'Tehnologija pomaže, no gluhima je i dalje najveći izazov komunikacija'

Da snovi mogu postati stvarnost, dokazuje jedna od najboljih skijašica svijeta, 27-godišnja Rea Hraski, koja je još kao desetogodišnja djevojčica sanjala kako će jednoga dana skijati najzahtjevnijim skijaškim stazama svijeta, uz bok najvećim profesionalcima. Danas, 17 godina poslije, živi svoj san. Slaveći dvije osvojene brončane medalje na nedavno održanim Zimskim olimpijskim igrama za gluhe u Italiji, studentica zagrebačkog Kineziološkog fakulteta itekako je svjesna da se sav trud i rad isplatio jer nema te prepreke koju volja i želja ne mogu savladati. Je li ikada posumnjala u sebe i svoj talent, Rea nam je ispričala u intervjuu, baš kao što je u sklopu Storyjeve društveno odgovorne akcije Same Chances progovorila o predrasudama te konkretnim teškoćama s kojima se gluhe osobe, pa tako i profesionalni skijaši, svakodnevno susreću. Povjerila nam je i što priželjkuje da se promjeni u društvu kako bi njihov život i rad bio kvalitetniji i ispunjeniji.

Story: Mjesec dana nakon velikog uspjeha još slavite, zasluženo ste se upisali u sam svjetski vrh, ali kako se osjećate kada se prisjetite da je vaš odlazak na Zimske olimpijske igre za gluhe bio upitan? Što se točno dogodilo?
Još početkom jeseni novac za odlazak na ZOIG nije bio osiguran, ali zahvaljujući ljudima iz Hrvatskog sportskog saveza gluhih, koji oduvijek vjeruju u mene, uspjeli smo nekako to izgurati. Uvjerili su me da će sve biti u redu te da se fokusiram na treninge i svoje ciljeve, što mi je puno pomoglo. No ostala je činjenica da se za nastupe na Olimpijskim i Paraolimpijskim igrama uvijek na vrijeme osiguravaju sredstva iz Središnjeg državnog ureda za sport (SDUŠ), i to ne samo za nastupe nego za cijelu olimpijsku i predolimpijsku godinu. Osim toga, olimpijski i paraolimpijski sportaši dobivaju prilično visoke olimpijske stipendije, osigurana su im dodatna sredstva za opremu, stručni rad, fizioterapeuti, prehrana... Nama gluhim sportašima koji smo nastupili na Zimskim olimpijskim igrama gluhih nije osigurano ništa od toga. Hrvatski sportski savez gluhih morao se sam snaći, preusmjeriti sredstva planirana za druge gluhe sportaše i omogućiti nam barem ono osnovno za odlazak na ZOIG. Svaka čast čelnim ljudima Saveza što su to uspjeli i veliko hvala svim gluhim sportašima koji su zbog toga sigurno ostali uskraćeni za dio svojih treninga, priprema, opreme... Priča ima i drugu stranu, a krije se u činjenici da većina javnosti uopće ne zna za gluhe sportaše, iako oni postižu iznimne, svjetski priznate rezultate. Mnogi smatraju da su oni dio paraolimpijskog sustava natjecanja, a kako među informacijama s njihovih natjecanja ne dobivaju i one o gluhima, ne mogu ni znati da postoje. Gluhi sportaši su osobe koje inače imaju problema s komunikacijom, ne znaju se dobro prezentirati javnosti. Medijski su neatraktivni, njihova se invalidnost ne vidi, a kad govore, teško ih je razumjeti.

Story: Koje ste zaključke izvukli iz te priče?
Vrijedilo je boriti se za svoja prava. U tome trenutku nismo uspjeli, ali u međuvremenu se situacija promijenila nabolje. Ovogodišnji proračun Hrvatskog sportskog saveza gluhih znatno je veći od prethodnog. Vjerujem da su i moj trud, rad, odricanje te rezultati koji su iz toga proizišli pridonijeli tome da se smanji diskriminacija gluhih sportaša u odnosu na ostale, i to ne samo u institucijama koje se brinu o financiranju sporta nego i u široj javnosti. Često se zaboravlja da su i gluhi sportaši osobe s invaliditetom. Na žalost, velik dio javnosti nas ne doživljava kao invalide. Imamo ruke i noge, možemo trčati i skakati, zašto bismo se uopće trebali natjecati na posebnim natjecanjima? Pritom zaboravljaju da mi ne čujemo, da teško govorimo i naš jezik, a kamoli neki strani, da smo komunikacijski inferiorni i da se teško snalazimo u svakodnevnom životu. Razvojem novih tehnologija, interneta, mobitela, situacija je mnogo bolja nego prije 10 ili 20 godina, ali i dalje nam je teško.

