Ivor Milobar iz Zagreba sa samo 12 godina preživio tešku prometnu nesreću koja je kao posljedicu imala trajni invaliditet. Međutim, ovog svestranog 25-godišnjaka to nije spriječilo da postane uspješan sportaš sa samo jednom misijom - pomagati drugima, posebice osobama s invaliditetom, prenosi IN portal. 

'Udario me auto 2006. u Zagrebu, na Novoj cesti, kada sam se vraćao iz škole. Imao sam jako tešku traumu glave, razna unutarnja krvarenja. Oporavak je dugotrajan i vjerojatno nikada neću biti sto posto kao prije. Najviše me muči što mi se nekontrolirano tresu ruka i glava, dakle tremor, kada radim nekakve precizne pokrete. 

Najviše me muči što mi se nekontrolirano tresu ruka i glava, dakle tremor

  Imam i problema s pamćenjem, ali se s vremenom ono popravlja. Oporavak psihe ide jako lagano i sporo, na što trebamo biti spremni svi koji smo doživjeli takvo oštećenje. Nakon nesreće ostalo mi je jako malo prijatelja, svega njih par na koje se mogu osloniti. Nije sad da imam nekoliko prijatelja, jer sam se prisjetio skoro svakoga koga sam znao od prije, ali njihovo ponašanje prema meni ne želim komentirati, pogotovo u početku', rekao je Ivor za navedeni medij. 

Sa 12 godina stradao je u teškoj nesreći, a danas trenira desetak sportova
Facebook 

Upravo sport, kojim se bavi odmalena te činjenica da je u trenutku nesreće njegovo tijelo bilo poprilično snažno, spasila ga je od težih posljedica nesreće. Sport nije napustio ni nakon nesreće te se nastavio baviti nogometom, tenisom, košarkom, badmintonom, plivanjem, biciklizmom, skvošem, kuglanjem... Trenirao je i skokove u vodu, nordijsko skijanje, umjetničko klizanje, a sada kreće i na atletiku. Krajem prošle godine Ivor je završio smjer Radna terapija na zagrebačkom Zdravstvenom veleučilištu, a trenutno se obrazuje i na Sportskom učilištu, gdje pohađa obuku za sportsko-rekreacijskog voditelja za osobe s invaliditetom.

Nastavio se baviti nogometom, tenisom, košarkom, badmintonom, plivanjem, biciklizmom, skvošem, kuglanjem... Trenirao je i skokove u vodu, nordijsko skijanje, umjetničko klizanje, a sada kreće i na atletiku.

'Raduje me što sam upoznao ljude s raznim dijagnozama i posljedicama, a svi težimo ka istom - normalnom prihvaćanju u okolinu i samostalnom životu, koliko je moguće', iskren je Ivor. Trenutno se, priznaje, ne opterećuje velikim planovima za budućnost. Ipak, kaže, najveća želja mu je želja otići na Paraolimpijske igre ili ostvariti neki dobar rezultat iz skokova u vodu. Upravo zbog proživljenih trauma nakon prometne nesreće, kaže, tijekom vremena je sazrio, svjestan svakidašnje borbe za preživljavanje i za bolje sutra.