Ljubav dolazi u različitim oblicima, a sestrinska je posebna - ističe na samom početku razgovora 27-godišnja Izabel Kovačić i priznaje da je sretna što ima sestru jer upravo joj je šest godina starija Ivana Andrijanić najveći uzor u životu. Usto, ona joj je najbolja prijateljica, osoba od povjerenja i pouzdana poslovna partnerica. Jednostavno rečeno, jedna su drugoj sve na svijetu. Zajedno uživaju u radu na obiteljskom modnom brendu Lunilou, koji su pokrenule prije pet godina, i vesele se napretku Habilitacijske udruge za djecu s teškoćama u razvoju Silab, koju posljednje tri godine Izabel vodi sa suprugom, nogometnim reprezentativcem Mateom Kovačićem. No cijela obitelj najviše uživa u vremenu provedenom s najmlađim članovima, Ivaninim kćerkicama - šestogodišnjom Lucijom i četverogodišnjom Nikol, mezimicama obitelji, kako kažu ponosne Izabel i Ivana. Koje životne vrijednosti nastoje prenijeti na vesele djevojčice, Izabel i Ivana ispričale su u intervjuu, baš kao što su otkrile i koliko ih je razigrana Nikol, rođena sa sindromom Down, promijenila nabolje te dodatno povezala obitelj, kojim ih je životnim lekcijama podučila, ali i pred koje brige i izazove stavila.
Story: Kako pamtite djetinjstvo?
Izabel: Uvijek nam je bilo zanimljivo. Vjerujte, i našim roditeljima s nama. Šalim se malo, nemojte mi zamjeriti. Rođene smo u Švicarskoj, gdje smo provele velik i važan dio djetinjstva, a potom smo se preselili u Zagreb. Dok ste mali, na pameti su vam samo igra i druženje, svejedno vam je gdje živite. Imale smo jedna drugu i bilo nam je odlično gdje god da smo bile. Tako je bilo tada, a tako je i danas.
Ivana: Prva asocijacija na djetinjstvo su mi priroda i boravak na otvorenom. Obožavale smo biti vani, pogotovo Bela, koja se neko vrijeme čak bavila nogometom, a ja sam bila podrška, strastvena navijačica. Pamtim i da nam je, nakon preseljenja iz Švicarske u Zagreb, trebalo neko vrijeme za prilagodbu, ali kako smo jako bliska obitelj i ne trpimo da netko od nas pati u bilo kojem pogledu, sve smo zajedno rješavali.
Story: Kada ste već spomenuli preseljenje iz Švicarske u Zagreb, koliko vam je trebalo da se u potpunosti priviknete na život u novoj srediti i počnete Zagreb smatrati domom?
Izabel: Iz Švicarske smo otišle u godinama kada si najviše povezan s prijateljima i kada su emocije još više potencirane pubertetom. No roditelji su tu odigrali veliku ulogu. Mama nije dopustila da previše dramatiziramo pa smo se morale jako brzo priviknuti na novu okolinu i posvetiti se školskim obavezama.
Ivana: Mislim da smo upravo zbog toga naučile odrediti prioritete, što nam jako dobro dođe u današnje vrijeme i u poslu kojim se bavimo.
Story: Obje ste iskusile život u svjetskim metropolama. Selile ste se zbog posla, ali i ljubavi. Gdje je danas vaš dom?
Izabel: To je definitivno Zagreb! Hrvatska općenito.
Ivana: Svaki slobodan trenutak koristimo za obiteljsko okupljanje jer tako svi bolje funkcioniramo. Čim smo zajedno, sve je jednostavno bolje.
Story: Ponosno ističete da ste iznimno povezane, da ste jedna drugoj najbolje prijateljice. Koju osobinu najviše cijenite jedna kod druge, a što vas može izbaciti iz takta?
Ivana: Bela je najveći optimist kojega možete zamisliti. Za nju ne postoji nerješiva situacija. Sve je uvijek u redu i osmijeh joj je postojan na licu. To nas često i vrati na pravi put kad stvari u poslu i s djecom postanu malo teže. Ona bez problema uskoči u avion, dođe gdje god treba i pomogne oko djevojčica, Luniloua, roditelja... Ne znam otkud joj tolika luda energija, ali hvala Bogu što je tu.
Izabel: Seka je moj životni učitelj. Kad pretjeram sa svime, ona je tu da me uravnoteži i pazi da ne pretjeram u silnoj želji da sve bude odmah i sad. Moje su ideje ponekad lude i nekima, vjerujem, nezamislive, ali tu je seka da me malo dovede u red. S njom uvijek analiziram sve svoje odluke i njoj se uvijek obraćam za savjet. Za mene je ona super žena. I to govorim bez patetike. S njom sam naučila da čovjek može postići sve što poželi. Imati djecu, karijeru, ostati priseban u teškim situacijama i još se brinuti za sve oko sebe.
