Mislim da je uvjerljivo jedan od najnezahvalnijih zadataka koje novinar može dobiti pisati o nečemu svome. I to samo iz jednog razloga - kroničnog nedostatka objektivnosti. No eto, upravo me taj zadatak dopao nakon što se moja urednica oduševila fotografijama našeg novog stana i poručila mi kako bi bila grehota ne napisati priču o njemu. So here we go!
Naša potraga za mjestom koje bismo zvali domom trajala je otprilike dvije godine, no ono što je zanimljivo je da je ovo bio jedini stan koji smo otišli uživo pogledati - doslovno, prvi i posljednji. Naime, kada smo razgovarali o tome što želimo, složili smo se kako stanovi ne dolaze u obzir. Želja je bila kuć(ic)a u zelenilu, u Zagrebu ili njegovoj neposrednoj blizini, a silno nam se sviđao i Samobor. No nikako nismo uspijevali pronaći onu savršenu.
Nekako paralelno s tim, neko mi je vrijeme za oko zapinjao oglas za naš sadašnji stan, smješten na Tuškancu, u staroj zgradi izgrađenoj 30-ih godina. Nakon mjeseci beskrajnog pregledavanja svih mogućih oglasa, predložila sam da ga odemo pogledati uživo, iz prostog razloga što nas je tih nekoliko objavljenih fotografija silno intrigiralo, iako nam je bilo teško vizualizirati sam prostor putem slika zbog njegove specifičnosti.
I to je bilo to. Čim smo zakoračili u njega, samo smo se pogledali i nasmijali. Oboje smo znali da je našoj potrazi, naravno, pod uvjetom da se sve s pravne strane ispostavi uredno, stigao kraj. Osim što su nam se svidjeli sam stan i lokacija, veliki plus je bila i ogromna okućnica koju dijele sva četiri stana, a zbog koje je ova nekretnina više djelovala kao kuća nego zgrada.
Stan je bio u potpunosti prazan i renoviran, a jedina prostorija koja je bila više manje u potpunosti dovršena bila je kupaonica. No, iako sam gledala u prazne zidove, ja sam ga u mislima vidjela kompletno namještenog, otprilike ovako kako izgleda danas. Veličine je 90 kvadrata, a izveden je na način da se iz predsoblja koje je u samom središtu stana odlazi u dva open space dijela. U jedan smo smjestili spavaću i radnu sobu, a u drugi kuhinju i dnevni boravak. Svaka je prostorija veličine 16 kvadrata, kvadratnog tlocrta, a zbog greda koje na najvišoj točki završavaju na nešto manje od 5 metara visine, prostorije su iznimno prostrane i visoke, a što nije toliko čest slučaj za stanove u potkrovlju.
S obzirom na to da i suprug i ja imamo dva posla (čitaj: previše obaveza i premalo slobodnog vremena), bili smo presretni što nas prije useljenja nisu čekali nikakvi veliki radovi. Zapravo je jedino što je rađeno bila izgradnja jednog zida između hodnika i kuhinje, ne bi li se dobilo manje otvorenog, a više iskoristivog prostora, kako za samu kuhinju, tako i za samo predsoblje gdje se u konačnici smjestila tamno zelena komoda.
Uvjerljivo najveći izazov bila je kuhinja koju smo na kraju kupili u Ikei i za koju je radna ploča zbog vanstandardnih dimenzija, točnije dubine od 1 metra rađena po mjeri, a po mjeri je napravljen i 3 metra visok ormar u predsoblju s ogromnim vratima od ogledala. Sav ostali posao bio je pronaći komade namještaja i detalje najsličnije onome što smo zamislili.
Budući smo oboje obožavatelji antikviteta i zapravo svega iz nekih minulih vremena, veliki dio svega što je kupljeno pronašli smo putem oglasnika, na buvljacima i sajmovima antikviteta. Svaki predmet ima neku svoju priču i nijedan u stanu nije završio slučajno. Iako je danas, četiri mjeseca nakon useljenja veći dio toga dovršen, sigurni smo da će se u narednim godinama u njemu naći još toga. Silno se radujemo idućoj posjeti suprugovoj rodnoj Engleskoj jer smo već bacili oko na nekoliko komada koje ovdje ne bismo mogli pronaći, a za koje smo sigurni da će se savršeno uklopiti. U planu je još i moj radni stol, a čekamo i da naletimo na savršena rasvjetna tijela za kupaonicu i predsoblje. Još uvijek nismo sigurni kako bi trebala izgledati, ali, kao i sa stanom, kada ih vidimo, znat ćemo da je to 'to'.
Više fotografija pronađite u galeriji!
