Ivanine probleme i mozak da se malo odmori, ostavivši pritom 30-ak komentara na njoj potpuno nevažan članak. Zamislim svoju prijateljicu, ostala bez još jedne voljene osobe puno prerano, sve je još toliko svježe, neizmjerna bol je i dalje prisutna iako šuti o tome, ali njezine oči govore, tužnije se smiješe i osmijeh je suzdržaniji. No i dalje bezuvjetno gori za svoje prijatelje, svijet, ljude, životinje, sitnice. Svijet bi bio ljepši kada bi svi znali, poput Ivane, stati na trenutak i diviti se klupici okupanoj suncem te ponekad postaviti pitanja i o nevažnim stvarima kao što je parizer znajući da postoji važna osoba kojoj je zbog nekih trenutačnih okolnosti baš taj parizer važan.
Kako bi prekrasan svijet bio da svi kao Ivana mare za tuđe probleme i osjećaje te nevinošću djeteta postavljaju pitanja o svemu jer ona su nužna da bismo bolje razumjeli ljude i svijet. A sve dok imamo pitanja, imamo i ljubav.
