Uoči njegova preranog odlaska, najbliži krug samoprozvanih prijatelja njujorškog kicoša Andyja Warhola zapanjila je količina stvari koje će ostati iza njega; od prastarih gramofonskih ploča, kozmetike i perika sve do starih i oštećenih fotografija te vrećica za kupnju. Opsesija prikupljanja sitnica obilježila je način života tog neshvaćenog umjetnika, a sve najintimnije tajne od djetinjstva je bilježio u posljednje i jedino utočište kojemu je vjerovao u potpunosti - svoj spomenar. Upravo je taj dnevnik skrivao i čuvao sve ono čemu se ikada divio. Potpisane fotografije zvijezda poput Shirley Temple, Mae West, Jane Russel, Veronice Lake i Glenn Ford, holivudske kreme koju je kao dijete obožavao, primao je poštom i vjerno ih prikupljao sve do kraja života. Andy je odavao dojam samouvjerenog i bljedunjavog žgoljavca koji ‘ozbiljan svijet’ vuče za nos. Kontroverzan, ekscentričan, eklektičan, neozbiljan, omiljen i antijunak, ali nikada, u čemu se slažu svi biografi, nije bio sposoban nekome učiniti nešto nažao. Andy se rodio 6. kolovoza 1927. u Pittsburghu kao posljednje od troje djece u obitelji Andreja Warhole. Otac, ruski imigrant iz mjestašca Mikova na području današnje Slovačke, jedva uspijeva prehraniti obitelj pa u tipičnoj priči trbuhom za kruhom 1914. odlazi u Ameriku kako bi pokušao zaživjeti američki san. Kao rudar u rudniku ugljena svojoj obitelji uspijeva priskrbiti još uvijek skroman, ali bolji život pa mu se supruga Julija pridružuje 1921. Uslijedilo je rođenje Andyjeve braće, Pavola 1922. i Johna 1925. Majka se brinula o svojim sinovima, a u rijetkim trenucima slobodnog vremena izrađivala je cvijeće od papira, bojila jaja te se opuštala uz ručni rad. Upravo je ona ohrabrivala nesigurnog dječaka u crtanju, bojenju i slikanju nagrađujući ga čokoladicom za svaku sliku u bojanki. Djetinjstvo u rodnom Pittsburgu za Warhola je prilično traumatično jer mu je već prije sedme godine dijagnosticiran neurološki poremećaj koreatski sindrom, poznat pod imenom ples Svetog Vida. Nekontrolirani trzaji samo je jedan od simptoma te bolesti pa upravo u najosjetljivijim godinama Andy propušta nekoliko mjeseci škole te se osamljen i vezan za krevet povlači u sebe. Osim toga, velike ružičaste mrlje koje su prekrivale Warholovu kožu kao još jedan simptom teškog oboljenja nisu pomagale u izgradnji njegova samopouzdanja. Istodobno, razvija se njegov izrazit strah od bolnica i liječnika, a u osmoj godini doživljava i slom živaca. Obitelj, u prvom redu majka, potiču ga na oporavak izrađujući lutke i čitajući mu stripove. Upravo se tada rađa njegova ljubav prema junaku stripova Dicku Tracyju, ali i znatiželja za svijet drukčiji od onoga koji vidi u svojoj siromašnoj četvrti, maštajući o glamuru koji je cijenio više od ičega. - Volim Los Angeles. Volim Hollywood. Tako su lijepi. Sve je plastično, ali ja volim plastiku. Želim biti plastičan! - govorio je kad je postao pripadnik njujorške elite. Već s četrnaest ozbiljno se okreće umjetnosti pa nakon srednjoškolskog obrazovanja upisuje studij komercijalne umjetnosti na današnjem sveučilištu Carnegie Mellon. S diplomom u ruci 1949. zaputio se prema New Yorku u nastojanju da postane dio umjetničke srži metropole. To je isprva značilo rad na oglasima, novinskim reklamama