Story: Velika ste zaljubljenica u sport - okušali ste se u tenisu, odbojci i ritmičkoj gimnastici. Koja je vaša sportska priča?
Potječem iz sportske obitelji. Tata Željko bio je gimnastičar, pomajka Marijana odbojkašica. Sa šest godina krenula sam na ritmičku gimnastiku. To me jednostavno privuklo. Pokrete sam mogla vidjeti i osjetiti bez obzira na gluhoću. Bilo mi je lijepo, ali kako nisam čula glazbu, postalo mi je sve teže pratiti treninge pa sam nakon dvije godine morala odustati. Na tenis su me navukle igre i emocije Gorana Ivaniševića, za što mi također nije trebao sluh da bih ih mogla razumjeti. Tu mi je kao učiteljica tenisa jako pomogla pomajka Marijana. Okušala sam se i u odbojci jer je Marijana tada radila u jednom odbojkaškom klubu. Cijelo to vrijeme, nekako sa strane, na mene je vrebalo skijanje i sa 10 godina shvatila sam da je to - to. Krenula sam ozbiljno od početka, svake godine trenirajući sve više i bolje. Tata je otkrio da postoje utrke za gluhe i shvatila sam da sam dobro odabrala. Ipak, gimnastika (akrobatika), tenis i odbojka i dalje su mi neki od omiljenih hobija, posebice ljeti kada mogu igrati s prijateljima.

Story: Koje su vaše prve uspomene vezane uz skijanje?
Tata Željko kaže da me je stavio na skije sa tri odnosno četiri godine na Sljemenu i da mi nije baš išlo. Plakala sam, bilo mi je hladno, a pancerice su mi bile tvrde i teške. Toga se uopće ne sjećam. Poslije, sa sedam godina, išla sam s njim na skijanje u talijansku Sappadu, gdje je radio sa studentima Kineziološkog fakulteta kao učitelj skijanja. Osjetila sam da je to ono što volim - priroda, tišina planinskih vrhunaca i sloboda kretanja. Jednostavno sam se zaljubila.

Story: Kada ste shvatili da se želite i profesionalno okušati u skijanju? Je li vas činjenica da ste gluhi pokolebala i u jednom trenutku?
Nakon što je tata otkrio da postoje utrke za gluhe (Alpen Cup, Deaf Ski Europa Cup), počela sam se natjecati i s vremenom postizati sve bolje rezultate. Istodobno sam vozila i dječje utrke za čujuće, osvajala postolja i u tim utrkama, čak sam jedne godine na kraju bila ukupno treća u Hrvatskoj u konkurenciji starijih djevojčica. To je bio izvrstan rezultat za osobu s invaliditetom. Cijela moja obitelj bila je jako ponosna. Ipak, s godinama je postalo sve teže natjecati se s čujućim skijašima, ali nisam htjela odustati od skijanja pa sam svoje interese usmjerila u skijanje za gluhe. I tada je krenulo. Najprije sam bila najbolja juniorka u Deaf Ski Europa Cupu i šesta ukupno u seniorskom plasmanu, a onda su došle moje prve Zimske olimpijske igre gluhih 2007. godine. Nakon četvrtog mjesta u kombinaciji i veleslalomu, zadnjeg je dana na rasporedu bio slalom i uz, moram priznati, malo sreće osvojila sam prvu medalju za Hrvatsku na Zimskim olimpijskim igrama za gluhe. Penjući se na postolje, osjetila sam golemu energiju i motivaciju da nastavim još ozbiljnije, da se potpuno posvetim skijanju.