Story: Fizički ste jako različite, a kako stvari stoje kad je riječ o karakteru?
Izabel: Naše karakterne sličnosti najviše dolaze do izražaja u poslu. Strpljive smo i analitične. Svaki korak detaljno proučimo kako bismo bile sigurne u ispravnost donošenja odluka. Obje definitivno imamo analitički poslovni duh.
Ivana: Trenutačno dijelimo mišljenje u svim poslovnim odlukama i detaljima. Ne sjećam se nijedne situacije zbog koje smo morale raspravljati, što ne znači da se to neće dogoditi u budućnosti. Budući da sam starija, možda malo čvršće stojim na zemlji. Bela je sklonija velikim planovima, sanjarenju. To je prva veća razlika među nama koje sam se sjetila.
Story: Zajedno stojite iza uspješnog modnog brenda za djecu Lunilou. Sjećate li se prijelomnog trenutka kada ste odlučile ideju pretočiti u konkretan, danas uspješan brend?
Ivana: Moja starija djevojčica Lucia rođena je s atopijskim dermatitisom. Zbog toga smo svi bili u konstantnoj potrazi za odjećom od prirodnih materijala. Prije pet, šest godina takva je odjeća bila luksuz. Osim toga, bilo je dosta teško doći do nje, pogotovo u Hrvatskoj. Tu dolazi do izražaja Belina sposobnost da uvijek napravi plan, razvije ideju i počne realizaciju. Nas smo dvije oduvijek htjele raditi zajedno pa smo ideju polako počele pretvarati u konkretan proizvod, a već na samom početku svidio nam se smjer u kojem sve to ide. Jer ekologija nam je oduvijek bila važna. Shvatile smo da se time moramo baviti. Da se tome moramo posvetiti. Tako je nastao naš mali veliki svijet koji nam predstavlja važnu životnu stavku.
Story: Je li vam činjenica da ste žena u svijetu mode prednost ili nedostatak?
Izabel: Ne bih se baš svrstala u svijet mode. Nisam ni dizajnerica ni model, više sam korisnica mode. Osim toga, zasad sam samo žena koja vrijeme provodi po tvornicama birajući kvalitetne materijale, u potrazi je za dobrim i marljivim suradnicima, a kada to ne radim, tražim inovacije za Lunilou.
Story: Izabel, što u današnjem specifičnom vremenu smatrate presudnim za uspjeh?
Strpljivost i upornost. Toga nam svima najviše nedostaje. Lako je odustati kad vam se čini da je sve protiv vas, a u nekom će se trenutku sigurno tako činiti. Mene tada spašavaju moje curke, nećakinje Lucia i Nikol, zbog kojih je Lunilou i pokrenut.
Story: Ivana, kada govorimo o poslu, čiji savjet zlata vrijedan i danas pamtite te se u konačnici i vodite njime?
Roditelji su nam oduvijek velika podrška pa njihov savjet uvijek tražimo i cijenimo. Mama je više životna savjetnica, a ujedno nam je i moralna vertikala. Uz to je i uvijek spremna kritičarka. Njezini su savjeti jedni od onih koje ne želite čuti, ali znate da ih morate usvojiti. Tata nam je poslovni savjetnik. S obzirom na to da je godinama i sam bio poduzetnik, zna kako, kada, s kim, zašto, gdje... Zna odgovore na sva pitanja.
Story: Ivana, u obiteljskom je biznisu lakše uskladiti posao i privatne obaveze, što je vama jako važno s obzirom na činjenicu da imate dijete sa sindromom Down.
Istina, moja je mlađa kći Niki rođena sa sindromom Down i nije bilo lako uskladiti sve obaveze, a nije ni sada. Treba se posvetiti poslu, njoj, njezinim terapijama, edukaciji... Usto, treba se kvalitetno i s puno ljubavi posvetiti i starijoj kćeri. No, kako se kaže, živ čovjek na sve se navikne, pogotovo uz mnogo ljubavi i upornosti, a mislim da toga kod nas ima napretek pa sve uspijevamo. Sve zajedno i sve uz dozu smijeha i veselja.
Story: Ivana, jeste li znali da Nikol ima kromosomski poremećaj i prije njezina rođenja? Jeste li imali vremena pripremiti se za izazov koji je život stavio pred vas?
