'After Life' je u mom slučaju bila jedna od onih serija za koju sam vjerojatno sto puta čula kako je odlična, koja se jednako toliko puta pojavila kao opcija što gledati sljedeće, koja bi po kompletnom svom opisu bila nešto što bi mi se apsolutno svidjelo i koju sam svemu tome unatoč nekako (pre)dugo uspijevala zaobilaziti.
Sve dok se nije ponovno dogodila jedna od onih situacija kad ne znaš što gledati, samo što se ovoga puta ona odjednom iskristalizirala kao odabir. Što zbog kratkoće svake epizode, što zbog vrtloga emocija koji te instantno usisa i na koji je nemoguće ostati ravnodušan, pogledala sam je u jednom dahu i sada samo mogu reći da mi je jako žao što je nisam pogledala ranije. Ne samo zato što mislim da je u pitanju serija koju bi svatko trebao pogledati, već zato što je to serija kojoj ću se, a mislim da nisam jedina, uvijek rado vraćati.
Za one koji ne znaju, Ricky Gervais igra glavnu ulogu - Tonyja, novinara koji radi u besplatnim lokalnim novinama i koji pokušava nastaviti sa svojim životom nakon što je njegova supruga i ljubav njegovog života preminula od raka.
U tome mu pomažu negov šogor i prijatelji, žena koja je izgubila supruga i koju redovito susreće na groblju i njegov pas koji mu je u većini slučajeva najveća utjeha. Zvuči poprilično depresivno i, nećemo se lagati, nerijetko ona to stvarno i jest, ali je svejedno jedna od najčarobnijih serija ikada snimljenih.
Ono što After Life radi izuzetno dobro jest da prikazuje svakodnevni život. Nije to serija brzog tempa s uzbudljivim zapletima. Niti ima zvjezdanu glumačku ekipu. I upravo zato je toliko dobra. Međuigra između glumaca, kao i priča, mogu se sažeti u jednu riječ: izvorno. Ova je serija je bolno stvarna. Ne prikriva neželjene aspekte života. I što je još važnije, ne prikazuje idealistički svijet u kojem se događa klišejski scenarij 'sve će biti u redu'. Sirovost i brutalna iskrenost glavnog lika ono su što njega i seriju čini prepoznatljivima.
Svaka priča najčešće ima dvije glavne komponente: što i kako. Iako smo prirodno skloni usredotočiti se na prvu, potonje oblikuje ljepotu naracije koja privlači našu podsvijest. After Life se otvoreno usredotočuje na kako, a rezultat je stvaranje melankoličnog, gorko-slatkog okruženja unutar kojeg se priča odvija. To ne znači da sam scenarij nije zanimljiv, dapače, izuzetno je dobro napisan. No, koliko god zadivljujuća, estetika serije empatično je očaravajuća i pruža nam platformu da posredno doživimo živote njezinih tužnih i smiješnih likova.
Većina serija/filmova sklona je zauzimanju moralnog stava, a posebno kada je riječ o pitanjima mentalnog zdravlja. U njima protagonist otkriva nekoliko potencijalnih rješenja, a najčešće jedno od njih uspije. No to nije slučaj kod After Life. Ova je serija više usmjerena na rasvjetljavanje onesposobljenog položaja u koji nas depresija dovodi.
Ona prikazuje probleme s kojima se susreće bezbroj ljudi, bez da im se nudi jednostavno rješenje. Svatko tko je patio od depresije zna koliko je to složen skup raznih problema koji nemaju jednostavan lijek. Potrebno je vrijeme, trud i strpljenje. Točnije - mnogo vremena, truda i strpljenja. Vidjeti kako protagonist prolazi kroz te probleme i shvaća da ima i drugih na tom čamcu nije ništa drugo nego utješno.
Dodamo li svemu spomenutom sjajno napisane i inspirativne dijaloge i činjenicu kako je cijela priča protkana istančanim britanskim humorom, rezultat je serija koju je nemoguće odgledati samo jednom. Ona je luka u koju poželiš pobjeći kada sve krene nizbrdo, kada si jednostavno imao loš dan ili kada se osjećaš kao da bi ti dobro došao podsjetnik na to kako je svaki dan vrijedan življenja, pa čak i onaj u kojem misliš da gore ne može. Jer će te Tony natjerati da povjeruješ u to. I jer ćeš misliti da ako je mogao on, može svatko. I još će te k tome nasmijati. Taman onako kakav je i sam život - šaka suza, vrića smija.