Story: Je li bilo onih koji su vas pokušali odgovoriti od vašeg nauma? Predložiti vam možda neki drugi sport, općenito smjer u životu?
Oduvijek imam podršku obitelji, samo ih je mučilo što je skijanje skup sport, ali vjerovali su da ću uspjeti. Kada sam dokazala dobre rezultate i postala sportašica pod Hrvatskim sportskim savezom gluhih, uglavnom je bio riješen osnovni financijski dio priprema i natjecanja. Kažem uglavnom, jer za razliku od mojih konkurentica, Ruskinja, Čehinja i Austrijanki, i dalje nisam imala profesionalnog trenera. Do mene su tada doprle izjave meni nepoznatih, ali sa stajališta financiranja sporta važnih ljudi koji su rekli da je skijanje preskup sport za Hrvatski sportski savez gluhih i da se gluhe osobe ne bi trebale njime baviti. Jako me je to povrijedilo, ali kao što se kaže da te teške životne situacije mogu učiniti još jačim, tako sam i ja ustrajala u tome da izvučem maksimum iz ovog što imam. Kada bih oko sebe gledala skijašice i skijaše koji su u svojim kategorijama bili daleko ispod mojih rezultata, a u odnosu na mene imali su sve - profesionalne trenere, logistiku, opremu, stipendije - nije mi bilo lako. Tješila bih se mislima kako u drugim zemljama postoje mnogi drugi koji imaju i mnogo manje od mene, a jednako to zaslužuju. Na žalost, često to ovisi o ljudima koji sjede negdje visoko gore i iz udobnih fotelja odlučuju tko će koliko dobiti, neovisno o trudu, radu i postignućima.

Story: Danas ste ponosna vlasnica šest kristalnih globusa, devet europskih, šest svjetskih i tri olimpijske medalje te bilježite ukupno 69 pobjeda. Kažete da velike zasluge pripadaju vašem ocu Željku, koji vam je ujedno i trener, kao i vrhunskom skijašu Natku Zrnčiću Dimu. Koje njihove kvalitete najviše cijenite?
Najviše zasluga ide mom ocu Željku jer je velik dio života posvetio meni i za to sam mu neizmjerno zahvalna. Uz posao na Kineziološkom fakultetu tata je od početka kao trener bio uz mene. Na sreću, prošle su se jeseni neke stvari posložile i uspjeli smo pojačati stručni tim u koji je kao savjetnik došao Natko Zrnčić Dim i puno nam pomogao savjetima i angažmanom. Najviše cijenim tatinu svestranost jer on nije samo moj trener nego i serviser, nosač, vozač, postavljač staze… i u konačnici tata koji se stalno brine o meni. Iskreno, bez njega se ne bih ni bavila skijanjem jer uz moju gluhoću samostalno u nekom klubu to nikako ne bih mogla. Ne smijem zaboraviti spomenuti i ostatak obitelji, sestru Saru, brata Lukasa i baku Jelku. Kada smo daleko od kuće, a to je često, imam osjećaj da su svake sekunde uz mene i da su mi stalna podrška, što mi daje potreban mir i snagu za fokusiranje na treninge i natjecanja.

Story: Jednom ste rekli da vam je drago što vam je otac trener, ali i da ima dana kada to nije slučaj. Na što ste točno mislili?
Tata me najbolje poznaje. Pokušala sam s drugim trenerima, ali nije išlo. On zna kako funkcioniram na treninzima i natjecanjima i uz njega se osjećam najsigurnije. Činjenica da on ima svoj život, posao i ostatak obitelji u Zagrebu, a toliko vremena provodi sa mnom, bila mi je na ZOIG dodatni motiv da nakon 12 godina dam sve od sebe i osvojim te medalje za sve nas.

Story: Godina je tek počela, ali imate li već nove sportske ciljeve i želje?
Uzela sam pauzu od skijanja jer se moram posvetiti fakultetu, ostalo mi je samo nekoliko ispita i diplomski rad. Htjela bih do ljeta sve to riješiti i diplomirati. To mi je trenutačno najvažniji cilj. Dalje ćemo vidjeti. U skijanju, kao i u svakom sportu, uvijek postoji još neki cilj koji vas kopka. Za mene je to rušenje rekorda ukupnih pobjeda (71) u Europskom kupu za gluhe koji drži Čehinja Petra Kurkova.