te uređivanju pojedinih interijera, a prezime Warhola mijenja u jednostavnije i zvučnije - Warhol. Izrada cipela neobičnih motiva više nadopunjuju njegovu znatiželju za novim i neistraženim nego džep, a nekoliko pokušaja da istupi svojim radom na skupnim izložbama nisu zamijećeni. No tijekom 1960-ih sve se mijenja pa doživljava potpunu metamorfozu, od običnog ilustratora postaje jedan od najpoznatijih umjetnika Amerike. Nit vodilja, u poslovnom i u privatnom životu, bila mu je da ne postoji nedopušteno. Tijekom tog desetljeća uslijedila su najzapamćenija djela; ‘Campbell’s Soup Cans’, ‘Coca-Cola’, portreti ikona kao što su Marilyn Monroe, Elizabeth Taylor i Troy Donahue. - U Americi je odlično to što je ta zemlja počela tradiciju u kojoj najbogatiji ljudi kupuju iste stvari kao i najsiromašniji. Možete gledati televiziju i vidjeti coca-colu i znat ćete da i predsjednik pije taj napitak, Liz Taylor pije coca-colu i, zamislite, i vi je možete piti! Ne postoji novac kojim možete kupiti bolju coca-colu od one koju pije propalica na uglu. Sve su one iste i dobre. Liz Taylor to zna, predsjednik to zna, propalica to zna i vi to znate - isticao je u tekstovima. Daleko škrtiji bio je kad je posrijedi živa riječ pa je njegov najzapamćeniji intervju ostao onaj u kojem na pitanja znatiželjnih novinara strogo odgovara ‘da’ i ‘ne’. Godine 1963. okuplja oko sebe poznate underground ličnosti na Midtown Manhattanu te osniva The Factory. Pisci, slikari, pjevači, umjetnici na čelu s Warholom postavljaju temelje revolucije američke umjetnosti i time počinje era pop kulture kojom smo i danas zaluđeni. Uskoro nabavlja i kameru te počinje raditi filmove kojima su glavne ličnosti mahom osobenjaci poput transvestita i homoseksualaca kojima se okruživao kako bi iz njih crpio inspiraciju. Obožavao je ljepotice koje nisu nužno, kako je govorio, bile šupljoglave, nego koje su govorile pametno. Osim umjetničke, vrijednost Warholova djelovanja i razmišljanja bila su puno dalekosežnija nego što je itko tada mogao zamisliti. Fenomeni kao što su cybersex, sukob civilizacija te naposljetku moć medijske kulture u kojoj će svatko dobiti 15 minuta slave danas su naša svakodnevica. No sve je to potpuno drukčije izgledalo njegovim rođacima i precima u selu Mikova koji su njegov ekstravagantan izgled s perikom doživljavali majmunskim. - Prije dolaska demokracije, njegov je rad bio zabranjen. Nismo ni znali čime se točno bavi, samo da je slikar. No radi li kao soboslikar ili pravi slikar, nije nam bilo poznato - pričale su tetke i rođaci o tom genijalcu slovačke krvi koji je svojim originalnim stavom prema životu zbunjivao i najbliži krug ljudi. Pitanje njegove seksualne orijentacije oduvijek je bilo kamen spoticanja. Kao deklarirani homoseksualac, među prvima je istupio kao gay ikona, no imena njegovih potencijalnih partnera zauvijek su ostali nepoznanica, pa spekulacije o njegovoj tek deklariranoj homoseksulnoj orijentaciji, aseksualnosti, odnosno voajerstvu, nikada nisu u potpunosti odbačene. - Imaginarna ljubav je puno bolja nego ona stvarna. Najuzbudljivija je privlačnost između dviju suprotnosti koje se nikada ne sretnu - zagonetno je govorio Warhol. Opčinjenost seksualnošću svakako je obilježila kako njegov rad, tako i karakter, no