Kad se prisjeća početaka života s dijabetesom, 23-godišnja Rovinjanka Antonia Precali, studentica medicine u Zagrebu, najviše pamti koliko joj je tada, kao 11-godišnjakinji, bila važna podrška roditelja. Bila je, priča nam, mala i potpuno nesvjesna da se u tom trenutku događa nešto veliko, zbog čega će jako brzo shvatiti da je život s dijabetesom poput konstantnog balansiranja balona za vrijeme svakodnevnih aktivnosti.
'U bolnici sam završila na prvi april, pa se uvijek volim našaliti s time. Kod mene je otkrivanje dijabetesa bilo pomalo nespecifično, jer je uočen u pretfazi, preko krvne slike, tako da nisam imala niti jedan karakterističan simptom, poput stalne žeđi ili mokrenja, gubitka kilograma i sl. Nalaz krvi pokazao je nešto malo viši šećer - granica je bila 6, a meni je bio 6.1 - pa su me liječnici poslali na daljnje pretrage i vidjeli da mi, dosta, skaču vrijednosti nakon opterećenja glukozom. Nakon obrade u KBC-u Zagreb u konačnici se ispostavilo da je, ipak, riječ o preddijabetesu tipa 1', priča Antonia, jedna od 37.000 ljudi u Hrvatskoj koji žive s dijabetesom tipa 1.
'Sjećam se da me mama prije nego sam išla u bolnicu posjela i rekla da sumnjaju da imam dijabetes i ukratko mi objasnila da to znači da moj inzulin ne radi dobro i da mi je zato šećer u krvi viši, zbog čega ću morati paziti na prehranu. No ni ja niti ostatak moje obitelji nismo bili previše upućeni u to što je dijabetes i kakav je zapravo život s njim', priča Antonia i priznaje kako je na početku bio kaos. Iako se i do tada hranila relativno zdravo i bila fizički aktivna, trebalo se priviknuti na totalno drukčiji način života i činjenicu da je stalno mjerenje šećera, vaganje hrane, davanje inzulina, balansiranje između pada šećera i naglih skokova sada dio njezine svakodnevne rutine.
'Dok sam bila manja najteže mi je bilo prepoznati noćne hipoglikemije. Imala sam sreće da sam ih uvijek uspjela osjetiti i da sam vrlo rijetko prespavala hipoglikemiju. A uvijek je tu bio i netko od roditelja tko bi po noći došao provjeriti šećer', priča Antonia. U adolescenskoj dobi, kad su naglo krenule hormonalne promjene, nikako nije uspijevala spustiti razinu šećera u krvi, što je bilo prilično frustrirajuće. I onda je otkrila inzulinsku pumpu, suvremeno medicinsko pomagalo koje kontinuirano isporučuje inzulin u tijelo u potrebnim dozama tijekom 24 sata, što osobama s dijabetesom omogućava fleksibilnost u planiranju dnevnih aktivnosti i obroka. Inzulinsku pumpu Antonia koristi posljednjih 9 godina i od tada, kako voli reći, živi puno slobodnije i sigurnije.
'Za pumpu sam prvi puta čula na edukaciji. Moja liječnica mi je pričala da postoji inzulinska pumpa koja bi mi pružila puno veću slobodu u svakodnevnim aktivnostima. Osjećaj veće slobode bio je glavni razlog moje odluke da pređem na pumpu, ali i činjenica da sam, zbog tzv. fenomena zore, koji se teško korigirao samo s bazalnim inzulinima, stalno imala visoki šećer u krvi', kaže Antonia te kao prednosti života s inzulinskom pumpom, u usporedbi s inzulinskim olovkama tzv. penovima, ističe značajno bolju regulaciju šećera u krvi, veću slobodu kretanja i, što je najvažnije, bezbrižnije noći.
'Otkako sam uz podršku grada Rovinja dobila Veo pumpu, a kasnije kupila MiniMed 780G, postala sam puno slobodnija i sigurnija. Više ne moram toliko često mjeriti šećer u krvi, puno je niskih šećera, lakše uhvatim visoke šećere i puno ih lakše spriječim. Noći su sada puno mirnije i puno bolje spavam, kao mala beba! U slučaju da mi šećer noću padne, ili će pumpa sama isključiti isporuku, ili – što je vrlo rijetko - pored kreveta imam neki bombončić pa ću to pojesti. Rekla bih da je nekako puma postala dio mene',
priča ova studentica Medicinskog fakulteta u Zagrebu, kojoj je želja specijalizacija upravo iz područja endokrinologije i dijabetesa.
'Sad sam peta godina medicine i sigurna sam da je to moj poziv! Dijabetes je djelomično utjecao na odabir studija. I kao mala sam bila dosta po bolnicama i govorila sam oduvijek da želim biti doktorica, ali kada sam dobila dijabetes, jedna doktorica kod koje sam došla postala mi je jako veliki uzor i potaknula me da idem za tim snom', kaže Antonia.
Osim što s pumpom lakše podnosi fakultetske obaveze, Antonia i puno bezbrižnije provodi slobodno vrijeme, tj. druži se s prijateljima, obitelji i dečkom, izlazi van i pleše salsu.
'Kad god radim nešto što me zabavlja i veseli, vrlo rijetko razmišljam o dijabetesu. Zapravo, to je ono nešto što mi daje volju da nastavim dalje biti što bolja! Sretna sam kada mogu pomoći nekome tko ima dijabetes, otkriti mu neki trik ili pomoći da bolje shvati samu bolest i kako će njegovo tijelo reagirati. Zato sam se valjda uključila u IDF (International Diabetes Federation) i postala Young Leader za dijabetes na području Europe. Ali čini me sretnom i kada ja mogu od drugih učiti, tada postajemo puno bolji prema sebi i prema ostalima!', kaže Antonia, koja je angažirana i u aktivnostima Inicijative Plavi baloni 2.0. Naime, lani su diljem Hrvatske organizirali javnozdravstvenu kampanju tijekom koje su građani snimali video kako balansiraju plave balone, simbolično demonstrirajući tako važnost ključne vještine svih koji žive s dijabetesom - spretno balansiranje šećerom.
'Ono čime se ja danas najviše vodim je to da će dijabetes uvijek biti u mojem životu te da, iako ga se ne mogu riješiti, mogu ga prilagoditi sebi i uživati u životu punim plućima', zaključuje Antonia.
*Sadržaj nastao u suradnji s tvrtkom Equestris.