Story: Koji su najveći izazovi s kojima se susrećete u skijanju?
Najveći je izazov komunikacija. Na treninzima s drugim trenerima i klubovima ili u hotelu, teško mi je bilo komunicirati s ostalim skijašima i trenerima pa mi se znalo dogoditi da imam osjećaj kako sedam dana nisam ni s kim komunicirala. Primjerice, treneri prvi kreću na žičaru na poseban ulaz, a skijaši tek nakon njih na glavni ulaz. Ti redovi nekada znaju biti golemi, zna se čekati i po sat vremena. Tada bih ostala sama gurajući se u redu s osobama koje uopće ne razumijem i koje ne razumiju mene. Na treningu treneri se najčešće nalaze na sredini staze i sa skijašima komuniciraju radiovezom. Prije starta skijaši dobivaju upute što i kako trebaju popraviti, kako riješiti neki problem na stazi i slično. Ja ništa od toga ne mogu čuti. Skijaši, kao i većina mladih ljudi, žustro pričaju, pritom se gibaju, okreću glavu ili imaju štitnik ispred usta pa mi je uglavnom nemoguće čitati im s usana. Kada bi me nešto pitali, ništa ne bih razumjela, a onda bi i oni gubili interes za komunikaciju sa mnom. Kada bismo za večerom nešto pričali, veselili se i smijali, u želji da i ja osjetim dio toga znala bih pitati o čemu to govore. Najčešći odgovor bio bi “Ma ništa”, “Nije važno” ili slično. Ne zato što su bili loše osobe, nego jednostavno zato što sam im bila previše spora u toj komunikaciji, dugo bi trajalo dok bi mi nešto objasnili. Poslije nisam više ništa pitala. Inače, kad je riječ o gluhoći kao hendikepu, ona se u skijanju prije svega odnosi na probleme vezane uz ravnotežu (centar za ravnotežu nalazi se u unutarnjem uhu) koja je u skijanju iznimno važna, a kod gluhih osoba u pravilu je lošije razvijena. Također, gluhe osobe ne čuju zvuk koji skije proizvode u kontaktu s podlogom, a on skijašima daje dodatne informacije o tome po čemu i kako skijaju. Jednako važan, ako ne i najvažniji hendikep vezan uz gluhoću jest socijalna i komunikacijska izoliranost koja ti onemogućuje da na vrijeme dobiješ i iskoristiš sve potrebne informacije te djeluješ na najefikasniji način. Kada su moji čujući prijatelji bili s nama na utrkama za gluhe, priznali su da se neobično osjećaju jer vide da se oko njih mnogo toga događa, a oni ništa ne razumiju. Naime, mi gluhi “pričamo”, koristimo se znakovnim jezikom pa su se oni osjećali kao gluhi. Od tada imaju puno više obzira prema meni, uvijek se trude lijepo, polako i čisto govoriti kako bih ih mogla razumjeti. Zanimljivo je koliko ih je to promijenilo.

Story: Na početku razgovora rekli ste mi da vam je nekada lakše svladati sve navedene teškoće jer ste na njih naviknuli, ali da se i dalje teško nosite s predrasudama ljudi.
Jako sam osjećajna. Na sreću, imam dobre čujuće prijatelje koji se stvarno trude i prihvatili su me onakvu kakvu jesam. Naravno, zna biti i teško i neugodno. Jednom sam trebala podignuti neku potvrdu na šalteru, ali nisam razumjela što mi je odgovorio gospodin koji se tamo nalazio. Predstavila sam mu se kao gluha osoba i lijepo ga zamolila da ponovi. No nije me uopće doživio kao osobu s invaliditetom kojoj treba pomoći. Počeo je grubo vikati pa su se svi koji su se tamo zatekli okrenuli prema nama tako da mi je bilo još neugodnije, a njega ionako nisam čula. Moj je savjet čujućima da ne treba vikati pred gluhim osobama jer one ne čuju glas, nego treba lijepo govoriti, mogu čak i tiho, ali čisto i normalno otvarati usta tako da gluhe osobe mogu čitati s njih.

