VILA KOJOM ODJEKUJU JECAJI, TUNELI S PROKLETIM BLAGOM I ŽENA U BIJELOM: 'Ukleta' mjesta u Zagrebu tjeraju strah u kosti

Razne urbane legende i priče o 'ukletim' mjestima na kojima se navodno javljaju duhovi ili se osjeća čudna energija postoje diljem svijeta, a nisu zaobišle ni hrvatsku metropolu.

Raskošna vila koja se nalazi u samom centru Zagreba, u Nazorovoj ulici nedaleko od Britanskog trga, dugo je bila na glasu kao jedna od 'najukletijih' kuća u Hrvatskoj. Pričalo se da se u njoj čuju razni jezivi zvukovi poput plača, jecaja, smijeha, lupanja i škripanja.

Vilu je projektirao poznati zagrebački arhitekt Viktor Kovačić 1903. godine, a izvor nagađanja vjerojatno je činjenica da je izgrađena na mjestu nekadašnjeg Rokova groblja koje se nalazilo između Nazorove ulice i Rokova perivoja. Inače, na tom je groblju bio prvotno sahranjen i slavni hrvatsko skladatelj Vatroslav Lisinski. Groblje je zatvoreno krajem 19. stoljeća kad je počelo propadati, a kasnije su ostaci nekih istaknutijih građana, među njima i Lisinskog, premješteni na Mirogoj. Na mjestu nekadašnjeg groblja danas je Rokov perivoj.

Kako je groblje ekshumirano tek 1907., četiri godine nakon izgradnje kuće, koja je, inače bila prva kuća izgrađena u današnjem elitnom zagrebačkom naselju, već su zarana krenule priče o duhovima, a govorilo se da su vlasnici nekih kuća u Nazorovoj i Rokovoj izgubili razum zbog susreta s duhovima.

Vila Auer dugo je vremena stajala prazna i zapuštena što joj je davalo mističan izgled i doprinosilo širenju ovakvih priča. 2008. kupio ju je i obnovio zagrebački poduzetnik Zdravko Raškaj koji se nije obazirao na priče o duhovima.

'Kakvi duhovi? To su bapske priče. Bivši vlasnik imao je problema sa susjedom koja je željela kupiti vilu. Da ostvari san, odlučila je spustiti cijenu šireći glasine o njezinoj ukletosti’, prenio je njegove riječi tportal.

Jurjevsko groblje

Jurjevsko groblje danas je napušteno i praktički zaboravljeno, a prošećete li se ovih dana onuda, zateći ćete samo nekoliko nadgrobnih ploča koje svjedoče o njegovom postojanju, no od 17. do 19. stoljeća bilo je glavno groblje u Zagrebu, poznato i kao groblje Kod kestena. Na njemu su bile pokopane neke od najvažnijih povijesnih ličnosti poput Ljudevita Gaja i Stanka Vraza. Nakon otvaranja groblja na Mirogoju, Jurjevsko groblje je zaboravljeno, a neki su posmrtni ostaci prebačeni na novo groblje.

I oko ovog su se groblja počele širiti priče i legende o duhovima pokojnika koji su ekshumirani, a koji lutaju ovim grobljem kad padne mrak. Kola i priča o dami u bijeloj haljini koja luta grobljem i okolicom. Naravno, ništa od ovog nije dokazano, ali Zagrepčani se svejedno ne vole naći u blizini ovog groblja kad padne mrak.

Vila Rebar

Ostaci Vile Rebar nalaze se na južnim padinama Medvednice, iznad Gračana. O njoj se govori kao o mjestu loše energije, a zbog nekih nesretnih slučajeva, poput kobnog pada tad perspektivnog Dinamovog igrača Stjepana Lamze, stekla je epitet uklete.

Projektirao ju je Ivan Zemljak, a najpoznatija je po tome da ju je za vrijeme Drugog svjetskog rata za svoju rezidenciju koristio Ante Pavelić koji je oko nje dao izraditi nekoliko bunkera, ali i tunele ispod vile koji do danas nisu do kraja istraženi. Legende govore da je upravo u tim tunelima skriveno opljačkano Pavelićevo zlato, oteto od zagrebačkih Židova koji su poslani u koncentracijske logore, ali do sad ga nikad nitko nije pronašao.