atentat koji je na njega izvršen potkraj ‘60-ih godina prošlog stoljeća ostavit će na njegovu osobnost dubok trag. Naime, 3. lipnja 1968. Valerie Solanas, Warholova bliska suradnica, ušetala je u Factory, pričekala svog idola, izvadila pištolj i hladnokrvno zapucala u Warhola te umjetnika Marija Amaya. - Imao je preveliku kontrolu nad mojim životom - branila se radikalna feministkinja nakon što je Warholu zadala ozbiljne ozljede prsnog koša. Nakon prestanka rada srca te nekoliko operacija jedva je preživio. - Ne dopuštajte si luksuz da vas netko rani jer će se ubrzo vaš život pretvoriti u javni zahod - cinično je govorio nakon toga. Njegovo se zdravstveno stanje nikad nije vratilo na prvobitno, a psihičko još manje. Razni stimulansi bili su sastavni dio života svakog od članova ‘pomaknutog’ kruga kojemu je pripadao, a Andy nije bio iznimka. Od alkohola do heroina, to je bila uobičajena pojava tog vremena. Ludi izlasci u nezaobilazan Studio 54 uvijek su uključivali kokainsko eksperimentiranje. Tri martinija umjesto ručka obilježili su njegov život, a bol nakon rana zadobivenih u atentatu poslužila je kao dobar izgovor za svakodnevnim posezanjem za amfetaminom obetrol, pilulama koje su mu ujedno omogućavale rad noću. - To je moj demon, noć. Noćima čekam inspiraciju kao insekt, a onda skačem i napadam. Ne mogu to kontrolirati - priznao je u jednom od rijetkih trenutaka nestabilnost svoje psihe. Atentat ga je vratio i njegovim izvornim grkokatoličkim korijenima, a kako je vrijeme odmicalo, sve je više držao do vjere, što se pred kraj života pretvorilo u svojevrsnu opsesiju katoličkim ritualima i papom kao najvažnijim čovjekom na svijetu. Duboko u sebi držao je do vjere koja ga je dodatno vezala za majku Juliju, borio se i sa svojim praznovjerjem, što ga je nerijetko dovodilo na granicu ludila. Odlazak na misu svake nedjelje, kao i volontiranje u pučkim kuhinjama, skrivao je i od najužeg kruga prijatelja i obitelji koji tu nepoznatu stranu otkrivaju tek nakon njegove smrti. Za njega je vjera bila isključivo privatan izbor pojedinca, no upravo se smrću obistinio njegov najveći strah. - Umiranje je najsramotnija stvar koja vas može zadesiti jer netko dobiva privilegiju da se bavi vašim najprivatnijim detaljima - izjavio je. Pred kraj života pati od kroničnih problema žuči. Bol se intenzivirala u siječnju 1987. tijekom putovanja u Italiju. U veljači je primljen u bolnicu u New Yorku, a sljedećeg jutra uklonili su mu žučnjak. Sve je upućivalo na oporavak jer je satima razgovarao na telefon i gledao televiziju. No tijekom sljedeće noći, komplikacije su dovele do iznenadnog zastoja srca, a doajen njujorške umjetnosti biva proglašen mrtvim u nedjelju, 22. veljače u 6.31 u 58. godini. Poznajemo ga kao oca pop-arta neobičnog karaktera koji je u svom ateljeu proizvodio umjetnost i skandale. Sa samo šezdesetak kilograma, ne osobito atraktivnog izgleda te nekonvencionalnog smisla za normalno, uspio je zaživjeti američki san svoga oca te u umjetničkoj meki postati simbol svega onoga što podrazumijevamo pod umjetnost. Bit će upisan u suvremenu povijest kao zvijezda čiji se sjaj nikada neće ugasiti, a još manje izgledno, pasti u zaborav. Napisala Ana Lukiček Fotografije Getty, Wireimage ImageForum, Gammarapho/Guliver