Story: Sjećate li se trenutka kada ste osvijestili, a potom i prihvatili činjenicu da ste gluhi?
Gledala sam kako se u mojoj obitelji razgovara o nečemu. Pokušala sam se i ja uključiti, ali nitko me nije razumio. To je dugo trajalo. Sljedeće što sam primijetila bilo je da iza uha nosim aparatiće, a oni ne. Pitala sam ih zašto. Pokušali su mi pažljivo objasniti da su aparatići na mojim ušima kako bi mi pomogli da čujem što oni govore. Ni tada mi nije bilo jasno zašto mi treba takva pomoć, odnosno kako to da oni čuju drukčije od mene pa im nisu potrebni nikakvi aparatići. Kada sam krenula u dječji vrtić SUVAG i upoznala ostalu gluhu djecu, konačno sam shvatila što se sa mnom događa.

Story: Nakon razvoda roditelja nastavili ste živjeti s tatom. Nedostaje li vam ponekad ženski uzor u životu?
Ne, imam pomajku. Puno mi je pomogla u životu i još mi svakodnevno pomaže. Ona nam je svih ovih godina držala sve kutove kuće. Bez nje ne bismo mogli napraviti sve ovo.

Story: Kako najviše volite provoditi ono malo slobodnog vremena što ga imate? Koje su vam omiljene razbibrige?
Volim se družiti s dečkom, obitelji i prijateljima. Nikad nema dovoljno vremena da se nadoknade svi oni dani koje sam provela na pripremama ili utrkama. Volim čitati, crtati, otići u grad, u kino, gledati filmove i serije…

Story: Često spominjete dečka Filipa. Kada ste se i kako upoznali?
Oboje studiramo na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu. Bolje smo se upoznali, a potom i zaljubili prije tri godine na rehabilitaciji u Daruvaru. Ja nakon operacije koljena nakon pada u spustu, a on nakon pada na terenskoj nastavi iz skijanja. Možda je to bila sudbina. Šalim se malo. Živimo zajedno, volim kada je uz mene. Filip mi je i podrška i motivacija.

Story: Je li to bila ljubav na prvi pogled?
Iskreno, prije sam se nekoliko puta zaljubila, ali nije to bilo ono pravo. S Filipom je otpočetka bilo drukčije, odmah sam imala osjećaj da je on taj kojega sam čekala. Od prvog dana iznenadilo me što se cijelo vrijeme trudio lijepo, polako i čisto razgovarati sa mnom. Prvi put u životu mi se dogodilo da sam s nekim mogla razgovarati cijeli dan. Bio mi je nevjerojatan osjećaj da je nekome zaista stalo do mene i da sa mnom želi razgovarati bez obzira na moj hendikep. Osim toga, zna me razveseliti i nasmijati, imamo mnogo toga zajedničkog, razumijemo se potpuno, prihvatio je veliki izazov što sam skijašica i stalno putujem. Brzo sam ga zavoljela i kada razmišljam što vam govorim, shvaćam da je to očigledno bila ljubav na pravi pogled.

Story: Razmišljate li o životu nakon skijaške karijere? Čime biste se voljeli baviti?
Već neko vrijeme o tome raz­mišljam. Voljela bih najprije završiti fakultet, zaposliti se i završiti skijašku karijeru. Željela bih i osnovati obitelj, imati djecu i uživati u obiteljskom životu.

Story: Tko vam je dao najbolji savjet u životu i koji je to?
Bilo je mnogo savjeta od obitelji, dečka i prijatelja. Bilo je puno onih sličnih, uvijek vrijednih: vjeruj u sebe, ne daj se, dokaži svijetu da to možeš, ako ne uspiješ, glavu gore i idemo dalje. Ali najdraži savjet mi je tatin od prije desetak godina: svaki dan je novi i iskoristi ga jer jednom se živi.

Story: I koliko ste ga puta poslušali?
Priznajem, nekad mi je lijepo ujutro dulje spavati i ljenčariti. Rijetki su to trenuci pa me ne grize savjest zbog toga. Dapače, mislim da su svima potrebni trenuci koje imaš samo za sebe. Ipak, uglavnom se držim tog tatinog savjeta, nastojim ne gubiti vrijeme na isprazne stvari i svaki dan iskoristiti za novi korak naprijed.