Nakon rata je vila Rebar pretvorena u dječje odmaralište i planinarsko-izletnički dom, a kasnije u ekskluzivni hotel i restoran Risnjak koji je izgorio 1980. godine od kad su tamo samo ruševine. Inače, upravo je u tom restoranu nakon tragične slučajnosti okončana karijera legendarnog Dinamovca, Stjepana Lamze. Lamza je sa suigračima slavio pobjedu u tadašnjem restoranu, a u jutarnjim satima probudio se i shvatio da je zaključan u sobi. Pokušao je izaći preko balkona, ali je pao i doživio teške ozljede.

'Još pijan izišao sam na balkon koji je bio truo, ali u tom stanju nisam to mogao vidjeti. Sjećam se kako sam propao.Pijan sam opal sa balkona i niš' se više ne sjećam', ispričao je.

Lamza je nakon pada imao lomove na glavi, a karijeru mu je zapečatilo to što mu se poremetio centar za ravnotežu. Proveo je 40 dana u bolnici, a propao mu je i transfer za belgijski Liege koji je potpisao netom nakon kobne utakmice.

Bolnica Brestovac

Nekadašnja bolnica za plućne bolesnike danas je također pretvorena u ruševine, a o njoj se govori o mjestu kojim lutaju duhovi. Obilježena je tragičnom ljubavnom pričom tad najljepše zagrebačke glumice Ljerke Šram i poznatog zagrebačkog liječnika, književnika i urednika novina ‘Obzor’ Milivoja Dežmana.

Dežman je ludovao za lijepom Ljerkom, ali mu ljubav nije bila uzvraćena. No, kad je njegova voljena oboljela od tuberkuloze, koja u to vrijeme (krajem 19. stoljeća) nije bila izlječiva, Dežman je iskoristio svoj veliki utjecaj i pokrenuo inicijativu za izgradnju plućne bolnice na Medvednici. Sanatorij Brestovac građen je 1907. i 1908. godine na zemljištu koje za tu svrhu poklonio grof Miroslav Kulmer. Bolnica je otvorena 1909., a Dežman je bio i prvi ravnatelj dok je Ljerka postala jedna od prvih pacijentica. Iako je poduzeo sve da spasi svoju Ljerku, ona je ipak podlegla bolesti i umrla mu na rukama 26. studenog 1913. godine.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata Brestovac je postao vojna bolnica, a tad su nadograđene i vojne barake s dvjestotinjak ležajeva. Bolnica je dočekala i Drugi svjetski rat koji je ispisao najmračniji dio njegove povijesti. Za vrijeme rata u sanatoriju su bili smješteni bolesnici- Nijemci, domobrani i ustaše, a partizani su ih 1945. sve smaknuli.

Bolnica se nastavila koristiti sve do 1968. godine kad je trajno zatvorena, a otada je napuštena i propada. Danas su od nje ostale samo ruševine koje su predmet urbanih legendi i jezivih priča o duhu pokojne Ljerke Šram, ali pogubljenih bolesnika, koji, prema legendi, i dalje lutaju ruševinama Brestovca.

Gizelina kuća

Zagrepčani godinama prepričavaju i urbanu legendu o misterioznoj Gizelinoj kući koja se navodno nalazi ispod Sljemena, ali nigdje se ne spominje točna lokacija. Radi se, govore, o kući u koju nikad nitko osim vlasnice, udovice Gizele, nije ušao.

Gizela je navodno bila starica uvijek odjevena u crno, koja je mirisala na sumpor i razne trave, zbog čega su je smatrali vješticom, a tim glasinama nisu odmogle ni priče da su je uvijek slijedile crne mačke.

Udovica je, legenda govori, zahvaljujući pripravcima od trava, nadživjela nekoliko generacija, a kad se, početkom 90-ih, kuća urušila, ispod ruševina nikad nije pronađeno Gizelino tijelo.

Navodno je na Gizelinoj zemlji kasnije trebalo biti izgrađeno nekoliko stambenih objekata, ali projekti su propadali iz različitih razloga pa se počelo pričati da je to mjesto ukleto i da zbog toga nema sreće s izgradnjom objekata na tom području.