Ne, nisam uopće bila spremna. Nisam znala da će Nikol biti dijete sa sindromom Down. Kada s odmakom pomislim na to, ne znam bih li se uspjela uopće dovoljno i kvalitetno pripremiti i da sam znala sve činjenice prije njezina rođenja. Jednostavno sam od prvog dana krenula u potragu za odgovorima, informacijama. I nije tu bilo vremena za promišljanje. Jednostavno sam iz dana u dan tražila nove odgovore, važne informacije. Uz mene je od prvog dana bila cijela moja obitelj pa mi podrške nije nedostajalo. I Nikol i Lucia predivne su djevojčice uz koje je svaki dan nova avantura koje mi cure proživljavamo zajedno i veselimo se baš svakoj.
Story: Ivana, kada spominjemo Luciju, stariju kćer, čijim ste se savjetom vodili kada ste joj objašnjavali važne informacije vezane uz mlađu sestricu?
Pokušala sam vjerovati sebi i svojoj intuiciji. Lucia obožava Niki i njih su dvije nerazdvojne. Mislim da djeca sve prirodno prihvaćaju i nemaju potrebu za dodatnim objašnjenjem. Znam da ću u određenom trenutku morati objasniti Luciji tuđe predrasude, možda i pogrešne, nesmotrene reakcije prema Nikol, ali sve u svoje vrijeme.
Story: Koliko ste znale o sindromu Down prije nego što se rodila Nikol?
Izabel: Znale smo koliko zna i većina ljudi. Općenite informacije, ništa previše.
Ivana: Dok se ne susretnete s tim lice u lice, niste uopće svjesni koliko toga ne znate i koliko toga ne primjećujete.
Story: Koliko je društvo osviješteno, a potom i integrirano u život osoba sa sindromom Down? Kakva su vaša iskustva?
Ivana: Volim misliti i želim vjerovati da su stvari puno bolje danas nego prije desetak godina. Naravno, još postoje poteškoće u vezi dobivanja odgovarajuće i pravodobne terapije, još ne žele svi vrtići i škole prihvatiti djecu sa sindromom Down, još postoje predrasude prema odraslim ljudima s kromosomskim poremećajem. No sve je veća društvena integracija ljudi sa sindromom Down i shvaćanje da njihova samostalnost nije bajka nego vrlo realna opcija. Mi roditelji djece sa sindromom Down svjesni smo njihovih mogućnosti i nemamo nerealna očekivanja pa ne želimo svoju djecu izlagati nepotrebnom pritisku. Dovoljno nam je da su sretni i prihvaćeni.
Story: Ivana, možete li usporediti Švicarsku i Hrvatsku kada je riječ o zdravstvenoj skrbi, ali i integraciji osoba sa sindromom Down?
I Švicarska i Hrvatska imaju svoje prednosti i mane. S obzirom na to da više boravim u Švicarskoj, ondje više i primijetim nedostatke. Nisam dovoljno upućena u stanje u Hrvatskoj da bih iznosila konkretnije podatke. U Švicarskoj, recimo, nema lista čekanja nego nakon uspostavljanja dijagnoze dobijete i logopeda. To se dobiva u četvrtoj godini života. Djeca s poteškoćama u Hrvatskoj čak su bolje integrirana i prihvaćena jer nema toliko zasebnih institucija koje se bave osposobljavanjem za kasniji život, kao i s ranom edukacijom. Takav je moj dojam. S druge strane, Švicarska nudi zasebne školske programe za djecu sa sindromom Down, prilagođene njihovu tempu i poteškoćama.
Story: Ivana, poznato je da je majčina intuicija rijetko kada pogrešna. Koliko ste se puta uvjerili u to?
Ne bih to nazvala intuicijom. Jednostavno poznajete svoje dijete. I Lucia i Nikol od najranije dobi imaju svoje obrasce ponašanja pa sam unaprijed spremna na sve nepodopštine koje njih dvije mogu izvesti. No što su starije, to sve više razvijaju karakter i iznenađenja su svakodnevna.
Story: Uz zdravstvene poteškoće, koji su veći izazovi s kojima se susreću osobe sa sindromom Down?
Izabel: Integracija u društvo najveći je problem odraslih ljudi sa sindromom Down.
Ivana: Svi mi koji imamo dijete ili nekoga u obitelji sa sindromom Down često pomislimo što će i kako biti kada ostanu sami ili kada će se od njih očekivati određena samostalnost. Utješno je vidjeti da se društvo mijenja i da se te predrasude polako, ali sigurno razbijaju pa se razvija društvena svijest o mogućnostima koje ti ljudi mogu i žele dostići.
Story: Izabel, na početku razgovora Ivana nam je rekla da vas nećakinje obožavaju i da ste silno vezani uz njih pa svaki slobodan trenutak nastojite provesti s njima. Kako najviše volite provoditi vrijeme, u čemu posebno uživate?
Curke su mi sve. Istina je da svaki slobodan trenutak pokušavam provesti s njima. Obje su naše ljubimice i cijela ih obitelj mazi i pazi. Možda ponekad i pretjerujemo, ali to je tako i ne možemo si pomoći. S njima je sve igra, zato mi je ponekad teško odraditi onaj dio kada ih trebam nečemu poučiti ili ukazati na pogrešku. One jednostavno znaju da sa mnom mogu što god požele. Da sam slaba karika.
Story: Izabel, također maksimalno pokušavate pomoći sestri u obavezama vezanim uz Nikol. Što vas je iznenadilo, ugodno, ali i neugodno, kada je riječ o stručnoj pomoći osobama s teškoćama u razvoju?
Svi maksimalno pokušavamo pomoći seki u svemu. Iako ona uvijek govori da ne treba ništa, da joj pomoć nije potrebna, uvijek se guramo. Kada je Ivana u Hrvatskoj, Nikol ide na posebne terapije i vodim je kad god seka ne može. Prvo smo krenuli na Goljak, a potom smo nastavili terapije u Silabu. Puno je tu posla, uloženog vremena, ali ništa to nije važno. Važan je njezin napredak i to je ono čemu se veselimo.
Story: Izabel, i Mateo koristi svaki slobodan trenutak kako bi uživao s nećakinjama...
Mateo obožava cure, a s Niki ima poseban odnos. Posebnu povezanost. Njih su dvoje mali svijet za sebe pa tako imaju poseban ples koji plešu čim se spaze. To je jednostavno nešto samo njihovo. Mateo curama posvećuje svaku utakmicu, a upravo je tim njihovim plesom proslavio pogodak na nedavnoj utakmici Valencije protiv Chelseja, potkraj prošle godine.
Story: Izabel, vođeni iskustvom, potkraj 2017. sa suprugom Mateom osnovali ste Udrugu Silab. Komu je namijenjena, kojom se idejom vodite u njezinu radu?
Najprije smo osnovali Zakladu Mateo Kovačić kako bismo putem nje djelovali prema udrugama. Zaklada Mateo Kovačić osnovana je iz jednog razloga - radi pomoći djeci s poteškoćama u razvoju. Upravo smo zahvaljujući toj zakladi vrata Centra Silab otvorili potkraj 2017. i počeli s radom i prvim terapijama. Uz to je Zaklada financirala otvorenje Centra, nabavu potrebnih materijala i opreme za rad. Zaklada svim korisnicima Centra plaća pola troškova potrebne terapije. Danas smo ponosni i sretni što smo dio Silaba jer smo suprug i ja to dugo priželjkivali. U ovih nekoliko godina program koji se provodi putem senzorne integracije, fizioterapije i radne terapije pomogao je djeci s oštećenjem sluha, poremećajem govora, poremećajem u ponašanju, sindromom Down, autizmom, ADHD poremećajem i ostalim disfunkcijama u psihomotornom razvoju. Silab čine divni ljudi koji su uspjeli u kratkom roku postići nevjerojatne stvari i nadam se da će to još dugo trajati. U radu udruge sudjelujem gotovo svaki dan i jako sam sretna zbog te mogućnosti. Habilitacijski centar prostire se na 280 četvornih metara, opremljen je suvremenim pomagalima i spravama za rehabilitaciju te u potpunosti prilagođen djeci. Stručni tim centra sastoji se od pedijatra, fizioterapeuta i radnih terapeuta koji su završili verificirane međunarodne tečajeve AYRES senzorne integracije ASI, Bobath terapije i Neurofeedback terapije. To su naš veliki ponos i radost.
Story: Izabel, koji su vam daljnji planovi?
S divnim ljudima iz Silaba aktivno surađujemo s roditeljima, drugim stručnjacima, odgojiteljima i učiteljima, a sve radi integracije djeteta u njegovu svakodnevnu okolinu. Planiramo se širiti i razvijati te u daljnjem radu ostvarivati uspješnu suradnju, a našim pacijentima osigurati sveobuhvatnu procjenu i terapiju na jednome mjestu u što kraćem roku.
Story: Izabel, otkako Mateo igra za Chelsea, živite u Londonu. Što vam se najviše sviđa u toj metropoli?
Sretna sam što imam priliku živjeti u najljepšim gradovima svijeta. Iako je Zagreb definitivno i bez konkurencije moj dom, London me svakodnevno iznenadi skrivenim ljepotama. Često pješačim od stana do trgovine u nabavu pa malo skrenem s puta jer me znatiželja vuče da istražim sve te male ulice, parkove i zavučene bistroe. U Londonu mi je jedno od omiljenih mjesta Sloane Square, lokacija nezaobilazna u šetnjama jer je nekako živa i ima posebnu vibru. Iako London možda nije idealno mjesto za šetnju, pokušavam svaki trenutak provesti upravo tako da ne propustim ljepote Hyde Parka ili živahnost Covent Gardena.
